Prvi pomen prostitucije u Mostaru seže u daleku 1658. godinu. Naime, povjesničar Ćiro Truhelka je 1905. godine obznanio u sarajevskom “Glasniku Zemaljskog muzeja” u svesku XVII, postojanje do tada javnosti nepoznatog putopisa Francuza Poulleta iz 1658. godine u kojemu je ovaj opisao svoje dojmove s putovanja kroz Dubrovnik i Bosnu.
Dio tog putopisa posvećen je Mostaru i u njemu se u jednom pasusu opisuje scena prostitucije. Kasnije su neki historiografi analizirali ovaj putopis ocijenivši ga površnim, a neki od njih došli su do “zaključka” da Poullet nije ni bio u Mostaru. O tome je pisao i Mostarac Husaga Ćišić u svojoj knjizi “Mostar u Herceg-Bosni”(Mostar 1991.).
O prošlosti “najstarijeg zanata na svijetu” u Mostaru nije napisano ništa.
Sigurno je samo da je zbog apostola morala jedan segment iz života grada ostao nepoznat i teško pristupačan ozbiljnijem istraživanju.
O erotskom životu uopće na ovim prostorima može se doznati ponešto isključivo zahvaljujući radovima čuvenog austrijskog folkloriste, pripovjedača i seksologa Friedricha Salomona Kraussa (Slav. Požega 1859. -Bec 1938.), koji je u godišnjaku pod nazivom “Anthropophyteia”(izlazio u Leipzigu od 1904. do 1913, ukupno X svezaka), sa svojim suradnicima, znatno obradio i jedan segment erotike u BiH.
Nešto je pokušala i njegova dugogodišnja suradnica Jasna Belović u knjizi “Die Sitten der Südslawen” (“Običaji Južnih Slavena”, Dresden, 1827.).
U najnovije vrijeme pojavila se u Beču knjiga autora Reden/ Schweikhardt “Eros untern Doppeladler” Bec, 1993. (“Eros pod dvoglavim orlom”), koja se dobrim dijelom bavi temom erosa i u BiH za vrijeme Austro-Ugarske uprave.
S relativnom pouzdanošću o prošlosti prostitucije u Mostaru može se govoriti od 1878. godine tj. od vremena Austro- Ugarske okupacije BiH.
Kao u cijeloj BiH tako i u Mostaru, bio je stacioniran veliki broj austrougarske vojske. U samom Mostaru postojala su tri velika vojna logora: Zapadni, Sjeverni i Južni logor.
Austro-Ugarske vlasti su dozvoljavale prostituciju u bordelima, pa njihovo otvaranje nije mimoišlo ni Mostar.
U Mostaru se za bordele govorilo kupleraj – sto je njemačka riječ za bordel ili javnu kuću.
Ubojstvo Ivana Ćorića
Kronološki gledano prvi objekt u kome su ordinirale i prostitutke sagrađen je u Mostaru 1895. godine. Naime, poduzetni Mađar Djula Kramer (mađarski Gyula Krámer ili njemački Georg Kramer) otvara na Šemovcu “Badhaus restaurant” (“Kupatilo restoran”), kome je dao ime “Hundert Zähne” (“Stotinu zuba”). Taj neveliki objekt imao je uz kupatilo i restoran, i nekoliko soba za iznajmljivanje, a sa dvoriše strane zgrade postojala je lijepa kavanska “bašča” uz Radobolju.
U dvorištu ovog objekta (11.10.1898. godine), dogodilo se ubojstvo Ivana Ćorića dvadesetsedmogodišnjeg sina “Napretkovog” gostioničara Šimuna Ćorića.
Naime, nesretni mladić zaljubio se u neku od cura iz “Stotinu zuba” koju je simpatizirao i izvjesni mađarski vojnik. On je Ćorića uz pomoć nekog vojnika bacio u korito Radobolje. Mladić je pri padu udario glavom od pećinu i na mjestu ostao mrtav. Na njegovoj sahrani dogodio se presedan.
Naime, tada je prvi put na jednoj sahrani govorio biskup mostarsko-duvanjski fra Paško Buconjić – uputivši prijekor vlastima zbog nemila događaja. (Prema kazivanju pokojne Srećke Miličević, Mostar 1902 – 1975, rodice ubijenog Ćorića.)
