Published On: Thu, Jul 16th, 2020

ANALIZA Instrumentalizacija “građanskog” u bh. javno-političkom diskursu

Analizu Dejana Vanjeka (Institut za društveno-politička istraživanja – IDPI) prenosimo u cijelosti.

Piše: Dejan Vanjek (Institut za društveno-politička istraživanja – IDPI)

U bh. javnosti često se ljudska i građanska prava reduciraju na prava pojedinca, građanina, a onda se iz te banalizirane pozicije lišene obuhvatnijeg tumačenja i razumijevanja pristupa svim važnijim vanjskim i unutarnjim političkim pitanjima, poput uređenja BiH, euroatlantskog članstva i perspektiva, uređenja unutarnjih odnosa, oblikuje stav prema ustavu i pravnom sustavu BiH.

U konačnici to vodi i do izraženih prijepora u pogledu (ne)provedbe odluka Ustavnoga suda BiH, gdje je primjerice na tzv. probosanskoj političkoj sceni prisutan animozitet prema legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda u predstavničkim tijelima vlasti.

U tom smislu indikativno je da se, više iz interesno-političkih a manje iz ideoloških razloga, nerijetko čak isključivo, govori samo o odlukama Europskog suda za ljudska prava, a da se pri tom rutinski zanemaruju ili ignoriraju ključne norme i odluke Ustavnog suda BiH temeljene na Ustavu i političkoj tradiciji BiH.

Prisjetimo se samo nakratko famoznog ZAVNOBIH-a koji je svojedobno stavio jak pečat na državnost BiH, ali na način da je kao nositelje te državnosti izrijekom naveo „Srbe, Muslimane i Hrvate“. Znakovito je međutim da njegova kolektivistička paradigma uživa sve manju popularnost i upotrebu unutar „probosanskog“ političkog diskursa u čijem kreiranju sudjeluju stranke koje imaju sjedišta i gravitiraju područjima s bošnjačkom većinom.

Iz istog miljea sve otvorenije se zagovaraju „građanska“ načela organizacije BiH, interpretativno bitno suprotstavljena aktualnim ustavnim dispozicijama i organizaciji BiH, ali i njenoj pluralnoj društvenoj strukturi. Jedan od ključnih razloga depopularizacije ZAVNOBIH-a je upravo taj što u njemu naglašena kolektivistička norma ne prati aktualnu „individualističko-građansku“ paradigmu, koja se pak u BiH sve sustavnije i agresivnije zagovara.

Pri tom se šalju određene političke poruke umjesto da se pokušava u cijelosti razjasniti pojam građanskog i na zdravim osnovama potaknuti širi društveno-politički dijalog. To nam kazuje da se „građanskom“ pristupa bez ikakvog interesa za njegovu temeljitu vrijednosnu razradu, tumačenje ili pokušaj prilagodbe postojećem političkom sustavu BiH na način da ga se upotpuni, a ne kompromitira i tako izazove njegova nestabilnost i strukturalni poremećaj.

Umjesto toga građansko se prezentira samo u svom instrumentalnom anti-etničkom, anti-nacionalnom odnosno načelno anti-kolektivističkom obliku. Primarni interes takve instrumentalizacije je potpuna delegitimacija aktualnog ustava i njegovih temeljnih postavki. To se prvenstveno odnosi na konstitutivnosti i druge njoj implicitne odrednice kao što su jednakopravnost, reprezentativnost, suodlučivanje, subjektivitet, samoodlučivanje, paritet, proporcionalnost te razna druga pod-načela i mehanizme njihove implementacije.

