Demokrati žele Portoriko u punom sastavu SAD-a, čemu se protive republikanci jer vjeruju da tamo ne mogu dobiti glasove
Tri je milijuna Amerikanaca koji služe vojsku, ali nisu mogli birati hoće li predsjednik biti Donald Trump ili Joe Biden. Samo 20 posto ih vrlo dobro govori engleski. Siromašniji su od ostatka zemlje, a njihove bi probleme demokrati i republikanci riješili samo ako bi to odgovaralo političkoj borbi njihove stranke. Ta tri milijuna ljudi živi u Portoriku, otoku s posebnim statusom pod jurisdikcijom Sjedinjenih Država i koji, naravno, nije jedna od saveznih država. O Portoriku, kako su to napisala dvojica pronicavih dužnosnika u komentaru za Washington Post, Amerikanci razmišljaju samo kroz dvije riječi: bankrot i uragani.
Na prošlogodišnjem referendumu Portorikanci su izglasali da žele postati nova, 51. savezna država, ali moglo bi se dogoditi da se ta odluka ponovno ne implementira, među ostalim, i zato što nitko zapravo nije siguran žele li Portorikanci zaista biti savezna država. Poseban politički status Portoriko duguje vrlo kompliciranom kolopletu interesa i identiteta, te stranačkoj borbi republikanaca i demokrata u Washingtonu. Te stranke u svojim projekcijama treba li Americi nova savezna država želje svojih sugrađana s tog malenog otoka gotovo uopće ne uzimaju u obzir. Uza sve to, uragan Maria, koji je udario o otok u jesen 2017. uzrokovao je čak tri tisuće smrti i oštetio gospodarstvo za 90 milijardi dolara.
Za Amerikance je “naš, ali strani”
Portoriko je maleni otok u Karibima, deset puta manji od Kube, na kojem živi 3,2 milijuna ljudi, što je čak 500 tisuća manje nego prije deset godina. Glavni mu je grad San Juan, a od Floride je udaljen tisuću milja. Španjolski je jezik prvi za 95% građana na otoku, i samo svaki peti govori dobro engleski. Portoriko je za Amerikance oduvijek bio “naš, ali strani”, što se primjerice može dobro vidjeti u romanu “Dani ruma” kultnog Huntera S. Thompsona o novinaru koji se krajem 1950- ih seli na otok gdje se, blago rečeno, nikako ne može udomaćiti u stranoj klimi i zemlji koja ima svoje vlastite zakone i društvene norme. Prema knjizi je snimljen i film, a glavnu ulogu tumači Johnny Depp.
Otok je bio španjolska kolonija od 16. stoljeća. Tijekom rata SAD-a i Španjolske američke su ga snage napale i okupirale 1898. nakon čega je Madrid pristao na to da otok dođe pod američku kontrolu. Danas cijeli svijet zna da SAD ima 50 država, spretniji ih znaju i nabrojiti, ali u to ih je vrijeme imao manje. Kako bi se novi teritoriji dodavali Uniji, postajali bi savezne države, ali ne i Portoriko. Kongres je odgodio davanje državljanstva tamošnjim stanovnicima, a 1901. Vrhovni sud SAD-a presudio je da bi se Washington trebao suzdržati od davanja državljanstva i prava Portorikancima jer oni predstavljaju “stranu rasu”.
Ipak, 1917. Portorikanci su dobili američko državljanstvo (odmah je njih 20-ak tisuća i poslano u Prvi svjetski rat), ali otok nije postao američka država. Umjesto toga, ustav pruža mehanizme SAD-u da donosi zakone i pravila za svoje ‘teritorije’, time i Portoriko, no otočani nemaju pravo sudjelovati u donošenju tih zakona: ne glasaju na izborima za Kongres ili za predsjednika države. U Kongresu imaju svog predstavnika, ali on nema pravo glasa. Kako bi tu anomaliju spojili s jednim od najvažnijih slogana u SAD-u koji glasi “nema oporezivanja bez predstavljanja” (ili “no taxation without representation”), na građane Portorika ne primjenjuju se savezni porezi. No, primjenjuju se druge vrste poreza kojima su središnjoj blagajni, piše New York Times, primjerice pridonijeli 4 milijarde dolara između 1998. i 2006., više nego čak šest saveznih država. Isto tako, središnja vlada otočanima šalje mnogo manje subvencija, zbog čega je dijelom i siromašniji od središnje Amerike. Portorikanci se zahvaljujući američkom državljanstvu mogu jednako kao i drugi Amerikanci seliti unutar bilo koje od savezne države i jednom kad dođu u nju, mogu glasati za predsjednika isto kao i svi sugrađani. Danas više Portorikanaca živi u središnjem SAD-u nego na otoku.
