Uz prisutnost kćerke Radovana Karadžića, Sonje Karadžić-Jovičević, zastupnice SDS-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jučer je Milorad Dodik inaugurirao studentski dom „Dr. Radovan Karadžić“ na Palama. Karadžića se, kao ratnog predsjednika Republike Srpske i vrhovnog zapovjednika Vojske Republike Srpske, tereti za zločine protiv čovječnosti, teških povreda običaja rata i ženevskih konvencija iz 1949. godine. U optužnici se između ostalog ističu njegova aktivna uloga kad su u pitanju masakr u Srebrenici, zločini nad civilima u Sarajevu i uzimanje UN-ovih vojnika za taoce.
_____________ Piše: Ivan Pepić l poskok.info
Predsjednik Republike Srpske, kojeg je na vlast dovela međunarodna zajednica ovim se simboličnim načinom želi zahvaliti Karadžiću. Upravo je Karadžićev poslijeratni ekstremizam bio povod da prvi visoki predstavnik Carl Bildt otpiše Pale i potraži pomoć u Banja Luci gdje je ‘vrlo jasno i otvoreno’, kako kaže, ‘htio pokazati svoje stavove od samog početka’. Tamo je pronašao Biljanu Plavšić, a prijetnjama o uvođenju sankcija SR Jugoslaviji Slobodana Miloševića smanjio je SDS-ovu moć. Poslije toga na čelo OHR-a stiže Carlos Westendorp. On primjećuje Milorada Dodika, lidera stranke s tada dva člana u Narodnoj skupštini. Istim, Hrvatima jako poznatim obrascem, s kojim je dvije godine kasnije stvorio Alijansu za promjene, OHR 1998. postavlja Dodika na vrh ondašnje koalicije u kojoj su između ostalog sudjelovali SDP, SDA i Stranka za BiH.
Plodovi političkog djelovanja međunarodne zajednice stižu na naplatu. Umjesto da je nakon što je slučaj Karadžić riješen međunarodna zajednica prestala s politikom traženja ‘umjerenih’ i ‘multietničkih’ opcija, ona s tim nastavlja i dalje. Bonske ovlasti koje je OHR od 1997. do 2012. iskoristio 915 puta vrijedile su u ime ‘umjerenosti’ i borbe protiv nacionalizama jednako za sve. Dogodilo se da u istom danu OHR smjeni načelnika Orašja Marka Benkovića, čiji je grijeh prema OHR-u bio da nije stvorio dobro ozračje za održanje pravednih izbora, te jednog SDS-ovog ratnog zločinca. Vodila se neselektivna politika, jednako protiv svih političkih i ekonomskih organizacija koje su iskazivale protivljenje politici gušenja etničkih segmenata u ime građanske ideje BiH.
Tako prije izbora SFOR 1997. upada u RTRS s namjerom da se riješi Karadžićeve propagande kako bi pomogao tandemu Plavšić-Dodik, a samo nekoliko godina kasnije taj isti SFOR uništava Hercegovačku banku. I ovdje, bez ikakvih temelja, svjedočimo izjednačavanju kriterija međunarodne zajednice: svi su oni isti, samo je građanstvo pravi put. Manipulacija izbornim zakonima, Alijansa, Platforma, Komšić, banaliziranje uloge Doma naroda (F)BiH odnosno Vijeća naroda RS doprinijeli su nepovjerenju i nestabilnosti, a projekt građanske BiH postao je najveća pogreška u povijesti međunarodnih intervencija u svijetu.
Ta intervencija koštala je samo SAD od 1993. do 2010. oko dva bilijuna dolara pomoći. USAID je za pravosuđe u periodu 2014.-2019. predvidio 10 milijuna dolara. A od tih silnih milijardi, ogroman dio je završio u NGO rukama. Samo je EU 2002. za civilni sektor u BiH predvidjela 72 milijuna eura u razdoblju od četiri godine. Oko 8 posto od ukupne radne snage radi u nevladinom sektoru, a među njima ubrajamo stalne zaposlenike i volontere s punim radnim vremenom.
Kako je onda moguće da 2016. dok čovječanstvo napreduje brže nego ikad Dodik posvećuje Karadžiću studentski dom na Palama, mjestu koje bi trebalo simbolizirati prošlost a ne budućnost Republike Srpske? Kako je moguće da unatoč silnim ušpricanim milijardama, preko 900 nametnutih odluka tenkovima ili bez njih, karijernim udrugašima, patriotima te umjetno stvorenim građankama i građanima dvadesetak kilometara od Sarajeva postoji dom koji nosi ime po okrutnom ratnom zločincu? Zašto, unatoč dvadesetogodišnjem OSCE-ovom antinacionalističkom i pro-ljudskopravnom monitoringu većina Srba ponosno plješće novom studentskom domu, Bošnjaci kipe, Hrvatima je svejedno, a ‘Bosanci’ profiterski pjene?
Kao pri svakom pojačanju vatre kod kuhanja bosanskog lonca odgovor je vrlo jednostavan. Ovakva međunarodna zajednica ne izgrađuje mir, nego vlada u konfliktu. Ona se protivi dejtonskoj početnoj ideji konsocijacijske demokracije i razvoju prema tom modelu, u kojemu bi tri etničke skupine dijelile političku i ekonomsku moć. A takav (centripetalni) način vladanja u konfliktu protivan je volji većine konstitutivnih naroda i vodi u još dublji sukob. Kad je riječ o nametanjima i metodi nagrada-kazna ozbiljni istraživači uspoređuju OHR s ulogom Britanskog Carstva u Indiji u XIX. stoljeću. S tim da je krajem XIX. stoljeća Bosna i Hercegovina već bila organizirana po religijskom i nacionalnom ključu; već za vrijeme Kraljevine Jugoslavije rezultati izbora vjerno su prikazivali volju nacionalnih skupina; cijelo prošlo stoljeće etničke skupine su se uglavnom samostalno organizirale.
Karadžić je rezultat velikosrpske ideologije. A Karadžićev dom rezultat je promašene mirovne politike međunarodne zajednice koja je dozvolila takav rasplet situacije. Nikom s malo poštenja ne bi palo napamet dvadeset godina nakon rata imenovati jedan studentski dom po ratnom zločincu, a ne bi došlo do toga da se nije igralo na kartu unitarizma. Mučno je slušati izgovore i mladih i starih poput „u Mostaru postoji Francetićeva ulica“: hodočaste li tamo 2016. hrvatski političari i intelektualci? Jesu li je imenovali 2016. ili za vrijeme ratnog kaosa? U kakvom je legalnom stanju međunarodni protektorat Mostar, a u kakvom Republika Srpska?
Tko zna, možda se u domu uskoro održi međunarodna studentska Erasmus zabava. Bit će zanimljivo slušati odgovore lokalnih studenata na pitanje tko je „Dr. Radovan Karadžić“? Jedan od odgovora bi mogao biti kao i onaj Dodikov prilikom inauguracije: „Karadžić, čovjek koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske“. A s obzirom da OHR već dvadeset godina inzistira na Karadžićevom povratku, ne preostaje nam ništa drugo nego čestitati svim visokim predstavnicima na sjajnim odlukama.
wpDiscuz