Published On: Mon, Sep 23rd, 2013

REAKCIJE SARAJEVA NA AMERIČKE PODATKE: Alija Izetbegović nije bio takav, on je čuvao ideju Bosne!

Objavljeni su sljedeći memoari: predsjednika Bill Clintona My Life (Arrow Books, 2005), državnog sekretaraWarrena Christophera Chances of a Lifetime (Scribner, 2001), zamjenika državnog sekretara Strobe Talbotta The Russia Hand (Random House, 2003), ambasadorice SAD-a pri UN-u Madeleine AlbrightMadam Secretary (Miramax, 2003), i glavnog pregovarača u Daytonu Richarda Holbrookea To End a War (The Modern Library, 1999), piše Oslobođenje.ba.

Od ostalih tadašnjih visokih zvaničnika Sjedinjenih Američkih Država, savjetnik za nacionalnu sigurnostiAnthony Lake do sada nije objavio svoje političke memoare, kao ni bivši potpredsjednik Al Gore. Načelnik Zajedničkog glavnog štaba SAD-a general Colin Powell objavio je memoare pod naslovom My American Journey, ali Powell nije bio imenovan od strane predsjednika Clintona, već od njegovog prethodnikaGeorge H.W. Busha i njegov mandat je istekao 1993. godine.

Vodeći muslimanski političar

Iako je o periodu 1992-1995. koji se preklapa sa prvim Clintonovim mandatom napisano mnogo u proteklih petnaest godina, jedno važno i historijski zanimljivo pitanje jeste utisak koji su zvaničnici Republike Bosne i Hercegovine ostavili na njihove američke sagovornike.

Kakve su utiske na američke zvaničnike ostavili predsjednik Alija Izetbegović, ministar vanjskih poslova i kasniji premijer Haris Silajdžić te ambasador pri UN-u i kasniji ministar vanjskih poslova Muhamed Šaćirbey? Od državnog vrha RBiH, spomenuti zvaničnici -– a posebno Silajdžić i Šaćirbey – imali su najviše kontakata sa predstavnicima administracije predsjednika Billa Clintona što i sam Richard Holbrooke konstatuje u svojim memoarima. Način da odgovorimo na postavljeno pitanje nalazi se u navedenoj memoarskoj građi. Iako su memoari po definiciji subjektivni, njihov značaj kao primarni izvor za istraživanje je nesporan.

Bill Clinton u svojoj knjizi My Life u nekoliko navrata govori o predsjedniku Aliji Izetbegoviću, kojeg opisuje kao “vodećeg muslimanskog političara” (str. 509). Nadalje ukratko opisuje dvije Izetbegovićeve posjete Bijeloj kući, od kojih je prva upriličena 26. marta 1993. godine kada se Izetbegović sastao sa potpredsjednikom Al Goreom. Ova posjeta je značajna i zbog činjenice da je savjetnik potpredsjednika Al Gorea za nacionalnu sigurnost Leon Fuerth bio je zadužen za provedbu sankcija Saveznoj republici Jugoslaviji (str. 512). Tokom druge posjete Izetbegovića Bijeloj kući 8. septembra 1993. godine, Clinton navodi da je Izetbegović istakao svoju “opredijeljenost za mirovno rješenje koje će biti pravedno prema bosanskim muslimanima. Ukoliko dođe do rješenja, tražio je moje obećanje da pošaljem NATO snage, uključujući i američke trupe, da provedu isto u BiH” (str. 541). Što se tiče Dejtonskog sporazuma, Clinton piše da su “naši napori neizmjerno potpomognuti… hrabrošću i nepopustljivom odbijanju Izetbegovića i njegovih saradnika da se predaju pred agresijom bosanskih Srba” (str. 684).

Bivši državni sekretar Warren Christopher, u dijelu svojih memoara gdje piše o Daytonu, ne pravi razliku između Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana Slobodana Miloševića za razliku od ostalih svojih kolega iz Clintonove administracije. Očigledno izbjegavajući mnogobrojne razlike između spomenute trojice, Christopher ih opisuje kao tri čovjeka “koji su se iskreno i otvoreno mrzili. Pri ranijim susretima, obično su razmjenjivali polemike i uvrede. Nagovorima i ne tako suptilnim prijetnjama, Holbrooke ih je uspio namamiti da dođu u Dayton” (str. 252) Richard Holbrookea opisuje kao “savršenog za zadatak. Nema boljeg za vrste poput Miloševića, Izetbegovića i Tuđmana”. (str. 256) Tadašnjeg premijera Harisa Silajdžića i ministra vanjskih poslova Muhameda Šaćirbeya Christopher usput spominje u kontekstu podjele čelnih funkcija u Federaciji (str. 261). Iz memoara je očito da Christopher nije imao naklonost prema bosanskohercegovačkim zvaničnicima, ali nedostatak diferencijacije između aktera predstavlja jedan od ključnih elemenata po čemu se Christopherovi memoari razlikuju od memoara njegovih kolega.