Međutim, tu se javlja još jedan ozbiljan problem. Naime, pukom javnom instrumentalizacijom i paušalizacijom pojma građanskog nije moguće uspostaviti sveobuhvatan građanski poredak koji će pomiriti individualističke i kolektivističke perspektive tako sto ce, između ostalog, uzeti u obzir specifičnosti BiH kao identitarno pluralne države i društva, bez obzira kako tko vidio središnju odrednicu tog pluraliteta. To moze biti religija, kultura, jezik, etničko ili nacionalno. Naravno, svi ti elementi imaju svoju važnost i mjesto, ali nemaju jednaku objektivnu političku težinu niti su jednako relevantni i operabilni kao politološki pojmovi. Stoga se nacionalno nameće kao najprikladniji izbor. Ono je okosnica političke pluralnosti BiH i polazište njenog razumijevanja kao pluri-nacionalne države. U tom smislu načela prava javnosti i nacionalne jednakopravnosti tri konstitutivna naroda kao samosvjesnih političkih zajednica, demokratskog predstavljanja i autonomije, nisu samo ključ stabilnosti već i temelj ustavnog i demokratskog razvoja BiH na putu europske nadgradnje koja, uz postojeće kolektivističke, nužno mora uključiti i građansko-individualističke elemente koje impliciraju odluke Suda u Strasbourgu.

Slijedom naprijed rečenog, svaka kritika oskudnog tj. paušaliziranog političkog građanstva, kako ga susrećemo u bh. javnom diskursu, polazi od činjenice da su moguće i legitimne specifične vrste „građanskog poretka“ koje su usklađene s temeljnim načelima liberalizma, ali su nužno i objektivne u odnosu na društveno-političke realitete. To je onda već bitno drugačija koncepcija građanstva od one kakva se u BiH trenutno pogrešno prezentira kao jedino moguća.

Dovoljno je prihvatiti da građanski poredak ne može postojati neovisno o društvu i figurirati u nekom vakuumu između društva i političkih struktura koje su njegov odraz. Društvo je širi sustav i njemu je svaki građanski poredak kao takav implicitan ali i podređen, jer upravo društvo oblikuje i usmjerava građanski poredak, daje mu faktičnost i prijeko potreban kulturološki sadržaj. U konačnici da bi građanski poredak zaživio kao takav društvo ga nužno mora staviti u okvire vlastite običajnosti (institucionalno-etičke prakse, obrasce svakodnevnog rutinskog ponašanja i djelovanja). S te strane „građansko“ koje se u BiH prikazuje isključivo kao anti-etničko, anti-kolektivističko i antinacionalno potpuni je promašaj. Ono kao takvo ne može iznjedriti pozitivnu promjenu u smislu uspostave općeprihvatljivog građanskog poretka na razini države BiH koji bi bio legitiman, neintruzivan, uključiv, dinamičan javni poredak koji podjednako priznaje i uvažava pluralitet na razini individualno-građanskog ali i na razini kolektiviteta. Razradu tako koncipirane interkulturalne građanske orijentacije kao sastavnicu političke platforme u BiH do danas nitko nije ponudio, a razlozi su višestruki: interesne prirode, ideološka podvojenost, diktat lokalnog političkog naslijeđa i miljea, odsustvo političke kulture, lažna očekivanja i stereotipi čija bi eliminacija podrazumijevala nužnost ozbiljnog dijaloga s izbornom bazom u cilju njenog prosvjećenja i edukacije kako bi prevazišla prisutna ograničenja i zauzeo širi konstruktivniji, pa i pragmatičniji pristup ovim važnim pitanjima.

Takva konstruktivna orijentacija svakako bi značila prihvaćanje nekih polazišnih premisa: prvenstveno da je BiH višenacionalna država i da je u njoj kao takvoj suverenitet strukturiran na široj osnovi. To znači da se umjesto singulariteta građanskog poretka, tipičnog za mono-nacionalne države, u BiH kao višenacionalnoj državi mora govoriti o njegovim difuznim modalitetima koji gravitiraju paradigmi „jedinstva u različitosti“ (što je službeni moto EU koji u dvije rijeci sažima njenu trajnu političku viziju).

