U armenskim je osnovnim školama šah predmet ravnopravan matematici, geografiji ili armenskom, a profesori tvrde da poboljšava logiku ljudi i da su beneficije učenja šaha primjenjive u svakodnevnom životu
Kada je Tigran Petrosjan pomaknuo crnoga lovca na šahovskoj ploči, daleke 1963. godine, jednim je potezom, i ne znajući to, zauvijek promijenio ulogu šaha u Armeniji.
Pitate li umirovljenike u Erevanu, glavnom gradu ove male kavkaške države od tri milijuna stanovnika, sjećaju li se 20. svibnja 1963. i raspoloženja koje je vladalo u prijestolnici, većina će ih znati reći gdje su bili toga dana.
Jer se toga dana 2000 kilometara dalje, u Moskvi, odigravala posljednja i odlučujuća partija šaha između Armenca Tigrana Petrosjana i Rusa Mihaila Botvinika. Armenija je tada bila dio Sovjetskog Saveza, pa se igralo i u domeni nacionalnog ponosa: može li mali Armenac dobiti protiv velikog ruskog susjeda?
U centru Erevana, mnoštvo je napeto zurilo u veliku šahovsku ploču postavljenu na pozornici, ispred koje su šahisti neumorno komentirali meč između dva velemajstora, pomičući figure čim bi dobili vijesti iz Moskve, o tome koji je potez povućen u igri, i komentirajući moguće ishode igre. Kako se u nas gledaju prijenosi nogometnih utakmica i napeto prate udarci na gol, tako je masa ljudi na središnjem erevanskom trgu, sa zanimanjem promatrala na koje će polje postaviti figuru najpoznatiji armenski šahist. Studenti su toga dana propustili predavanja. Pastiri ostavili ovce u obližnjim planinama kako bi došli u grad pratiti partiju. I Tigran ih nije razočarao. Pobjedio je Botvnika i Armeniji donio titulu svjetskog prvaka u šahu.
Šah kao nacionalni sport
Kada bi se trebao izdvojiti jedan povijesni događaj vezan uz Armeniju, većini ljudi pao bi napamet armenski genocid. I Armenci će se s time dakako složiti, ali mnogi će dodati da su se neki od bitnijih trenutaka izgradnje nacionalnog identiteta dogodili za crno-bijelom pločom. U Erevanu je opsjednutost šahom vidljiva već i na cesti. Šahovske se figure nalaze integrirane u ukrasima na fasadama. Velike plastične šahovske igre postavljene su na gradskim trgovima. Za lijepa vremena, parkovi su puni muškaraca koji igraju šah.
Foto: Jelena Prtorić
Šah je i jedan od napopularnijih suvenira, pa se na tržnicama diljem zemlje mogu pronaći prekrasno ručno izrezbarene šahovske ploče. Serž Sargsjan, armenski predsjednik, ujedno je i predsjednik armenske šahovske federacije, pa ga se između službenih sastanaka i putovanja može naći u posjeti turnirima.
Danas se počast šahovoskom geniju Tigrana Petrosjana odaje u imenima ulica, trgova i zgrada diljem zemlje. U armenskoj prijestolnici, najvažniji gradski šahovski klub nosi njegovo ime.
Ne radi se tek o simboličnoj počasti.. Zgrada se proteže na četiri kata impresivne vanjštine i unutrašnjosti potpuno opremljene za ugošćavanje velikih turnira. Dok se u prizemlju oko šahovskih ploča okupljaju umirovljenici, na gornjim katovima se odvijaju šahovska natjecanja.
Foto: Jelena Prtorić
Jer, nakon Petrosjanove pobjede, šah je u zemlji dobio status nacionalnog sporta, a Armenija je u ovoj disciplini postala svjetska sila. Zemlja broji najveći broj velemajstora po glavi stanovnika, a pobijedili su na Šahovskoj Olimpijadi 2006., 2008. i 2012. godine. Na javnoj se televiziji emisije o šahu mogu pogledati dva puta tjedno, a svakoga tjedna još od 1972. godine izlazi i časopis posve posvećen ovoj igri.
“Želiš li naučiti razmišljati, nauči igrati šah”
No, najveći je korak prema popularizaciji šaha predstavljalo njegovo uvođenje u školski kurikulum. Od 2011. godine, ovo je obavezan predmet u školama za djecu uzrasta od sedam do devet godina, to jest od 2. do 4. razreda, baš kao što su i matematika, armenski ili geografija.