Pored ovog, još jedan objekt otvoren kao “Praona” u Dudinom sokaku, danas ulica Drage Palavestre, služio je i za prostituciju. “Praona” je bila okružena visokim avlijskim zidom, a imala je i veliku kapiju kroz koju su mogli prolaziti fijakeri. To je bilo vrlo povoljno za diskretne dolaske i ugovorene susrete.
Tek godine 1905. Mostar je dobio javni kupleraj, veliko zdanje uz Carinski most, koje je vidljivo i danas. Prvi vlasnik kupleraja bio je David Steiner. Godine 1911. vlasnik 1/3 kupleraja postaje Josef Mandlbaum, a iste godine David Steiner daruje 1/3 svoga vlasništva Leopoldu Mandlbaumu i Tereziji Mandlbaum, rođenoj Papo. Godine 1928. Josef Mandlbaum daruje svoj dio Tereziji Mandlbaum i Neli Mandlbaum, rođenoj Gros, tako da su od tada njih dvije vlasnice objekta.
Godine 1939. u Kraljevini Jugoslaviji donesen je Zakon o prestanku rada javnih kuca.
U veljači 1952. na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina između vlasnika i SO Mostar zgrada kupleraja postaje društveno vlasništvo, a iste godine u studenome zgrada se dodjeljuje PI “Đuro Salaj” za izgradnju stanova. (K. C. stara 2211/2)
Aquarell austrougarskog vojnika I. Vadasza pod naslovom: “Gosti su odlazili i dolazili…” nastao u mostarskom kupleraju 1913. godine. Original se nalazi u “Bildarchiv der Österreichischen Nationalbibliothek”, Beč.
Ovaj kupleraj bio je jako dobro vođen i izuzetno posjećen što od austrougarske klijentele što od Mostaraca. Kažu da su bogati mostarski trgovci znali priređivati takve zabave u kupleraju da se o njima dugo prepričavalo. Bašte uz kupleraj zvale su se “vojničke bašče”, a po Mostaru se šeretski pjevalo:
Kupleraju, djevojački raju,
u tebi se cure ne udaju!
Poslije I svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1818.) kupleraj nastavlja egzistirati, ali javlja se tada i novi oblik prostitucije u Mostaru – ulična prostitucija.
“Diskretna” prostitucija odvijala se u poznatim mostarskim kavanama “Pariz“, na Šetalistu, “Ruža” na Baščinama i “Bijela Lađa” na Ogradi.
Tu su djevojke većinom unajmljivali oficiri starojugoslavenske vojske. Poznato mjesto za “naći kurvu” bilo je i “Župančića podrum” u Telčevom sokaku.
Godine 1929., u blizini kupleraja na Carini, Mostarac Ibrahim Hakalo otvara u početku tgovinu, a kasnije kavanu “Lira”, koja je bila jako popularna što zbog dobre muzike što zbog izuzetno lijepih “komada”.
Mnogi Mostarci su tu proćardali silne novce. Neki su prodavali vlastita dobra da bi se zabavili u “Liri”.Građani su to opet prokomentirali duhovito – pjesmom:
Ela ladi, pita sladi, evala.
Mila majko, ova pita debela.
Mili babo, kol’ko išćeš za kravu,
Da je dadem Ibrahimu Hakalu.
(Prema kazivanju rahmetli Camile Jakupović, rođene Kusturica, Stolac 1898. – Rijeka 1980.)
Fahira iz Mostara i Ruža iz Posušja
Godine 1929. “Jugoslavenski list” bilježi (13. 01. 1929.) kako je izvjesna Ruža Kovač zbog bluda po Mostaru uhićena i vraćena u Nevesinje, a isti list bilježi godinu dana prije (26. 10. 1928.) kako se nekom Slavku Miljanoviću iz Trebinja, u Mostaru sudilo radi trgovine bijelim robljem tj. vrbovanja djevojaka za prostituciju.
