Zamislite ovo: Kajak-kanu regata niz Neretvu, pod nazivom “Za Grabovicu”, start iz Uloga, cilj kod ruševine gdje su spavali, mrtvi, potom pobacani u Neru Etvu. Cilj: prikupiti sredstva za spomenik ubijenim Hrvatima. U prolazu, bacit ćemo po jedan vijenac sa čamca. I neka dijete u dresu kaže par riječi. Poslije toga ćevapi, DJ i tombola.
Ne, nije šala. Jer Srcem za Osmicu, projekt koji bi trebao biti tihi krik naroda čije su obitelji masakrirane u vlastitim sobama, počinje košarkaškim turnirom za dječake do 14 godina.
Onoga ti Boga.
U zemlji u kojoj Memorijalni centar Potočari ima državni zakon, budžetsku stavku, osiguranje protokola, i gdje su i sudionici zločina prisiljeni sudjelovati u njegovu financiranju – hrvatski politički establišment organizira 3×3 turnir.
Djeca Hrvata u BiH – iz molitvene zajednice prebacuju se tako u sportsku sekciju. I tako nestaje svetost. Mijenja se narativ tuge i nepravde u veseli skup. Nestaje pravo na bijes. A zločinci slave – jer žrtve igraju basket. I Schmidt može biti zadovoljan. Jer evo Lidija na europskom putu uči nas kako smijeh i cvrkut djece nemaju alternativu.
Sjećanje u dresu? Ne, hvala.
Zar nismo trebali reći: Dosta?
Dosta Bradara-politike koja dijeli medalje umjesto da traži odštetu.
Dosta Iskri koje šute.
Dosta toga da je Grabovica – mjesto stradanja na jedan poseban način a ne mjesto genocida kojeg su počinili Alijini sveti ratnici pristigli iz “Blokiranog Sarajeva”
Jebalo vam Sarajevo pod Blokadom čas i ponos skotovi.
Dosta da Vitez nije Sarajevo.
Dosta da Grabovica nije Srebrenica.
Jer, ako već biramo šutjeti, onda barem da šutimo dostojanstveno. I ljuto.
Bez dresova. Bez turnira. Bez spikera s mikrofonima. Bez službenih govora. Bez PR agencija. Daleko od europskog puta i čisto po naški. Po hrvatski. Radije grob nego rob.
Završni udarac: Muzej bez Grabovice
I da, dok smo već kod cinizma – sjetimo se da u Mostaru postoji Muzej rata i genocida.
Njegov direktor: Safet Oručević.
Njegov sadržaj: sve osim Grabovice.
Njegova funkcija: povijest filtrirana kroz naciju.
A naši?
Naši – umjesto da tom muzeju zabrane financiranje dok se tamo ne unese eksponat o Grabovici povrh Mostara, oni mu daju legitimitet. Umjesto da Grabavica postane stalni politički motiv, ona se svela na natpis u molitvenoj dvorani.
S kim nećemo više pričati?
Nećemo s Lidijom Bradarom. Ljuti smo Lidija.
Jer ako ne znaš razliku između komemoracije i turnira – nisi za ovaj posao.
Nećemo ni s onima koji ubojicama dozvoljavaju da ne plate ni kamen u zidu spomenika.
I nećemo s onima koji pokušavaju bol zamijeniti PR-om. A sve zbog nekih teta iz Brusselsa koji od vas traže da podvijete repove.
Podvijte al ne u naše ime.
Odmaknite se od naše dice i našeg bijesa.
Vi očito nemate ništa s nama.
Augustina i njih sedam nisu razneseni u komadiće uz uzvik “tekbir” da bi vi tu gradili karijere nekonfliktnih i podobnih.
Mi smo konfliktni, režimo, ko kerovi, nismo na europskom putu koji će nam predvoditi džihadisti.
I ne zaboravljamo.
Nećeš Lidija tako nam Boga!
/POSKOK/
wpDiscuz
