PRIJE stotinu godina utihnulo je oružje u Prvom svjetskom ratu. Svi su se pobjednici složili oko jednoga – Njemačka mora platiti.
Njemačka jest platila, ali nije bila jedina. I stoljeće poslije svijet živi s posljedicama Versajskog mirovnog dogovora za koji se, čak i u ono vrijeme, smatralo da će dovesti do novog rata u Europi.
Ekonomist J. M. Keynes, tada dužnosnik britanskog ministarstva financija, radije je dao ostavku nego da ga se povezuje sa sporazumom koji je i zapovjednik savezničkih snaga, francuski maršal Ferdinand Foch, opisao kao “dvadesetogodišnje primirje”
“Rat koji je trebao okončati sve ratove” pretvorio se u svoju suprotnost. Osiguravši da Njemačka bude ekonomski slomljena i politički ponižena, poslijeratni dogovor posijao je sjeme nacizma i njegovih užasa.
Mnoštvo mirovnih sporazuma nakon Versajskog ponovno je iscrtalo kartu Europe i stvorio toliko budućih sukoba koliko je bilo novih država i granica, od baltičkih preko Čehoslovačke i Jugoslavije do Turske.
Glad, teror i Hladni rat
Ne manje važno, rat je poslužio kao inkubator ruskoj revoluciji 1917. godine.
Glad i vojni neuspjesi carsku su državu učinili ranjivom na nasrtaj Lenjinovih boljševika, koji će 1922. na teritoriju Carske Rusije uspostaviti Sovjetski Savez, pod vodstvom Vladimir Iljiča Lenjina i komunističke partije.
Očajna poljoprivredna politika rezultirala je smrću tri milijuna ljudi od gladi ranih tridesetih godina prošlog stoljeća. Još ih je više stradalo u čistkama Lenjinovog nasljednika, Josifa Visarionoviča Staljina.
Petnestak godina nakon završetka Prvog svjetskog rata bilo je dovoljno da se steknu uvjeti za novu podjelu Europe, onu koja će uslijediti nakon Drugog svjetskog rata.
Hladni rat i podjela na sfere pod utjecajem Zapada ili Sovjeta, kao i nestabilna globalna ravnoteža, inicirali su mnoštvo sukoba u zemljama u razvoju diljem svijeta.
Dok su se dvije glavne pobjednice Prvog svjetskog rata 1919., Britanija i Francuska, natjecale u političkom prestižu, iza leđa im je izranjala nova sila na međunarodnoj sceni, Sjedinjene Države, koje će postati glavna globalna ekonomska, vojna i politička snaga.
Bliski istok
Prvi svjetski rat ostavio je trajni trag i na Bliskom istoku. Ohrabrujući arapsku pobunu, Britanija je ubrzala pad Osmanskog Carstva, njemačkog saveznika u ratu.
Rađala se sekularna Turska, a Britanija i Francuska preuzele su poslijeratnu kontrolu nad velikim dijelom arapskog svijeta.
Britanija je bila vrlo jasna, kroz Balfuourovu deklaraciju iz 1917. dala je potporu principu osnivanja židovske države na teritoriju Palestine, iako nije upotrijebila riječ ‘država’ već je bila suzdržanija.
Konačno, pad Osmanskog Carstva doveo je do pokolja gotovo milijun i pol Armenaca, što je bio prvi sustavni genocid 20. stoljeća. U Osmanskom carstvu Armenci su smatrani nekom vrstom ruske pete kolone.
Turska, nasljednica Osmanskog Carstva, taj genocid do danas niječe. Ratne rane zbog toga još nisu zacijelile i utječu na odnose Armenije i Turske.
Novi društveni poredak
Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata bilo je doba brzog društvenog napretka u industrijaliziranom svijetu.
Radnički pokreti stvorili su napredak u smislu radnih uvjeta i prava da sindikati predstavljaju svoje članstvo. Žene su napredovale u smislu prava glasa.
Rat je donio i val kreativnosti u umjetnosti, poezija je doživjela procvat kroz umjetničke pravce poput dadaizma i kasnije nadrealizma.