U tom kontekstu činjenica da se u bh. ustavu izrijekom spominju konstitutivni narodi samo naizgled može djelovati dekonstruktivno, u smislu institucionalizacije podjela koje dalje facilitiraju centrifugalne sile podstičući nestabilnost i sl. S druge strane plauzibilna je i poželjna drugačija konstruktivistička perspektiva koja sagledava rješenja primarno u interesu očuvanja povijesnih posebnosti, jednakopravnosti u smislu pravične zastupljenosti i raspodjele javnih resursa između konstitutivnih naroda, kao pretpostavke očuvanja jedinstva na razini krovne političke zajednice koju zajednički izgrađuju. Naravno, ne zato što su prinuđeni već zato što su privoljeni i osjećaju kako je to u njihovom općem interesu, pa su u tom smislu i spremni suoblikovati te procese na dobrovoljnoj osnovi.

Takva konstruktivistička perspektiva pozitivno gleda na društvenu raznolikost i konkretno činjenicu da BiH konstituiraju tri naroda. Stoga nastoji dosljedno upravljati svim tim razlikama polazeći od stava da je u državi u kojoj se svi osjećaju jednakima, kao građani-pojedinci, ali i kao pripadnici širih kolektiviteta, svima u interesu očuvanje takve države kao vlastite/zajedničke domovine. Takav pozitivan stav otvara široke mogućnosti koordinirane suradnje i postizanja konsenzusa u prijepornim pitanjima koja se u aktualnom političkom trenutku BiH čine nerješivim, ali samo zato jer je vještački stvoren ambijent koji onemogućava produktivan razgovor koji bi postupno vodio nekoj vrsti kompromisa ili u idealnom slučaju postizanju konsenzusa.

Veoma je važno imati u vidu da je najstabilnija država ona koja uživa najširu potporu svoga stanovništva, u pogledu svojih ustavnih, političkih, društvenih, gospodarskih i svih drugih karakteristika i performansi. Sasvim je izvjesno da veća razina kohezije na razini društva blagotvorno djeluje na mogućnosti i kapacitete države i njenih institucija da osiguraju blagostanje građana svih nacionalnosti i različitih drugih oblika pripadnosti na cijelom njenom teritoriju. To je valjda nesporan interes i svake države te jedini način da se osigura konsensualni legitimitet ustava. Jer dok je svaku vlast moguće nametnuti uporabom sile ustavi mogu opstati kao smisleni instrumenti samo u konsenzusu, što ustavotvorstvu daje prvorazredan politički značaj. Zato je BiH nužno potrebna javnost u funkciji izgradnje konsenzusa i promicanja europskih vrijednosti ustava i društva. Iz sadašnje perspektive to znači samo jedno – da je uza sve ostale reforme političke, ustavne, gospodarske nužna i reforma javnosti koja mora biti konstruktivna, u kojoj je moguće jasno, dubinski i dijaloški artikulirati ključne ideje i vrijednosti. U protivnom pojmovi poput „građanskog“ nikada neće postati bh. ustavu komplementarne i kompatibilne političke vrijednosti. Inflacija građanskog kakvoj svjedočimo na dobrom je putu da se svede na razinu puke ispraznosti, upravo onakve kakvu je nedavno u BiH dosegao antifašizam kada je prosvjedima ispred sarajevske Katedrale potpuno pervertirao, izgubivši sve svoje značenje, simboliku i značaj ostavljajući ih negdje daleko iza sebe. Te sadržaje samo društvo u cjelini može povratiti na temelju sveobuhvatnog i tolerantnog dijaloga. Isti je obrazac primjenjiv i na pojam „građanskog“ u BiH. U protivnom svaka partikularna monopolizacija ili uzurpacija ideja i pojmova od šireg društvenog značaja može uzrokovati nepopravljivu štetu tako što će ih učiniti trajno neupotrebljivim za bilo kakav poduhvat diskurzivne izgradnje smisla zajedničkog postojanja.