Prošli tjedan za portal poskok.info objavio sam kolumnu „Podrška Hrvata ovakvom Dodiku bila bi suluda“. S obzirom na sve agresivniju retoriku Milorada Dodika i na njegovo otvoreno zahvaljivanje Putinu te spominjanju oružja, složit ćete se, bh. Hrvatima dugoročno je bolje ne iskazivati javnu podršku takvoj politici. Posebno je to nepreporučljivo u trenucima kad Hrvati imaju svoje legalno izabrane predstavnike na gotovo svim razinama vlasti i kad se konačno uspostavio solidan dijalog s legitimnim predstavnicima Bošnjaka. Ne treba sumnjati da međunarodna zajednica drži Dodika na nišanu, pa ne bi bilo pametno postati meta iste.
________ Piše: Ivan Pepić l poskok.info
No, postoji jedna velika razlika između današnje situacije i one iz razdoblja 2006.-2014. A to mnogi tvrdoglavo ne žele razumjeti. Među njima je, čini mi se, i profesor Ivo Banac. U svojoj zadnjoj kolumni „Vatromet za obljetnicu Daytona“ (Jutarnji list, 18. prosinca) on je otkrio da su, kako kaže, „na kraju progledali i trećeentitetski mačići među bh. Hrvatima“, i to citirajući dijelove mog spomenutog teksta. Ipak, čini mi se kako profesor Banac griješi. Prvo, ne radi se o mačićima, nego o pravim macanima koji pozorno gledaju i prate, i noću i danju, odnose snaga u Bosni i Hercegovini. Za razliku od profesora kojem Bosna i Hercegovina tu i tamo posluži jer se nalazi na imaginarnoj crti između dvaju polova na kojima se nalaze SAD i Rusija. Profesor Banac kao da ne razumije da se odnos snaga konstantno mijenja. Bosni i Hercegovini treba pristupiti tankim, a ne debelim perom.
Podsjetimo, Dodikov SNSD nije dopustio da legitimni hrvatski predstavnici nestanu s političke scene, podržavajući ih u o(p)stanku u Vijeću ministara BiH u sazivu 2010.-2014. Istovremeno je profesor Banac javno spašavao nelegalnu Platformu, predsjednika Federacije BiH Živka Budimira i njegovih 2.000 glasova te Željka Komšića za kojeg je glasalo možda oko dva posto Hrvata. Zar je trebalo poslušati profesora i dopustiti da bh. Hrvati ostanu bez ijednog svog predstavnika u vlasti, samo zato što je Dodik od Clintona prešao u zagrljaj Putinu?
Nažalost, tužno je reći, ali čini se kako je u tom razdoblju više pomogao Srbin Milorad Dodik od Hrvata Ive Banca: prvi je omogućio da izabranim predstavnicima većine Hrvata (na izborima 2010. oko 80 posto glasova otišlo je strankama Hrvatskog narodnog sabora) ostane kolika tolika politička moć u rukama, dok je drugi u tom trenutku bio spreman oduzeti i to dajući legitimnost već spomenutom Komšiću i njegovoj politici. I to samo zato što se SAD odrekao a Rusija prihvatila Dodika u jednoj od mnogih američko-ruskih zavrzlami diljem svijeta.
Čini mi se kako profesor Banac nije svjestan štetnosti mehanizama koji potkopavaju i ono malo što je ostalo od konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini. Ispada da je po njemu lakše, po uzoru na glavnog teoretičara centripetalizma Donalda L. Horowitza, dopustiti manipulaciju nad institucionalnim dizajnom kako bi se izbrisale „granice“ u podijeljenom društvu. Horowitz u svom kapitalnom radu (Ethnic Groups in Conflict, University of California Press, 1985) prednost daje multietničkim strankama centra i većinskim izbornim sustavima. U Bosni i Hercegovini to je glavna metoda međunarodne zajednice prije svega OHR-a: tražiti stranke čiji su programi slični (ili ih neprirodno slijepiti, poput prošle koalicije HSPBiH i SDPBiH) kako bi se obuzdale „nacionalističke stranke“ koje – kao što vidimo ovih dana – surađuju puno bolje upravo zahvaljujući postojećim konsocijacijskim mehanizmima koji objašnjavaju dogovor elita.
Argument idejne paralele trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini s velikosrpskom politikom jednostavno nema nikakve temelje. Prvo, povijesno gledajući, od 1878. Hrvati, Srbi i muslimani (kasnije Muslimani pa Bošnjaci) grade svoje banke, institucije, udruge i slično bazirajući se na mrskom pojmu ‘etničkog’: tako su od 1911. godine nastajale Muslimanska banka, Srpska štedionica, Hrvatska Posavska Banka u Brčkom itd. Kao i različite organizacije (Napredak, Gajret i Prosvjeta). Mediji, afirmacija jezičnih razlika i političke stranke definitivno stvaraju od etničkih grupa segmente na kojima se može graditi zajednička država. Ideja zagovornika nove izborne i federalne jedinice potpuno je u skladu s tim.
