U utorak, 21. lipnja 2022. godine, gostujući u emisiji “Novi dan” N1 televizije, između ostalih ideoloških informacije lišenih objektivnosti, gospon Hrvoje Klasić, kako prenosi portal Poskok, izjavi:
“Ili pogledajte Crkvu. Ja naravno ne smatram da su ni Stepinac ni drugi svećenici morali propagirati Tita – za kojeg onda nisu ni znali – ili komunizam, ali su mogli govoriti sa propovjedaonica kao de Gaulle koji je bio katolik antifašist. Crkva je možda mogla, ne otići u šumu i uzeti oružje, ali govoriti o tome kako se ustaše i nacisti i talijanski fašisti ne ponašaju kršćanski. Mogli su dati iskru ljudima da se antifašizam pokrene.”
Gospon Klasić jesu li Vam poznate sljedeće povijesne činjenice?
Papa Pijo XI. (pontifikat započeo 6. 12. 1922. a završio smrću 10. 2. 1939.) najprije je enciklikom Non abbiamo bisogno 29. lipnja 1931. godine osudio rastući fašizam u Italiji.
Šest godina nakon toga, 14. ožujka 1937. godine, enciklikom Mit Brennender Sorge progovorio je o nacionalsocijalizmu u Njemačkoj.
Ubrzo, samo pet dana poslije, 19. ožujka 1937.godine isti Papa progovara u enciklici Divini Redemptoris o ateističkom komunizmu.
Sve tri ideologije i totalitarne režime ovaj je Papa jasno i glasno odbacio te proglasio nespojivim sa kršćanskim naukom i praktičnim životom vjernika. I taj nauk o tim nečovječnim totalitarno-genocidnim režimima ostaje do danas i ostat će nauk Crkve.
Enciklika Non abbiamo bisogno prvotno jest obrana crkvenog pokreta Azione Cattolica kojeg su fašističke vlasti dokidanjem htjeli eliminirati iz javnoga života.
Enciklika je uslijedila nakon što je Benito Mussolini 29. svibnja 1931. godine dokinuo i zabranio dekretom crkveni pokret Azione Cattolica i oduzeo sva dobra koja su posjedovali.
Papa sasvim jasno objavljuje da je fašistički režim prekršio Lateranske ugovore, koji su potpisani 11. veljače 1929. godine, i izričito optužuje i odbacuje fašizam kao totalitarnu doktrinu sljedećim riječima:
“(fašizam je) istinsko poganska statolatrija što je u suprotnosti s prirodnim pravima obitelji i nadnaravnim pravom Crkve”.
Uzdizanje i obožavanje države, skoro pa “obogotvorenje” države i postavljanje države iznad društva i građana (što se naziva statolatrija), dovelo je do dokidanja temeljnih prava obitelji, a među njima pravo na slobodan odgoj, i nadnaravnim pravima Crkve, a među tim pravima i ulogu Crkve u odgoju za Krista, u konkretnom slučaju kroz crkveni pokret Azione Cattolica.
Papa ne prihvaća i naglašava da nije u skladu s katoličkim naukom od Crkve zahtijevati da se “ograniči samo na izvanjsko prakticiranje vjere (Misa i Sakramenti) i da sav ostali odgoj u cijelosti pripada u državi”.
Papa Pio XI. je jasan u svom stavu: nije moguća ni suradnja si takvim režimom.
Enciklika Mit Brennender Sorge nosi podnaslov O Crkvi u Njemačkom Reichu. Enciklika je pisana iz sljedećih razloga: povreda sloboda Katoličke Crkve, kršenje konkordata između Svete Stolice i Njemačke iz 1933. godine, pitanje vjerskog nauka i morala, osuda “panteističkih konfuzija”, “neopoganstva”, “mita o rasi i krvi” i statolatrije koje su širili nacisti.
Odgovornost za sastavljanje enciklike na njemačkom jeziku i kasnije prevedene na latinski i ostale narodne jezike preuzeo je Eugenio Pacceli kasnije papa Pio XII. Enciklika Mit Brennender Sorge (hrvatski S gorućom zabrinutošću), nažalost slabo poznata u javnosti, razotkriva pogubnost nacionalsociajlističke doktrine i nespojivost s Evanđeljem. Štoviše razotkriva nacionalsocijalizam kao potpuno neljudsku doktrinu. Nažalost tek je praksa dokazala istinitost onoga što je papa Pijo XI. poručivao u svojoj enciklici.
