Život Percyja Bysshea Shelleya (1792. – 1822.) nalikovao je njegovim romantičarskim poemama: iza fasade zanosa i uzvišenosti često je probijalo ružno zdanje kaosa. Shelley, kojeg – uz kolegu i prijatelja Byrona – danas smatraju jednim od najvećih engleskih pjesnika, u svoje je vrijeme često bio osporavan, ismijavan pa čak i zlostavljan.
Odrastao je, kako se to u njegovoj domovini kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Unuk baruna i sin parlamentarnog zastupnika, uživao je u igrajući se s četiri sestre i bratom na golemu obiteljskom posjedu u blizini trgovačkoga grada Horshama, odlazeći na jahanje i u lov, a za stolom su ih dvorili sluge. Bistar poput gorskog potoka, odmalena se isticao eidetskim pamćenjem i talentom za strane jezike, a lokalni vikar smatrao ga je čudom od djeteta.
Bayer to Remove Glyphosate Products From US Home and Garden Market
Idilično djetinjstvo naprasno je prekinuto kad je poslan na školovanje u privatnu gimnaziju Eton. Dječarac krhke građe, mliječno bijele puti, zlatnih uvojaka i pomalo feminiziranih kretnji, koji je prezirao šport i uživao u raspravama o Homeru i Aristotelu, bio je idealna meta školskih nasilnika. Nazivali su ga Ludim Shelleyem, čupali ga za kosu i uništavali mu omiljene knjige, a čak su izmislili i igru “lov na Shelleya”, u kojoj su ga proganjali poput lisice ili jelena, dajući mu malenu prednost. Mnogi vjeruju da je buntovni duh, koji će ga pratiti veći dio živote, djelomično bio rezultat ovakva tretmana u ranoj mladosti.
Zube će autoritetu prvi put pokazati kao student na prestižnom Oxfordu. Premda je imao blistave ocjene i slovio za erudita, profesori su ga gledali ispod oka zbog ekscentrična, dendijevskog odijevanja i provokativnih izjava. Kad je supotpisao protuvjerski pamflet “Nužnost ateizma”, za njega nije bilo gledanja kroz prste – momentalno je izbačen sa sveučilišta, a obitelj ga se odrekla.
U nove nevolje upao je kad se zaljubio u sestrinu prijateljicu Harriet Westbrook. Budući da je dotična imala samo šesnaest godina, par je, pod okriljem noći, zbrisao u Edinburgh. Narednih nekoliko godina, Shelley je proveo lutajući Europom, povremeno objavljujući pjesme i čitavo vrijeme izbjegavajući vjerovnike i svađajući se s Harriet. Premda mu je ova rodila dvoje djece, s vremenom je, naime, shvatio da nemaju ništa zajedničko i počeo ju je prezirati. Srodnu dušu je pronašao u filozofu Williamu Goldwinu, zagovorniku slobodne ljubavi. Njegovu teoriju Shelley je pretvorio u praksu: pobjegao je s Goldwinovom kćeri Mary, još jednom šesnaestogodišnjakinjom!
Nakon smrti Shelleyeva djeda, pjesnik se domogao rente od tisuću funti godišnje, što je paru osiguralo novi početak. U Ženevi, gdje su se skrasili, prijateljevali su s prognanim Byronom: upravo na njegov nagovor, mlada Mary će, prije osamnaestog rođendana, napisati jedan od najpoznatijih romana svih vremena, “Frankenstein ili moderni Prometej”. Byron je, naime, prijateljima okupljenim u njegovoj vili predložio literarno natjecanje: svatko je trebao napisati priču o duhovima ili kakvim drugim natprirodnim entitetima. Mary je, vjerojatno pod utjecajem pokusa s elektricitetom talijanskog liječnika Giovannija Aldinija, napisala roman o čudovištu koje je oživio fiktivni znanstvenik, dr. Frankenstein.
Par se, nakon vjenčanja, skrasio u Engleskoj, gdje su dobili dvoje djece. Ponovno u bijegu pred vjerovnicima, obitelj je utočište pronašla u Italiji. No, nedaće su ponovno vrebale iza ugla. Njihova obožavana kći Clara teško se razboljela i umrla u Veneciji, a nedugo potom, u Rimu, izgubili su i sina. Mary je doživjela živčani slom, a premda se djelomično oporavila nakon što je na svijet donijela još jednog sina, njen suprug posve se bio otuđio od nje. Paralelno je održavao izvanbračne veze s dvije žene, Talijankom Emilijom i Engleskinjom Jane, suprugom bliskog prijatelja Edwarda Williamsa.
Tijekom boravka u Italiji, zaljubio se u jedrenje – unatoč činjenici da nikada nije naučio plivati. Kupio je barku, neveliku škunu nazvanu “Ariel”. Godine 1822. Shelley, rogonja Williams i mladi mornar jedrili su prema Livornu, otisnuvši se u posjetu Byronu. Na povratku, njihov brod zahvatila je oluja i svi su se utpolii. Trupla je, nekoliko dana kasnije, izbacila plima, a zbog tadašnjih zakona o karanteni, spaljena su na žalu. Bio je to prizor koji kao da je “iskočio” iz neke od Shelleyevih poetskih drama: Byron je, otirući suze s blijedog lica, promatrao kako posmrtna lomača guta tijelo njegova voljenog prijatelja!
wpDiscuz