Drugo, ako ćemo vući slične paralele koristeći kriterije kako ih vuče Banac, hajmo ovako: bosanskohercegovačke ideje profesora Banca poklapaju se s idejama Titove unuke Svetlane Broz i udruge Gariwo jer je Yale University, na kojem je bio profesor emeritus, jedan od partnera te udruge. Nadalje, dok je Banac čak i na HRT-u pokušavao opravdavati Željka Komšića i Platformu, Jasmila Žbanić i Zlatko Dizdarević su također stali čvrsto uz njega. Također, među počasnim građanima Sarajeva možemo istovremeno pronaći profesora Ivu Banca i Predraga Matvejevića. Hoćemo li onda izjednačiti Titovu unuku, Predraga Matvejevića i Ivu Banca, kao što posljednji već godinama izjednačava Dodika, Rusiju i volju većine Hrvata u BiH? Ili ćemo ipak prihvatiti da se radi o (nesretnim) koincidencijama?
Profesoru Bancu važno je „da bošnjačke stranke imaju više razumijevanja za nove samouprave na cjelovitom teritoriju BiH koje bi mogle pridonijeti logičnijem samoupravnom dizajnu, sličnom onom sa šest okruga iz austrougarskog razdoblja, te tako postati lijek protiv svakog separatizma“ (Jutarnji list, 18. prosinca). Isto, spominje da put prema tome nije centralizam nego se to može dobiti „eliminacijom suvišne birokracije“. Na čemu bi se temeljio taj samoupravni dizajn? Gdje je ‘logika’ takvog dizajna i koji su današnji temelji da bi se to provelo?
U ekonomskim razlikama? Banalno je razmišljati o regionalizaciji Bosne i Hercegovine bazirajući se na ekonomskim razlikama. Nema BIH problem drastičnih ekonomskih razlika kao npr. između Milana i Messine, gdje su godišnja primanja kod prvih 34.000 eura a 22.000 eura kod drugih. Razlika prosječne mjesečne neto plaće između Republike Srpske i Federacije BiH danas je oko 10 KM u korist prvih (upravo je u periodu dok su „trećeentitetski mačići“ upozoravali na Platformu i Željka Komšića Republika Srpska sustigla Federaciju BiH u neto plaćama). Suludo je pričati o ekonomskim regijama u zemlji koju bi napustilo 70 posto mladih i koja živi u bijednom stanju. A bilo bi cinično tražiti te razlike stupnjevanjem razina bijednosti.
U čemu onda Banac vidi logiku? U geografskim sličnostima? Koja bi geografska sila povezala Srbina iz Ljubinja, Hrvata iz Ljubuškog i Bošnjaka iz Konjica? Hoće li temelj identiteta biti geografski patriotizam prema kamenu? Takvi argumenti uglavnom služe onima koji vade argumente o „rascjepkanosti“ pa je navodno zbog toga nemoguće uspostaviti hrvatsku federalnu jedinicu. (Ali zato rascjepkani mogu biti švicarski kantoni ili Aljaska koja je od Seattlea udaljena oko 2.700 kilometara).
Profesor Banac kod Velimira Bujanca često optužuje „bobanovce“ (sic!) da podgrijavaju međunacionalne odnose s Bošnjacima. Odnosi su upravo bili najzagrijaniji u vremenu kad je on agitirao za unitarističku politiku Željka Komšića.
„Šurovanje s Dodikom“ konstrukt je jednodimenzionalne političke dimenzije koju profesor ističe promocijom svoje bipolarne crte. Čini se da je ta crta slična onoj hladnoratovskoj.
Zagovornici hrvatske izborne i teritorijalne jedinice mogu si dopustiti da osude Dodikovu politiku kad smatraju da je ona štetna i za njih. Ali, za razliku od profesora Banca i sličnih, oni znaju razlikovati s jedne strane trenutke kad je Dodikova politička pomoć dobrodošla, a s druge strane kad je centralizam, pod izlikom „borbe protiv dodatnih etničkih podjela“ uzeo svoje, posebno kad tu borbu predvodi NGO kolona uz koju staje Visoki predstavnik za BiH.
Dok Zagreb šuti i dok profesor Banac plaši javnost pričama o bobanovcima (to danas čini samo malo njih, najčešće bivši Feralovci), hrvatska javnost u BiH traži da se budnim okom prate kretanja Milorada Dodika, ali da se istovremeno što hitnije pronađu mehanizmi zaštite od divljanja nekih budućih alijansi i platformi.