Tvrdnje da muškarci s homoseksualnim sklonostima imaju takozvani „gay gen“ izazvale su ogorčenje ’90-ih godina, no novo istraživanje dva desetljeća kasnije potvrđuje tu tezu, pa čak i dodaje još jedan mogući gen koji određuje gay orijentaciju.
Evolucijskim genetičarima ideja da genetsko nasljeđe osobe može utjecati na njezin odabir partnera sigurno nije nikakvo iznenađenje. To se u životinjskom svijetu često susreće i vjerojatno postoji puno gena koji utječu i na spolnu orijentaciju u ljudi.
No, umjesto da o njima razmišljamo kao o „gay genima“, možda bismo ih trebali shvatiti kao „gene za ljubav prema muškarcima“. Oni mogu biti dosta rašireni jer ta varijanta gena, kod žena, predisponira ženu da se ranije upušta u spolnu vezu s muškarcima, da to čini češće i da ima veći broj djece. Isto tako, bilo bi iznenađujuće kad onda ne bi postojao i „gen za ljubav prema ženama“ pirsutan kod lezbijki koji bi, pak, kad je prisutan kod muškarca, u njemu stvarao sklonost da se ranije upušta u veze sa ženama i da ima veći broj djece.
Dokaz „gay gena“
Možemo detektirati genetske inačice koje stavraju razlike među ljudima bilježeći karakteristike u obiteljima u kojima postoje razlike. Uzorak nasljeđivanja otkriva varijante gena (koje se nazivaju alele gena, riječ je o varijantama gena odgovornim za neko svojstvo) koje utječu na uobičajene razlike među ljudima, kao što su boja kose ili sklonost nekim bolestima, primjerice anemiji srpastih eritrocita. Na kvantitativne karakteristike, poput visine, utječe mnogo različitih gena, ali i okolišni faktori.
Teško je primijeniti takve metode kako bi se otkrile genetske inačice povezane s muškom homoseksualnošću dijelom i zbog toga što većina homoseksualaca ne želi otvoreno gvooriti o svojoj spolnoj orijentaciji. A još je teže zbog toga što, kako su pokazale studije provedene na blizancima, geni čine samo dio priče. Hormoni, red rođenja i okolina također imaju ulogu u tome.
1993. američki genetičar Dean Hamer otkrio je obitelji u kojima je bilo nekoliko homoseksualnih muškaraca s majčine strane, što je upućivalo na mogući gen na kromosomu X. Pokazao je da parovi braće koji su se otvoreno izjašnjavali kao homoseksualci imaju malo područje na kraju X kromosoma, za koje se pretpostavilo da sadrži gen koji predisponira muškarca za homoseksualnost. Hamerovi zaključci su bili krajnje kontroverzni u ono vrijeme te je bio stalno napadan sa svih strana od onih koji nisu htjeli prihvatiti mogućnost da je homoseksualnost barem dijelom genetski uvjetovana, već su radije ostajali pri tome da je ona „životni izbor“.
Gay populacija je bila podijeljena: to otkriće je napokon dalo za pravo svima onima koji su uporno ponavljali „ja sam rođen na taj način“, no otvorilo je i spektar zabrinjavajućih mogućnosti za otkrivanje gay osoba i njihovu diskriminaciju.
Slična istraživanja koja su provođena dala su kontradiktorne rezultate, a jedno od njih je pronašlo vezu s genima na tri druga kromosoma.
Ove godine veliko istraživanje u koje su bila uključena braća homoseksualne orijentacije te u kojem su se koristili mnogi genetski markeri koji prije nisu bili dostupni, potvrdilo je prvotno otkriće da postoji genetsko porijeklo homoseksualnosti te je otkrilo još jedan drugi „gay gen“ na 8. kromosomu. I to je, naravno, opet pokrenulo lavinu komentara.
No, čemu takve reakcije kad znamo da varijante „gay gena“ postoje u svim životinjskim vrstama, od muha do sisavaca? Homoseksualnost je prilično uobičajena u životinjskom svijetu. Na primjer, postoje varijante gena koje utječu na spolne sklonosti u miševa, a mutacije kod vinskih mušica dovode do toga da se mužjaci udvaraju drugim mužjacima umjesto ženkama.
Je li „gay gen“ zaista alela ljubavi prema muškarcima?
Pitanje nije postoje li „gay geni“ kod ljudi nego zašto su tako rašireni (prema procjenama,ima ih od 5 do 15 posto populacije). Naime, s obzirom na to da homoseksualci u prosjeku imaju manji broj djece, ako ih uopće imaju, ne bi li te varijante gena trebale s vremenom nestati?
Postoji nekoliko teorija o toj visokoj učestalosti homoseksualnosti među ljudskom populacijom. Prije otprilike jednog desetljeća postavljalo se pitanje nemaju li varijante gay gena još neki utjecaj na to da povećavaju izglede za ostavljanje potomaka (što se naziva evolucijskim fitnessom) te se tako gay alele prenose na iduće generacije.
To je poznata situacija, koja se naziva balansirani polimorfizam, u kojoj neka alela ima prednosti u određenim stvarima, ali ne u drugima. Klasičan slučaj je anemija srpastih eritrocita koja vodi u bolest i smrt ako osoba ima dvije alele, no donosi otpornost na malariju ukoliko ima samo jednu te je, stoga, taj oblik vrlo raširen u područjima u kojima vlada malarija.
Posebna kategorija su takozvani spolno antagonistički geni koji povećavaju genetički fitness u jednom spolu, ali ne u drugom, a neki od njih su čak i smrtonosni. Primjera ima u mnogim vrstama, a možda je i gay alela primjer toga.
Možda alele za ljubav prema muškarcima kod žena stvaraju sklonost da se ranije upuštaju u veze i da imaju više djece. Ako su njihove sestre, majke i tetke imale više djece koja dijele neke njihove gene to bi bilo kao neka vrsta nadoknade za manji broj djece kod muškaraca homoseksualaca s tom varijantom gena.
U skladu s tim je i talijansko istraživanje koje je pokazalo da žene koje su rođakinje homoseksualaca imaju 1,3 puta više djece nego žene koje su rođakinje heteroseksulanih muškaraca.
Koliko su normalne gay alele?
Hamer je otkrio gay gen na kromosomu X, no za pretpostaviti je da postoji cijeli niz gena u genomu koji doprinose odabiru partnera (bilo za ljubav prema ženama bilo za ljubav prema muškarcima). Ako postoje alele za ljubav prema ženama i za ljubav prema muškarcima desetaka ili stotina gena u ljudskoj populaciji, svatko će naslijediti mješavinu tih varijanti.
A u kombinaciji s okolišnim utjecajima bit će teško otkriti individualne gene. To je otprilike poput visine, na koju utječu varijante tisuća gena,ali i okolišni faktori, što dovodi do kontinuirane „distribucije“ ljudi različitih visina pri čemu su krajnosti u tome izrazito niski i izrazito visoki ljudi. Na isti način krajnosti u kontinuiranoj distribuciji spolnih sklonosti vjerojatno su s jedne strane naglašena ljubav prema muškarcima i s druge naglašena ljubav prema ženama kod oba spola.
U tom smislu homoseksualci i lezbijke mogu biti jednostavno dvije krajnosti iste kontinuirane distribucije.