Dok se klupko odmotavalo, jedan od kreatora zločina Selmo Cikotić imenovan ministrom sigurnosti
„Nagradio bi onoga tko mi kaže da mi je ubio sina, samo nek’ mi kaže gdje su mu kosti, da ga pokopam prije nego što umrem“. Ovo su riječi Drage Galića, oca Zorana Galića, jednog od 19 nasilno odvedenih hrvatskih logoraša iz logora tzv. Armije BiH koji se već 27 godina vode kao nestali. Po iskaznici i oznakama Međunarodnog crvenog križa posmrtni ostatci jednog od tri tijela pronađena u prvim satima ekshumacije na Rostovu mogli bi pripadati upravo Zoranu Galiću. Njegovom ocu Dragi nije se ostvarila najveća životna želja, dostojno pokopati sina jer je u međuvremenu preminuo. Jedan od najodgovornih za agoniju koja ga je kao i ostale majke i očeve nestalih pratila do smrti, Selmo Cikotić, ratni zapovjednik Operativne skupine Zapad tzv. Armije BiH dok su iskapali kosti Zorana Galića i ostatke najmanje dvije osobe, nagrađen je imenovanjem za ministra sigurnosti BiH ali nije prije toga rekao gdje su tijela koja su otkrivena su slučajno, prije nekoliko dana. Koliko je teško bilo sve ove godine čekati, a ne dočekati priliku pokopati tijela svojih sinova, braće, supruga i očeva posvjedočili su nam danas i drugi članovi obitelji nestalih.
„Moju majku Slavu Gvozden ubila je spoznaja da se iz šake ugljenisanih kostiju ne može izvući profil za DNK i tako identificirati tijelo mojeg brata Jadranka. Godinu dana poslije je umrla“, ispričala nam je Vesna Pavlović, sestra nestalog Jadranka Gvozdena agoniju njezine majke nakog nagodbe Suda BiH s Enesom Hadnžićem. Sudbinu Drage Galića i Slave Gvozden doživjeli su očevi i majke i ostalih nestalih hrvatskih logoraša. Na ekshumaciju nisu došli jer su pomrli, potvrdili su nam u Udruzi poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna. „Roditelji više nema, ali tu su braća, sestre, supruge. Ja tražim svojeg supruga dr. Mihovila Strujića. Cijelo vrijeme nešto mi u grlu stoji, tuga, a u jedno i ushićenje da bi mogao biti pronađen nakon 27 godina“, kazala je Dijana Strujić, supruga nestalog Mihovila Strujića i predsjednica Udruge. Stipo Miloš, čiji rođaci istog imena i prezimena dvojica Nikica Miloša, jednog s nadimkom Kardelj, sa suzama u očima sjetio se kako su svi skupa odvedeni iz njegove obiteljske kuće na informativni razgovor nakon kojeg su završili u bošnjačkim logorima. Stipo Miloš je preživio, ali rođaci nisu. „Poznao bi Nikicu zvanog Kardelj po džemperu i tenisicama mojeg sina koje sam mu da. Samo da mi je vidjeti što su od predmeta pronašli“, kazao nam je suzama u očima Stipo Miloš, jedan od preživjelih logoraša.
No, njemu kao ni ostalim članovima obitelji nestalih kao ni novinarima nije bilo omogućeni prići mjestu na kojemu su tijela pronađena. Takva je naredba stigla iz Tužiteljstva BiH. Uz nemogućnost pristupa, pritužbi je bilo i na tretman pronađenih posmrtnih ostataka koji su golim rukama spremani u papirnate vrećice. Ali bez obzira na sve, istina je pronašla put. „Zemlja je danas odlučila progovoriti o zločinima nad Hrvatima Bugojna. Dokazi polako izlaze na površinu“, kaže Mladen Kajić, predsjednik Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata Bugojna. „Ovo je za nas preživjele logoraše kao i obitelji nestalih i tužan i radostan dan istovremeno. Radujemo se jer nakon 27 godina pronalazimo tijela nestalih, a tužan jer kreatori zločina se nagrađuju. Selmo Cikotić kojeg smatramo jednim od najodgovornijih danas je nagrađen i to je još jedno izrugivanje žrtvama“, kaže Miroslav Zelić, jedan od preživjelih logoraša i predsjednik bugojanske HVIDR-e.
A što je do ovog trenutka otkrila zemlja i hoće li nastaviti potraga, pojasnio nam je Marko Jurišić, član Kolegija Instituta za nestale osobe BiH. „Mi smo u prvim satima ekshumacije pronašli posmrtne ostatke tri osobe. Oni će biti prebačeni u prosekturu groblja na Prahuljama u Travniku gdje će se u idućih mjesec dana otprilike obaviti identifikacija. Već sad sa sigurnošću možemo kazati da je riječ o nestalim Hrvatima Bugojna“, potvrdio nam je Jurišić. Bugojanski Hrvati tragaju za tijelima 19 nasilno odvedenih hrvatskih logoraša te još 16 civila. Od 19 nestalih logoraša njih 11 je registrirao Međunarodni crveni križ. Ekshumacije na lokalitetu Rostova nastavljaju se.
wpDiscuz