Američki su vojnici u Europu donijeli jazz, koji je postao ‘soundtrack’ za bijeg od stvarnosti burnog 20. stoljeća.
Tko je sve ratovao
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza: sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države Antanti su se pridružile kasnije, od kojih su najvažnije bile Italija (1915.) i SAD (1917.), čiji je ulazak u rat ujedno i bio njegova prekretnica.
Centralne sile činile su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo im se pridružilo u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je učinila i Kraljevina Bugarska.
Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne.
Bojišta i bitke
Zapadno bojište otvoreno je u kolovozu 1914. nakon napada Njemačke na Belgiju i bilo je glavna pozornica Prvog svjetskog rata. Istočno bojište otvoreno je gotovo istodobno, nakon napada Rusije na Istočnu Prusku i Galiciju.
Od bitaka na Zapadnom bojištu povijest najviše pamti one na Marni, kod Ypresa, gdje je prvi put na Zapadnoj bojišnici upotrebljen bojni otrov kasnije nazvan iperit, te na Sommi.
Nakon bitke na Sommi, Nijemci su podigli Hindenburgovu liniju na sjeveru Francuske, obrambenu crtu koja je uključivala sustav rovova, mitraljeskih gnijezda, betonskih bunkera i podzemnih utvrda. Probijena je u studenome 1918. u savezničkoj ofenzivi.
Istočno bojište protezalo se od Baltičkog mora na sjeveru do Crnoga mora na jugu. Ruska je vojska od 1914. do 1916. sudjelovala u više ofenziva na istočnom bojištu.
Porazi, slaba gospodarska situacija, nedostatak hrane, sve je to uzrokovalo val nezadovoljstva među ruskim narodom, koje je naposljetku usmjereno protiv cara Nikole II. i njegove obitelji. Nemiri su dosegli vrhunac Oktobarskom revolucijom 1917. pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i boljševika, nakon koje je Rusija izašla iz rata, ali i potpisanim sporazumom ostala bez Finske, Estonije, Litve i Latvije, koje su postale samostalne države.
Balkansko bojište
Balkansko bojište otvoreno je napadom Austro-Ugarske na Srbiju, a u okviru te bojišnice stvorene su i srpska i solunska fronta. Za razliku od Zapadnog bojišta koje je najviše žrtava uzelo među vojnicima, na balkanskom su na obje strane masovno stradavali civili.
Nakon što je Italija na strani sila Antante ušla 1915. u rat – i zato dobila u zamjenu veće dijelove Primorja, Kvarnera, Iste i Dalmacije te Južni Tirol, otvorena je talijanska bojišnica s poznatom frontom na Soči, poprištem najvećih gorskih bitaka u povijesti čovječanstva.
Bitke na bliskoistočnom bojištu vođene su na Sinaju, u Palestini, na Arapskom poluotoku i na Galipolju. Na potonjem su borbe trajale gotovo godinu dana, od ožujka 1915. do siječnja 1916., kada su se savezničke sile pokušale neuspješno probiti kroz Dardanele i prisiliti Osmansko Carstvo na izlazak iz rata. Izginuli su brojni vojnici iz Francuske, Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda.
Rusija i Osmansko Carstvo u Prvi svjetski rat ušli su na suprotnim stranama. Turci su Armence koji su u velikom broju živjeli u njihovoj državi smatrali ruskom petom kolonom. Stoga su kroz nekoliko godina pobili, po različitim brojkama, između 300.000 do čak i milijun i pol ljudi. Radi se o prvom sustavom genocidu 20. stoljeća, koji Turska, država nastala nakon raspada Osmanskog Carstva, do danas ne priznaje.
Borbe su se vodile i na vodi, a prvi put u povijesti i u zraku.
Kraj rata kao uvod u novi
Rat je završen potpisivanjem primirja s Njemačkom 11. studenoga 1918., a slijedilo je nekoliko mirovnih sporazuma od kojih je najvažniji Versajski ugovor, sklopljen 28. lipnja 1919.
Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Centralnih sila izgubile su teritorij i stvorene su nove države.
Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo nestali su s karte.
Prvi svjetski rat, iako je trebao biti “rat koji će okončati sve ratove”, s Njemačkom bačenom na koljena bio je važan čimbenik u izbijanju Drugog.
Osnovne brojke
Brojke koje se odnose na Prvi svjetski rat, završen prije stotinu godina, često je teško utvrditi zbog manjka vjerodostojnih izvora. Različiti povjesničari iznose različite cifre koje su često okvirne i približne.
Francuska agencija France Presse prenijela je brojke koje se danas najčešće navode.
– Više od 70 zemalja sudionica –
Brojka je pomalo anakrona, jer mnoge zemlje tada još nisu bile neovisne već dijelovi šest carstava ili kolonijalnih sila: Velike Britanije, Francuske, Rusije, Njemačke, Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva.
Zapravo je samo desetak suverenih nacija bilo u ratu u ljeto 1914., a druge su se priključivale postupno, poput Italije 1915. ili Sjedinjenih Država 1917. godine. Ali one zajedno imaju više od 800 milijuna stanovnika, što je polovica svjetske populacije tog doba.
Samo dvadesetak zemalja uspjelo je ostati neutralno za cijelo vrijeme rata, prije svega u Latinskoj Americi i sjevernoj Europi.
– 70 milijuna vojnika –
Oko dvadeset milijuna ljudi mobilizirano je početkom rata 1914., ali se ta brojka postupno povećavala i u konačnici dosegla do 70 milijuna. Više od osam milijuna mobilizirano je u Francuskoj, 13 milijuna u Njemačkoj, devet milijuna u Austro-Ugarskoj, devet milijuna u Velikoj Britaniji (uključujući kolonije), 18 milijuna u Rusiji, šest milijuna u Italiji, četiri milijuna u SAD-u.
– 10 milijuna žrtava –
Sukob će imati 10 milijuna mrtvih i 20 milijuna ranjenih među vojnicima: Rusija je imala dva milijuna mrtvih (pet milijuna ranjenih), Njemačka dva milijuna (4,2 milijuna), Francuska 1,4 milijuna (4,2 milijuna), Austro-Ugarska 1,4 milijuna (3,6 milijuna), Velika Britanija i njezino carstvo 960.000 (2 milijuna), Italija 600.000 (jedan milijun), Osmansko Carstvo 800.000.
Proporcionalno je najviše stradala Srbija. Imala je 130.000 mrtvih i 135.000 ranjenih, tri četvrtine ukupnog broja vojnika.
Bitke kod Verduna i Somme 1916. imale su 770.000 i 1,2 milijuna mrtvih, ranjenih i nestalih s obje strane. Sami početak rata bio je iznimno krvav: 27.000 francuskih vojnika ubijeno je 22. kolovoza 1914., što je najcrnji dan u povijesti francuske vojske.
Sedamdeset posto žrtava stradalo je od topništva, pet do šest milijuna ostalo je osakaćeno. Bojni otrov prvi je put upotrebljen 1915. i usmrtio je 20.000 ljudi te ostao čvrsto zabilježen u kolektivnom sjećanju na rat.
– Milijuni poginulih civila –
Egzodus, glad, Oktobarska revolucija u Rusiji, te poslijeratni regionalni sukobi odnijeli su, procjenjuju neki povjesničari, živote pet do 10 milijuna civila. To je brojka koja uključuje i između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca u Osmanskom Carstvu.
I kao da to nije bilo dovoljno, poslije rata stigla je španjolska gripa. Ta je bolest pokosila dodatne desetke milijuna Europljana.
– Ostale brojke –
Šest milijuna zatvorenika, 20 milijuna civila pod okupacijom, 10 milijuna izbjeglica u cijeloj Europi, tri milijuna udovica i šest milijuna siročadi, 1,3 milijarda ispaljenih granata, 10 milijardi pisama vojnika s bojišta svojim obiteljima. Rat je koštao tri ili četiri puta više od ukupnog BDP-a europskih zemalja, koje će iz njega izaći posve opustošene.
wpDiscuz