PREDSEDNIK JE MALO PUCAO? U vrijeme ubojstava u Antinu 1991. ondje je bio i Nikolić

U Antinu, selu nedaleko od Vinkovaca, tijekom studenoga i prosinca 1991. godine, nakon što su selo okupirale bivša JNA i srpske paravojne postrojbe, ubijeno je 37 mještana.

Iako mještani Antina tvrde da se dobro zna tko je to činio, do danas nitko od odgovornih za taj zločin nije odgovarao. Priča o ubijenim Antinjanima sada je ponovno aktualna, nakon što je Srbija za svoga novog predsjednika izabrala Tomislava Nikolića, čije se ime često dovodilo u vezu s događajima u Antinu tijekom ta dva mjeseca, a ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić čak je i javno obznanila, na temelju razgovora s jednim srpskim dobrovoljcem iz Šešeljeve postrojbe koji je 1991. godine bio u Antinu, kako je Nikolić osobno sudjelovao u ubojstvu dvoje hrvatskih civila.

Nikolić ju je poslije tužio za klevetu, a njezin je svjedok na tom suđenju iznio suprotan iskaz od onoga koji je ranije dao njoj. Neosporno je da je Nikolić u to vrijeme bio u Antinu u sklopu postrojbe Šešeljevih četnika, no ni jedan svjedok prije, a ni sada, nije ga doveo u vezu s ubojstvima koja su se događala tijekom njihova boravka u tom slavonskom selu.

Jedan od onih koji je sve vrijeme okupacije proveo u Antinu je i Tadija Milekić, kojemu su, kako je rekao, četnici izbili 12 zubi. Za Nikolića može reći kako je bilo vidljivo da su ga podređeni uvažavali, no svi oni koji bi nešto mogli reći o njegovoj ulozi u ubijanju mještana Antina više nisu živi.

Osim Tadije, okupaciju Antina preživjela je i danas 86-godišnja Rozalija Strinić, kojoj su sjećanja na Nikolića oživljena kasnije, kada je on postao poznati političar. Tada se sjetila da joj je znao često navraćati u dvorište.

– Bio je, ali ja njih nisam pitala ni kako se zovu, ni što traže, tako da nisam ni znala tko je on. Kasnije su mi rekli da je to Nikolić, ali ja vam o njegovoj ulozi u to vrijeme nemam ništa posebno za reći. Nagledala sam se ja svega i najbolje mi je kada se ne moram toga sjećati, jer se odmah uzrujam.

Bilo nas je 100-injak koji smo ostali u selu, kada su oni ušli, a onda su samo odjednom počeli nestajati. Ima ih dandanas 17 koje nikada nismo našli. Ja sam našla svoju komšinicu mrtvu u podrumu, a jednog komšiju na bašči, ali nisam vidjela tko ih je ubio. Čak je tijelo komšinice nestalo, dok sam ja otišla prijaviti da sam je našla, i nikada nije pronađeno.

‘Ubit ću te za kirbaj’

Da su bar i mene ubili. Ne bih morala danas ovo prolaziti i sjećati se svega, kazuje gospođa Rozalija, koja se, kaže, dobro sjeća Aleksandra Ilića.  

– Gledala sam kako je tukao Josipa Pastora, i moga je zeta tukao, a meni je prijetio da će me ubiti, pa sam ga išla prijaviti policiji u Markušicu. Jedan je opet iz Markušice prijavio moga sina, kojeg sam skrivala kod kuće tri mjeseca. Bio je i jedan četnik, koji mi je uvijek govorio da će me ubiti 17. siječnja, jer je tada kod nas mali kirbaj, a njemu je tada rođendan. Svaki put kada me je vidio, govorio bi mi: “Bako, koliko ćeš još dana živjeti?”, a ja bih mu rekla: “Ako me hoćeš ubiti, ubij me sada.”

Žalosno je to da nitko nije nikada kažnjen za sva ta ubojstva. Mene su već toliko puta ispitivali da mi se više ne da o tome ni pričati, jer vidim da nema volje da se to razriješi, kaže Rozalija Strinić, a slično razmišlja i većina ostalih mještana Antina.

– Od te vaše priče nema ništa. Uzalud je to što mediji rade kad naša policija neće ništa poduzeti, a sve se zna i za one iz Markušice i za one iz Mlake, koji su ovdje ubijali ljude. Nas Nikolić uopće ne zanima, on je nama nebitan. Želimo da se kazne oni za koje sigurno znamo da su odgovorni.

Ovo je jadna država i ljudi su ovdje s pravom ogorčeni, kaže nam mještanin Andrija, inače dragovoljac Domovinskog rata. Brojni ubijeni Antinjani još nisu pronađeni. Za njih 11, koji su mučeni i ubijeni u vikendici Ivana Matanovića Cara, a zatim bačeni u četiri metra dubok ribnjak iza vikendice, na ulazu u selu iz smjera Markušice, podignut je križ. Do njega se teško probiti zbog visoke trave, koju 76-godišnji bolesni Ivan ne može sam kositi.