Tijekom II svjetskog rata talijanski vojnici su odlazili organizirano iz Mostara u splitske javne kuće. Ali, u Mostaru je u to vrijeme cvjetala individualna prostitucija s talijanskim vojnicima, pogotovo pod Pećinom u Kujundžiluku. Talijanski oficiri bili su smješteni u hotelu “Neretva” i govori se da su znatno koristili usluge mostarskih prostitutki.
Dolaskom njemačkih vojnika u Mostar poslije kapitulacije Italije (sept. 1943.), bila je zabranjena ulična prostitucija s njemačkim vojnicima. Tako su dvije prostitutke zbog prekršaja zabrane, izvjesna Fahira iz Mostara i Ruža iz Posušja bile ubijene na taj način sto ih je njemačka vojna policija bacila s Carinskog mosta u Neretvu.
To se dogodilo u siječnju 1944. godine.
Mostarci su svoje ulične prostitutke nazivali “brašnare”,a to zbog toga sto im je “štajga” bila ispred magazina gdje se istovaralo brašno na staroj željezničkoj stanici. One same imale su svoja izmišljena imena i nadimke, pa se još uvijek pamte: Pula, Gara, Keksara, Ketika, Dzekuša, Zela, Luna, Hela, Cita itd.
Poslije II svjetskog rata smanjio se broj prostitutki, ali one sto su preostale, i neke nove, nastavile su svoju djelatnost. Opet su mjesta njihova iskupljanja bila kavana “Koščela” u Kujundžiluku uz poznatu Pećinu, prostor oko stare Željezničke stanice i kavane “Velež” u Cernici i “Lira”.
Ulična prostitucija u Mostaru iščezla je negdje krajem sedamdesetih godina. Poslije toga, ona u Mostaru poprima “diskretne oblike”. Javna tajna bila su imena gospođa i djevojaka koje su bile na usluzi da prave društvo i zabave što domaću klijentelu sto goste grada.
Da je prostitucija u Mostaru nastavila egzistirati uvjerava nas i informacija iz “Euro-sex guide” za 1979. godinu (Amsterdam 1979. godine).
Tu stoji za Mostar da za djevojke treba pitati na recepcijama mostarskih hotela, posebice “Hercegovine” i “Mostara”, a za one koji traže zabavu sa muškarcima, informira se da je veoma frekventno na parkingu i u bifeu nove Željezničke stanice.
Ovo je bio skroman pokušaj da se napravi uvid u prošlost prostitucije u našem gradu. Podaci sigurno nisu potpuni.
Čak i da postoje određena istraživanja i statistički podaci o prostituciji na našim prostorima oni ne bi davali potpunu sliku, jer pored otkrivene prostitucije postoji neotkrivena koja se u socijalnoj patologiji naziva “tamnim brojkama”. Govorili smo samo o onome što se, zahvaljujući sjećanjima starih Mostaraca, može sačuvati od zaborava.
I na kraju, evo jedne vesele pjesme iz sfere tzv. “narodne intime” zabilježene u Mostaru od, u tekstu pomenutog, Friedricha Salomona Kraussa, objavljene u časopisu “Kryptadia”, Paris, 1902. godine.
Pošle cure u Iliće
Podigle se cure od Mostara
u Ilice da beru cvijeće
pa pred njima dizdareva Fata.
Kad su cure došle u Iliće
te nabrale bijelo cvijeće
pa su sjele cure, užinale;
one jedu meda i pogače,
pripijaju slatka museleza.
Gdje su pile, tu su se opile
gdje s opile, tu su i zaspale.
Privuče se jedno momče mlado
te curama gaće driješijaše.
Od djevojak niko ne vidjaše;
dockan vidje dizdareva Fata;
ona svoje drugarice budi.
drugarice dugo jadne bile!
I prije smo museleza pile
al nijesmo mokrih gaca bile!
Literatura:
Jacques Rossiaud “Matura u bordelu”, Izbor, 10, Zagreb, 1984., str. 87- 101.
“Euro-sex guide”, Amsterdam, 1979.
“Bosanski glasnik” (Bosnischer Bote) opći adresni priručnik s kalendarom svih vjeroispovijedi u BiH, Sarajevo, 1899. – 1906.
wpDiscuz