U ranim 1950-ima Portoriko je usvojio vlastiti ustav i prozvao se Commonwealthom, a nakon toga je započela i nikada nije završila rasprava što taj pojam zapravo znači. Otok ima autonomiju, ali ne i suverenitet, i središnja vlada može suspendirati zakone koje otočani donesu. Otad Portoriko nije mijenjao svoj politički status, a činjenica da tri milijuna Amerikanaca na otoku ne može birati predsjednika argument je i za neke strane kritike SAD-a kao zemlje koja drugima pametuje o demokraciji, a sama je ne provodi potpuno kod kuće. Bivši sudac Vrhovnog suda Portorika José Trías Monge nazvao je svoju zemlju “najstarijom kolonijom na svijetu”. I Ujedinjeni narodi imaju posebnu komisiju koja poziva na punu dekolonizaciju otoka.
No, priča je, što je posebno zanimljivo, kompliciranija od borbe Portorikanaca koji žele postati 51. država i ostalih Amerikanaca koji im to ne daju. Dio Portorikanaca, naime, ne želi se odreći svog statusa ili identiteta, i postati još jedan ‘običan’ New Jersey ili Montana. Dio pak Portorikanaca želi nezavisnost i vide mogućnost dobivanja statusa države kao završetak snova o punom suverenitetu otoka. Postoje zato ugrubo tri ‘vrste’ Portorikanaca: oni koji preferiraju status quo, oni koji žele punu nezavisnost te oni koji žele postati nova savezna država SAD-a. Što se Amerikanaca izvan Portorika tiče, njih za otočane većinom nije ni briga: prema istraživanju iz 2017., samo 54 posto njih uopće zna da su Portorikanci državljani SAD-a.
Šesti referendum u deset godina
Pitanje statusa otoka duboko okupira lokalnu politiku na otoku, i ono je ključno prilikom izbora guvernera ili pak za spomenutog člana Kongresa bez prava glasa. I dvije glavne stranke na otoku razlikuju se prije svega na pitanju statusa. Kako bi se prebrojili tko je za što, građani Portorika su 3. studenog, na dan kada su ostali Amerikanci glasali za predsjednika i Kongres, na referendumu odlučivali između o tomu žele li postati nova, 51. država SAD-a. I njih 53 posto reklo je da žele.
Na prvi pogled, to je za one koji se zalažu za status jednak drugim državama sjajno, no prava je istina kompliciranija. Radi se o već šestom referendumu o statusu, i trećem koji je održan u samo deset godina. Također, svaki je od ovih referenduma, uključujući i posljednji, bio neobvezujući, odnosno konzultativan, koji javnost u središnjem SAD-u zbog frekvencije njihova održavanja shvaća gotovo kao anketu. Raniji su referendumi znali biti komplicirani, posebno zbog nejasnih pitanja, i ovaj je sasvim sigurno bio najkonkretniji te prvi u kojem se većina građana jasno založila za to da Portoriko postane država u sklopu SAD-a. Posljednji je bio održan 2017., no tada ga je bojkotirao velik broj građana.
Stranke u Portoriku koje se zalažu za državnost Portorika u sklopu SAD-a smatraju da bi svi Amerikanci trebali biti jednaki. Oni koji su protiv pak misle da bi to bilo pogubno za identitet Portorikanaca, koji bi odjednom trebali postati ‘obični’ Amerikanci koji govore engleski i koji nemaju košarkašku reprezentaciju ili bejzbol timove. Misle i da bi savezni porezi mogli dodatno uništiti usporeno gospodarstvo. Protiv su i oni koji su za potpunu nezavisnost otoka, ali njih je manje nego prve dvije kategorije građana.
No, sve je to manje važno od toga što će odlučiti Kongres. Naime, zakonodavno tijelo SAD-a jedino ima ovlast inkorporirati novu saveznu državu u SAD. Demokrati, koji se zalažu za to da Portoriko postane nova savezna država, odnedavno imaju većinu u oba doma Kongresa, ali u Senatu je ona najtješnja moguća, a američki ustav pritom nije jasan treba li za inkorporiranje nove države obična ili kvalificirana većina. Zbog tih je komplikacija većina političkih analitičara zaključila da će rezultat ovog referenduma biti isti kao i svih prije njega: neće se promijeniti baš ništa. Valja reći da je nova demokratska većina u Kongresu povećala šanse da ipak dođe do promjene statusa, ali u ovom trenutku je američka politika okupirana s problemima Washingtona, a ne San Juana. Svježi guverner otoka, koji je izabran istog dana kad je održan i referendum, rekao je da će dati sve od sebe da Portoriko postane nova američka država.