Enciklika Divini Redemptoris prokazuje komunističke zablude koje zarobljavaju čovjeka oduzimajući mu dostojanstvo osobe čiji je nauk u sebi perverzan. Osuda komunizma jasnim i jakim riječima proročki je ukazivala na zla koja su se kasnije obistinila. Komentirajući Papinu encikliku Divini Redemptoris ovako to sažimlje hrvatski isusovac p. Ante Alfierević (1875. – 1945.) u članku pod naslovom Pijo XI. protiv komunizma objavljen u novinama Život 1937. godine: “Komunizam oduzimlje čovjeku slobodu, svako dostojanstvo čovječje osobe; u odnošaju ljudi među sobom svi su mu jednaki i tako ruši hijerarhiju i svaku vlast; veli, da čak ni djeca nijesu podvrgnuta roditeljima. Zabacuje i pravo vlasništva. Lenjin je govorio: »Moralnost je podvrgnuta interesima staleške borbe proletarijata«. Cinik! Jednako je vikao:
»Prva je dužnost proletera da razvlaste vlasnike.« Mjesto privatnog vlasništva uvest će se kolektivizam. »Buržujska ženidba« prilagodit će se kolektivizmu; nerazrješivosti će nestati: slobodna ljubav, pobačaj pozakonjen, naturizam — mladež mora zabaciti sramežljivost.
Zajednica (kolektiv) će se brinuti za odgoj djece, pa ženu valja oduzeti kući i obitelji. Što je ljudsko društvo prema toj nauci? Ekonomski sistem, gdje »svako daje prema svojim silama i prima prema svojim potrebama«. To je kolektivizam bez hijerarhije. To društvo ima neograničenu vlast, a ćudoređe i juridički poredak proizvod su ekonomskog sistema. Komunizam hoće da uvede kulturu bez Boga. Ne će biti razlike staleža i politička država, taj plod sadašnjih kapitalista, srušit će se po sebi. Ovaj se nauk širi varavim obećanjima. Liberalizam mu je već pripravio put. Novi komunizam ima lukavu i razgranjenu propagandu. Kriva je i šutnja štampe, da se komunizam ovako raširio i širi.”
Štovani gospon Klasić je li zbilja mislite da tadašnji episkopat u Hrvata i kasnije bl. Kardinal Stepinac nisu znali za ove enciklike?
Je li zbilja tako kako tvrdite da se Crkva, kako sveopća pa tako i ona partikularna, nije potrudila ovo iznijeti pred vjernike? Neozbiljnost i imputiranje takvih neistina Crkvi može biti zlonamjerna ili uvjetovana neznanjem.
Duboko vjerujem, gospon Klasić, da Vam ovi gore izneseni podatci kao povjesničaru nisu bili poznati ili niste znali gdje ih treba potražiti. Razumijem, zbilja ne možete pokrivati sva povijesna područja.
Ali bar malo znanstvene objektivnosti pri tom koristeći znanstveni aparat u traganju za istinom.
I naravno, bar malo pripreme za emisiju u kojoj biste trebali odgovorno iznositi informacije.
Don Ivan Turudić
Napomena: Stavovi su autorovi objavljeni u formi reakcije čitatelja. Poskok.info ne dijeli stav autora da je crkva u nas, dakle govorimo o lokalnim fratrima, ne o Vatikanu, učinila mnogo u osvješćivanju mladih oko sotonskog karaktera primjerice ustaškog lidera Pavelića. A nije nam poznato niti da im je Vatikan dao naputak da to čine.
Uostalom nisu li crkve u Hercegovini i danas prepune fotografija Fra Radoslava Glavaša. Sluge zlog. Kojeg nazivaju mučenikom. Iako je koljač bio dio stroja za masovne egzekucije. Kojem je do kraja ostavio vjeran. Tvrdeći pred samu smrt da samo taj stroj Antin ima pravo ubijati. A svećenik. A fratar bognja ti.
Nadalje, Pape i hijerarhija Crkve ovdje se nisu nikada nešto naročito slušali. Ne slušaju ih ni danas. A one koji u nas ostaju vjerni Papi progone.
Dakle kako ćemo govoriti o tome da se crkva, ona lokalna, ona na terenu, 40-ih usprotivila nacizmu , barem osvješćivanjem naroda, kada danas u 2022 g. ne da nisu Zlog u stanju nazvati zlim nego su tog drugog do Sotone, kandidirali za blaženika.
I gdje se uostalom to čuva kult ustaštva osim na predavanjima opskurnih svećenika koji grme po komunizmu i time prešutno ustaštvo nude kao alternativu. Kad smo uostalom velečasni Turudiću čuli s oltara grmljavinu po ustaškom pokretu, po onima koji su izdali narod, ili kada smo čuli nekog da grmi o zlu nacizma, barem u polovici one mjere u kojoj slušamo o zlu komunizma? Nije li zlo zlo? Zaključak: Ni danas Ckrva nije u stanju oštro udariti na Ustaše. A zamisli tek 1941.
wpDiscuz