“Prvo im objasnim određenu vježbu, a onda ih ostavljam da sami promišljaju o tome, i nastavljaju s radom u parovima”, objašnjava nam proces učenja Aik Hačikijan , profesor u osnovnoj školi u centru grada, kojega smo zatekli u predavanju četvrtom razredu, ispred šahovske ploče žuto-zelenih polja.
Foto: Jelena Prtorić
Šah se uči dva puta tjedno, a učenicima su na raspolaganju šahovski udžbenici i vježbenice u kojma se prikazuju šahovski problemi preuzeti iz povijesno poznatih šahovskih partija. Učenici redovito dobivaju i zadaću koja se svodi na rješavanje određenog šahovskog problema poznatih velemajstora, objašnjava Hačikijan.
“Imate crne figure i morate dovršiti partiju u dva poteza”. Zadatak koji nama djeluje kao nemoguća misija, većina učenika u razredu obavlja bez pogovora, jako brzo, ozbiljno se posvećujući razmišljanju o problemu.
Foto: Jelena Prtorić
“Moraju biti ozbiljni za vrijeme učenja, no bez stresa”, kaže nam profesor. Ideja šaha je razviti im logiku, dati im mogućnost da znanja stečena igranjem šaha primjene i u drugim poljima života. “S obzirom na dob te djece, s obzirom da u još uvijek u stadiju kada im se razvija karakter, to je vrlo bitno. Prije nego li pomaknete figure, morate razmisliti, jer znate da će to imati utjecaja na ishod partije. A to se može reći i za bilo kako ponašanje u vašem životu. Treba razmisliti prije djelovanja…”, objašnjava Aki Hačikijan.
Šah se ne predaje u školama dovoljno dugo da bi se mogao točno procijeniti njegov učinak na mlade umove. Ipak, profesor Hačikijan nam je naveo primjer ankete kojom se pokušala ustvrditi povezanost između učenja šaha u školama i uspjeha u matematici. Većina je anketiranih roditelja izjavila da su djeca bolja u učenju matematike otkako je šah uveden u školu.
Foto: Jelena Prtorić
S 9 godina, djeca već relativno dobro znaju igrati šah, a oni koji se tome žele pozornije posvetiti i nakon završenog četvrtog razreda, dobit će priliku to učiniti u jednom od brojnih šahovskih klubova u zemlji. U klubovima rade s profesionalnim trenerima – i sam je Hačikijan jedan od njih, kad ne predaje u školi – a članstvo u njima je besplatno.
Šahisti kao celebritiyi
Dok su u svijetu najpoznatiji armenski celebrityji Kardashiani, u samoj zemlji, to su i šahisti. Šah je poslije nogometa najpopularniji sport u djece. I danas taj sport ima svoje nacionalne junake, pa je tako Levon Arnonian, višestruki svjetski prvak, bio glavna zvijezda među šahistima, celebrity imidža dobrog dečka, intelektualca koji se proslavio isključivo svojim znanjem baratanja šahovskim figurama. Popularne šahiste poput Arnoniana, ljudi znaju zaustaviti na cesti, zamoliti za fotografiju ili autogram. Pišu se knjige o njihovom životu i njihovim igrama, a veliki se i bitni nastupi i dalje prenose na velikim ekranima na trgovima. Primjerice onaj koji je Levona Arnonijana i njegov tim šahista odveo u pobjedu 2011. na Svjetskom prvenstvu u šahu, značio je i organizaciju velike proslave na glavnom trgu u Erevanu koju je zatim uživo emitirala nacionalna televizija.
Foto: Jelena Prtorić
Profesori često spominju ove šahovske zvijezde kao primjere uspjeha, no smatraju da se djeci kao glavna prednost učenja šaha ne smije spominjati slava, već njegova praktična, svakodnevna primjena. Pogotovo u mlađoj dobi, djeca često dožive pokoju “krizu” pred šahovskim poljem. Zaborave pravila, zablokiraju se, nisu sigurni kako dalje odigrati partiju ili se boje povući potez. Dobar profesor će ih smiriti, ohrabriti i reći im da budu uporni, da nastave te ih potaknuti da razmisle kako naći neku novu kombinaciju da bi uspješno završili partiju.
“Vaš će uspjeh u životu uvelike ovisiti o načinu na koji rješavate životne probleme i o načinu na koji prema njima pristupate. A šah vam u tome pomaže”, zaključuje Hačikijan.