Svijet Jamesa Baldwin izrastao je iz drame suvremenih rasnih suočavanja u SAD-u i on je do srži prožet slutnjom da je »istina o bijelcima i crncima u Americi tako strašna da se ustvari ne može ni izreći«
Pustolovine Huckleberryja Finna, satirični roman američkog književnika Marka Twaina iz 1884. godine, iznova u svojem tekstu objavljenom u The Guardianu analizira Benjamin Markovits. Twainov roman povod mu je za razmišljanje o tome kako danas pisati o rasi u američkoj književnosti, a ovoj temi autor pristupa u svjetlu aktualnih rasističkih napetosti u Americi.
»Pustolovine Huckleberryja Finna« danas se smatraju jednim od velikih američkih romana, a ujedno je i jedno od prvih značajnih američkih djela pisanih lokalnim govorom i koje odiše iznimnim regionalizmom. Glavni je lik, a ujedno i pripovjedač, Huckleberry Finn, najbolji prijatelj Toma Sawyera. Knjiga je značajna zbog svojih živih i detaljnih opisa mjesta i ljudi u okolici rijeke Mississippi. Satirički prikazujući južnjačko društvo tijekom predraća, koje je u vrijeme izdavanja romana već bilo nestalo, Twain u »Pustolovinama Huckleberryja Finna« često s prijezirom gleda na neke tadašnje stavove, posebno na rasizam. Dio u kojem se opisuje bijeg Huckleberryja Finna i Jima, odbjeglog crnog roba, na splavu preko rijeke Mississippi danas se smatra jednom od najznačajnih scena bijega u slobodu u cijeloj američkoj književnosti.
Djelo je bilo popularno od samog izdavanja i često se smatra nastavkom »Pustolovina Toma Sawyera«. Ujedno je i česta tema istraživanja mnogih književnih kritičara. No, unatoč tome djelo je izazvalo mnoge kontroverze zbog svog jezika, a u 20. stoljeću je često spominjano zbog raznoraznih rasističkih stereotipa sadržanih u njemu. Kao jedan od primjera Markovits navodi i afroameričkog pisca Jamesa Baldwina (1924 – 1987), koji je svojedobno održao predavanje na Berkeleyju osvrnuvši se između ostalog na svoju borbu da kao pisac pronađe književne modele. Tada je Baldwin izrazio svoje neslaganje s moralnom pretpostavkom »Huckleberryja Finna« vezanom uz crnog roba Jima. Twainova je, naime, hipoteza da je drama ovog romana sadržana u borbi bijelog čovjeka s njegovom savjesti, a ne u borbi crnca za njegovu slobodu.
Ugnjetavana bića
Svijet Jamesa Baldwin izrastao je pak iz drame suvremenih rasnih suočavanja u SAD-u i on je do srži prožet slutnjom da je »istina o bijelcima i crncima u Americi tako strašna da se ustvari ne može ni izreći«. Unuk robova, rođen kao najstarije dijete u crnačkoj obitelji u Harlemu, Baldwin je u mladosti okušao sreću u propovjedništvu i trgovini. Godine 1945. privukao je pažnju kao pisac i dobio prvu stipendiju, a 1948. napustio je svoju zemlju i proveo sljedećih desetak godina u Parizu. Vezano uz to rekao je: »Sumnjao sam da ću moći preživjeti bjesnilo rasnog problema u Americi. Ponekad još uvijek sumnjam. Htio sam onemogućiti sebi da postanem samo crnac, ili čak i samo crnački pisac. To je bilo najbolje što sam ikad učinio. Dalo mi je vremena da izbacim mnogo svoje gorčine«.
Baldwin se suprotstavio gledanju na crnca »kao na poganina kojeg treba spasiti, oprati ga da bude bijel«, a istodobno odbija i svaku naivnu idealizaciju crnca kao ugnjetenog ljudskog bića: »Ugnjetavanje ne čini nužno jednog pojedinca boljim od drugoga. Ja se protivim grupiranju s bilo kim protiv bilo koga u ime rasnih i religioznih razloga… Ako ima ikakve poruke u mojim romanima, onda je to da svi mi moramo učiniti napor da se odnosimo prema svim ljudima jednostavno kao prema individualnim ljudskim bićima. Nikakva etiketa, nikakva parola, nikakva politička stranka, nikakva boja kože, pa čak ni bilo kakva religija nisu važniji od individue kao ljudskog bića«. James Baldwin nije samo »crnački« ni samo »američki pisac«: njegovo određenje crnačke situacije u SAD-u transponira se u tragički mit o prirodi života, ljudskih snova i stvarnosti.
Na udaru
Zbog prikaza jednog crnog lika kontroverze je izazvao i »Planet gospodina Sammlera« Saula Bellowa, objavljen 1970. godine. Prije nekoliko godina Penguin je objavio novo izdanje s predgovorom crnog pisca i esejista Stanleyja Croucha. Na prigovor da je Bellow prikazom jednog crnca postao rasist, Crouch odgovara da dublja poruka romana »Planet gospodina Sammlera« nije shvaćena. Crouch smatra da je najveći nedostatak američkog romana što nije na pravi način izrazio različitosti američkog iskustva, i to iz straha da se ne bi bilo krivo shvaćeno. Crouchovo je mišljenje da je televizija u tom pogledu napravila bolji posao, a uputio je i pohvalu piscima kao što su Faulkner, Bill Cheng, Jonathan Lethem i Michael Chabon koji crnačke likove ne tretiraju iz perspektive bijelaca, već su usvojili njihov glas. Chabon se čak našao na udaru crnih pisaca kojima se ne sviđa što je u tolikoj mjeri prisvojio crnački glas. Žestoke napade Afroamerikanaca, zbog navodnih rasističkih stereotipa, doživio je i roman »Ispovijedi Nata Turnera« Williama Styrona iz 1967. godine, koji govori o vođi pobune robova 1831. u Virginiji.
Benjamin Markovits piše i o tome da se kritike upućuju i bijelim piscima koji ne tretiraju crne likove, jer je potrebno da se i te priče ispričaju, a fikcija pruža prostor za dodirivanje tih tema. Jedna od neugodnih tema u raspravi oko rasnog pitanja je i sport, pa se u tom kontekstu govori o tome na koji način bijelci percipiraju crnačke sportske heroje i crna tijela.