Published On: Mon, Sep 23rd, 2013

Papa Franjo: ‘Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke’

U razgovoru na tridesetak stranica kojeg je vodio o. Antoni Spadaro, papa Franjo govori o sebi, analizira ulogu Crkve danas, ukazuje na prioritete u pastoralnom djelovanju i odgovara na pitanja o naviještanju evanđelja. Razgovor za La Civiltà Cattolica je vođen u njegovom privatnom studiju u Domu svete Marte u tri navrata, 19., 23. i 29. kolovoza. Papa u razgovoru na čak trideset stranica, na kojima govori o svojoj prošlosti u Družbi Isusovoj te iznosi svoje misli o poslanju Crkve, sebe naziva “grešnikom na kojeg je Gospodin svrnuo svoj pogled”.

Prema Papi ono što Crkva danas najviše treba je “sposobnost da liječi rane i grije srca vjernika, blizina, bliskost… I treba krenuti od baze”. Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Beskorisno je, kaže Papa, pitati teškog ranjenika ima li visok kolesterol ili šećer! Potrebno mu je najprije izliječiti zadobivene rane, a tek zatim možemo govoriti o svemu drugom. Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Najvažniji je međutim prvi navještaj: Isus Krist te spasio! Zato crkveni služitelji moraju prije svega biti služitelji milosrđa dok su organizacijske i strukturne reforme sporedne, to jest slijede kasnije jer prva reforma mora biti reforma stava. Prema papi Franji služitelji evanđelja moraju biti kadri zagrijati srca ljudi, kročiti u tami s njima, znati se upustiti u dijalog pa i sići u njihovu tamu a da se sami ne izgube. Božji narod, kaže Papa, želi pastire a ne državne činovnike ili klerike.

U razgovoru papa Franjo govori o svojoj isusovačkoj prošlosti, podsjećajući i na neke teške trenutke: “Moj autoritaran i brz način donošenja odluka donio mi je ozbiljne probleme i optužbe da sam ultrakonzervativan”. Podsjećajući na svoju biskupsku službu u Argentini kaže da je shvatio koliko je važno “savjetovanje”. “Konzistoriji, sinode su, primjerice, važna mjesta za provođenje u djelo toga savjetovanja”, ali moraju biti “manje strogi u svom obliku”. Želim stvarna savjetovanja, a ne formalna. Papa govori zatim o svojoj isusovačkoj izgradnji, prosuđivanju i reformama. Uvijek treba naći vremena da se udare temelji istinske promjene. A to je vrijeme prosuđivanja, kaže Papa, premda ponekad to prosuđivanje sili da se učini odmah ono što se isprva mislilo napraviti kasnije. I to je upravo ono što se dogodilo meni u ovim mjesecima, rekao je Papa.

Slika Crkve na koju je Papa podsjetio u razgovoru je ona izražena na Drugom vatikanskom koncilu u konstituciji Lumen gentium: sveti Božji narod a sentire cum Ecclesia (osjećati s Crkvom) za Papu znači “biti u tom narodu”. Vidim svetost u Božjem narodu oboružanom strpljenjem: ženi koja podiže svoju djecu, mužu koji radi da donese kruh kući, bolesnima, starijim svećenicima koji imaju mnogo rana ali im na licu uvijek titra osmjeh jer su služili Gospodinu, redovnicama koje mnogo rade i koje žive skrivenu svetost. To je za mene opća svetost. Svetost uvijek povezujem sa strpljivošću, rekao je Papa dodavši kako je za njega strpljivost kada se prihvati teret događaja i onoga što život nosi ali također kao ustrajnost u hodu kroz život. Crkva s kojom moramo osjećati je kuća sviju, a ne mala kapelica koja može primiti samo grupicu izabranih osoba. Ne smijemo svoditi krilo opće Crkve na zaštitničko gnijezdo naše osrednjosti. Crkva je Majka, Crkva je plodna, mora to biti. Kada primijetim negativna vladanja crkvenih služitelja ili posvećenih osoba prva mi je misao: “evo neženje” ili “evo usidjelice”. Oni nisu ni očevi ni majke. Nisu kadri dati život. Naprotiv, kada, primjerice, čitam o životu salezijanskih misionara koji su pošli u Patagoniju čitam povijest život, plodnosti, rekao je Papa.

Među pitanjima koje je glavni urednik revije Civilta Cattolica postavio Papi bila su i složena pitanja kao što su rastavljene i ponovno oženjene osobe, homoseksualne osobe te je pitao koji pastoral treba primijeniti u tim slučajevima. “Treba uvijek promatrati osobu. Tu ulazimo u misterij čovjeka. Bog u životu prati ljude i mi ih moramo pratiti počevši od njihova stanja. Treba ih pratiti s ljubavlju. Kada se to dogodi, Duh Sveti nadahnjuje svećenika da kaže pravu stvar”, rekao je Papa. Ne smijemo insistirati samo na pitanjima vezanim uz pobačaj, ženidbu, istospolne brakove i korištenje kontracepcijskih sredstava. Ja nisam mnogo o tome govorio i to su mi predbacili, ali kada se o tome govori treba voditi računa o kontekstu. Mišljenje Crkve, uostalom, je poznato, i ja sam sin Crkve, ali nije potrebno o tome govoriti neprestano, rekao je Papa.

Učenja, kako dogmatska tako i moralna, nisu sva jednako vrijedna. Misijski pastoral nije “opsjednut nepovezanim prenošenjem mnoštva učenjâ koje treba uporno nametati”. Misijski se navještaj mora usredotočiti na “ono bitno” a to ujedno najviše i privlači, to daje srcu da usplamti, kao učenicima iz Emausa. Tu je potrebno zato pronaći novu ravnotežu, u protivnom, primjećuje Papa, i samom moralnom zdanju Crkve prijeti opasnost da se sruši poput kule od karata,, da izgubi “miris evanđelja”. Evanđeoska ponuda dakle mora biti “jednostavnija” i “iz te ponude zatim proizlaze moralne posljedice”.

Na kraju je razgovor doveo do jednog aspekta koji je vrlo drag papi Franji a to je da se “Boga susreće na putu”. Bog je uvijek iznenađenje te, dakle, nikad ne znaš gdje i kako ćeš ga naći, nisi ti taj koji određuješ vrijeme i mjesta susreta s njim. Prema Papi potrebno je “prepoznati susret”: ako kršćanin želi sve jasno i sigurno tada neće ništa naći. Tradicija i spomen na prošlost moraju dovesti do otvaranja novih prostora za Boga. S jednom statičnom i involucijskom vizijom, ako se traže uvijek “disciplinarna rješenja” ili izgubljena prošlost, “vjera postaje tek jedna od ideologija”. “Imam jedno dogmatsko uvjerenje: Bog je u životu svake osobe”, kaže papa Franjo ističući kako “premda je život neke osobe tlo zaraslo u trnje i korov postoji uvijek prostor u kojem dobro sjeme može niknuti. Treba se uzdati u Boga”.

Cjeloviti tekst razgovora bit će objavljen u hrvatskome isusovačkom časopisu “Obnovljeni život”, javlja Ika.

 

M.M./ hrsvijet.net