No, kako ipak mnogo toga ovisi o politici u Washingtonu, važno je sagledati pozicije dviju stranaka: demokratski političari većinom podržavaju plan da Portoriko postane 51. savezna država. Uzgred rečeno, slični planovi postoje i za glavni grad Washington DC te se uglavnom o tim dvjema potencijalnim državama razgovara u paketu. Novi predsjednik Joe Biden rekao je u rujnu da smatra da bi najefikasnija zaštita prava Portorikanaca bilo njihovo inkorporiranje kao nove američke države, ali se ogradio, rekavši da je to na otočanima da odluče. Nasuprot njima, republikanci podržavaju taj plan samo na papiru (on je službena politika stranke), dok mu se njihovi lider javno protive, i to zato što vjeruju da bi Portoriko na izborima glasao za demokrate što bi toj stranci lijevog centra dalo dva dodatna senatora i elektorske glasove za predsjednika. Isto tako misle i za Washington. Zbog toga je, primjerice, i sam bivši predsjednik Donald Trump rekao “apsolutno ne” na pitanje treba li Portoriko postati nova savezna država. Kako ništa vezano za Portoriko ne bi propustilo priliku biti komplicirano, valja usput reći da je na samom otoku stranka koja podržava put državnosti unutar SAD-a povezana s republikancima, a ona koja se zalaže za status quo s demokratima, dakle sasvim suprotno od stavova njihovih saveznika u Washingtonu.
Zanimljivo, dvije američke stranke najmanje govore o tomu što bi željeli Portorikanci, umjesto toga optužuju svoje protukandidate za nemoral. Lider republikanaca u Senatu, i vjerojatno najvažniji političar stranke, Mitch McConnell, najdalje je otišao u tomu koristeći klasično oružje u arsenalu svoje stranke: inkorporaciju Portorika kao nove države nazvao je “socijalizmom”.
– Demokrati planiraju pretvoriti Washington DC u državu, kao i Portoriko, a svaka bi im dala po dva nova senatora… planiraju i proširiti Vrhovni sud. To je ubrzani socijalizam koji maršira u Kongres. I da, dok sam ja lider senatske većine, to se neće dogoditi nigdje – rekao je McConnell koji, valja reći, više nije lider senatske većine.
Savezni porezi bi ga uništili?
Isto tako, neki Portorikanci naglašavaju da bi Demokratska stranka trebala prestati inzistirati na državnosti otoka unutar SAD-a samo kako bi dobila dva nova senatora jer je to nova forma kolonizacije otoka. “Bijeli liberali moraju prestati poticati portorikansku državnost zbog svoje koristi. Pustite nam da se odlučimo” glasio je naslov prošlogodišnjeg komentara na NBC Newsu.
Zanimljiva rasprava o statusu otoka, u tom kontekstu, vođena je 2019. na stranicama najutjecajnijeg konzervativnog dvotjednika National Reviewa u kojem je jedan autor najprije objavio tekst: “Konzervativni apel za državnost Portorika” u kojem je rekao da bi Portoriko trebao postati 51. američka država između ostaloga i zato što bi to obnovilo građanima povjerenje u federalizam. Otok je toliko drugačiji od ostatka SAD-a, smatra autor, da bi Amerikanci bili prisiljeni priznati da su za njega potrebni lokalni zakoni, a ne jedinstvena rješenja na saveznoj razini.
Dva mu je dana kasnije odgovorio drugi autor u istim novinama. U članku “Konzervativni apel protiv državnosti za Portoriko” poručio mu je da nije sasvim jasno da Portorikanci žele postati nova država SAD-a, da rijetki od njih govore engleski te da bi, što je stranački zaključak autora, većina senatora koje bi izabrali bili demokrati. Isto je tako rekao: Portoriko je siromašna država te bi ga porezi sa savezne razine uništili još više.
Portorikanska je vlada itekako zadužena i brige za tamošnje stanovnike sežu duboko pred pandemiju. Prije pandemije koronavirusa stopa nezaposlenosti na otoku bila je oko 8%, dvostruko viša nego u ostatku SAD-a, ali i najmanja u 70 godina. Na otoku čak 40 posto građana živi ispod granice siromaštva, a prosječni prihodi kućanstava tri puta su manji od onih u ostatku SAD-a.
Na psihu otočana prije svega je utjecao spomenuti uragan Maria, najteža elementarna nepogoda za karipske otoke u zabilježenoj povijesti. Na otoku su tog rujna 2017. dulje od 30 sati puhali katastrofalni vjetrovi i padala je kiša bez prestanka. Drveće je čupano iz zemlje. Cijeli je otok ostao bez struje, pola milijuna domova je uništeno. Život je izgubilo čak tri tisuće ljudi, a šteta je iznosila gotovo sto milijardi dolara. Tomu unatoč, reakcija savezne vlade bila je slaba, jednako kao i lokalnih vlasti. Istraživanja su pokazala da je Washington na mnogo slabije oluje u Floridi i Washingtonu te godine znatno brže reagirao, a Portorikanci su bili vrlo nezadovoljni potezima i pomoći Trumpove administracije. Čini se da je Portoriko i dalje za Amerikance “naš, ali strani”, a to očigledno ima svoje posljedice.
wpDiscuz