Pad Srebrenice

Strobe Talbott, zamjenik državnog sekretara i glavni savjetnik predsjednika Clintona za zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, od zvaničnika RBiH jedino spominje Muhameda Šaćirbeya, kojeg opisuje kao “amerikaniziranog ministra vanjskih poslova Bosne” (str. 171). U kontekstu BiH, Talbott najviše pažnje posvećuje američko-ruskim odnosima i nastojanjima da se pridobije podrška Ruske Federacije za veći i snažniji angažman NATO snaga u BiH.

Ambasadorica SAD pri UN-u u prvoj administraciji predsjednika Billa Clintona Madeleine Albright spominje Harisa Silajdžića u kontekstu svoje posjete opkoljenom Sarajevu gdje “mi je premijer Bosne s ponosom govorio kako je kao dijete sa istog prozora gledao zvonik katoličke crkve, krst pravoslavne, i munaru muslimanske džamije” (str. 232-233). Tadašnjeg ministra vanjskih poslova Šaćirbeya, također, spominje u kontekstu pada Srebrenice i telefonskog poziva kojeg je dobila u julu 1995. od Šaćirbeya.

Bivši pomoćnik državnog sekretara za Evropu i glavni američki pregovarač u Daytonu Richard Holbrooke u svojoj knjizi To End a War spominje niz zvaničnika RBiH. S obzirom na to da je od visokopozicioniranih američkih zvaničnika imao vjerovatno najintenzivnije susrete sa bosanskohercegovačkom stranom i uzimajući u obzir njegovu ključnu ulogu u Daytonu, prirodno je da njegovi memoari sadrže najviše pomena o bosanskohercegovačkim liderima.

O predsjedniku Izetbegoviću kaže da je osoba koja je održala “ideju Bosne” pod teškim okolnostima, što je predstavljalo njegovu odlučnost i da bez njega Bosna ne bi preživjela. Izetbegovića opisuje kao nekog ko je propatio u životu, i da se to iskustvo odrazilo na njegovu percepciju ljudi i događaja. U svojim memoarima, Holbrooke piše da ga je Izetbegović podsjećao na revolucionare koji su uspješniji u izvođenju revolucija, a manje u vladanju (str. 97-98).

Muhameda Šaćirbeya opisuje kao “jednu od svijetlih nada” bosanske vlade, koji je do 1992. bio Bosanac koliko i Amerikanac. I sam je, piše Holbrooke, bio impresionisan njegovom elokventnošću. O njegovom imenovanju za ambasadora pri UN-u kaže da je to bio dobar potez, jer je rječiti Šaćirbey mogao da adekvatno predstavi BiH američkoj javnosti (str. 34-35).

O Silajdžiću Holbrooke piše da je je posjedovao “intenzitet i energiju”, ali i da je često izgledao usamljen. Za razliku od ostalih zvaničnika, jedini je potencirao značaj ekonomske obnove (str. 188). Primijetio je tokom pred-dejtonskih susreta da je /učtivi premijer imao tendenciju” da žestoko reaguje. (str. 55) Tokom susreta u Sarajevu rane 1995. godine, Silajdžić je Holbrookeu govorio o svojoj mladosti u multietničkoj sredini, koja se upravo uništava i kojoj niko ne dolazi u pomoć (str. 62).

BiH kao izazov

Od navedenih objavljenih memoara, Holbrookeovi memoari sadrže najviše utisaka o zvaničnicima RBiH. Od bosanskohercegovačkih zvaničnika, najviše se spominju Izetbegović, Silajdžić i Šaćirbey a posebno Silajdžić i Šaćirbey jer su imali najviše komunikacije sa američkim dužnosnicima. Pored Holbrookea i predsjednika Clintona koji u memoarima piše o značajnoj ulozi predsjednika Izetbegovića, može se konstatovati da je prisustvo zvaničnika RBiH u memoarima bivših visokih dužnosnika prve administracije predsjednika Clintona relativno skromno. Ovo zapažanje je zanimljivo iz razloga što je Bosna i Hercegovina u prvoj polovini 1990-ih uživala značajnu medijsku pažnju u Sjedinjenim Američkim Državama i činjenici da bivši zvaničnici nerijetko navode rješavanje krize u BiH i pronalazak mirovnog rješenja kao jednog od najznačajnijih pitanja za vrijeme prvog mandata predsjednika Clintona. Iako je BiH ranih 1990-ih predstavljala jedan od većih vanjskopolitičkih izazova, tada aktuelni ostali izazovi uključivali su Somaliju i Haiti dok se na unutrašnjem političkom planu administracija suočavala sa federalnim budžetskim deficitom i nizom drugih značajnih izazova. Iz ovog kratkog pregleda, može se uočiti da su utisci izraženi o zvaničnicima RBiH pretežno pozitivni, ali i da je BiH bila jedan od mnogih izazova prve administracije predsjednika Clintona.

(Oslobođenje/