U nakrivo nasađenoj državi, kao što je daytonska BiH, i najnormalnije stvari nužno dobivaju krive konotacije. Popis stanovništva, nakon zadnjeg, prijeratnog iz 1991., nije održan u redovitom terminu 2001. ni 2011. Sprečavao ga je bošnjački politički vrh pravdajući to činjenicom da bi popis značio cementiranje posljedica ratnog etničkog čišćenja. S druge dvije strane zlurado se isticalo da bošnjačka vrhuška izbjegava popis jer bi on raspršio mit o multietničnosti Sarajeva i drugih teritorija koji su nakon rata ostali pod kontrolom Armije BiH.
Špekuliralo se i o tome kako Srbi, a pogotovo Hrvati lagano „cure“ iz BiH u svoje „rezervne domovine“, dok se broj Bošnjaka povećava većim prirodnim prirastom i doseljavanjem iz Sandžaka te da će se dopustiti popis onda kada se procjeni da Bošnjaci/muslimani čine više od polovice stanovništva zemlje. No sve to, bez obavljenog popisa, ostaje na razini nagađanja. Nakon višegodišnjeg natezanja, dogovor je postignut i popis će se nakon 22 godine obaviti početkom listopada.
piše: Nino Raspudić
Cenzus je civilizacijsko dostignuće, u uređenim državama popisuje se već tisućljećima. Izlišno je isticati da su Josip i Marija putovali iz Nazareta u Betlehem, gdje se Isus rodio, upravo radi popisa stanovništva. U sretnijim zemljama popis je prije svega važno statističko sredstvo utvrđivanja bitnih demografskih činjenica bez kojeg nema ozbiljne nacionalne strategije, počevši od gospodarske politike pa nadalje. Ali u BiH, nažalost, nije tako, već se popis stanovništva promatra kao nastavak rata drugim sredstvima.
Oko predstojećeg popisa stanovništva stvorena je politička klima koja podsjeća na nekadašnju utrku u naoružavanju. Na sve tri strane teku akcije animiranja „svojih“ da se odazovu i izjasne na poželjan način. Tri temeljna pitanja oko kojih se vodi popisna utrka jesu nacionalna i vjerska pripadnost te jezik. Za Hrvate i Srbe tu nema dvojbe – Hrvat-katolik govori hrvatskim, Srbin-pravoslavac govori srpskim. Stoga su smiješni, tautološki isprazni pozivi i objašnjavanja Hrvatima da se izjasne kao Hrvati koji govore hrvatskim jezikom.
Valjda netko, ako je Hrvat, zna da je Hrvat, kao što je očekivano da se katolik osjeća pripadnikom Katoličke crkve. Jadan je taj koji bi se dosjetio pripadnosti nekoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici tek kad mu netko to službeno objasni. Bez takvih „članova“ bilo koji „klub“ ne bi puno izgubio. Stoga je takve stvari izlišno isticati, ali je važno jasno informirati ljude koji žive između BiH i Hrvatske da popisivanjem u BiH ne gube ništa od prava u RH, što dio njih može pomisliti nakon višegodišnjem medijskog iživljavanja i smućivanja.
Kod Bošnjaka je stvar kompliciranija. Politička, znanstvena i kulturna elita bosanskohercegovačkih Muslimana u jeku rata na „Bošnjačkom saboru“ u rujnu 1993. u hotelu Holiday Inn deklaracijom, kako kažu, „vratila je u optjecaj“ nacionalno ime Muslimana-Bošnjaka. Jedan novinar, koji je pratio to povijesno zasjedanje, zapisao je: „Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna – zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci.“
Radi se o legitimnom pravu svakog naroda da se naziva kako hoće iako to tada nekima nije bilo po volji. Tako je jedan zapažen hrvatski pisac iz Sarajeva napisao da je „‘Bošnjak’ imperijalno ime bosanskohercegovačkog Muslimana“, izražavajući nelagodu onih kojima je bosanstvo bilo potencijalno nešto više od regionalnog identiteta. Dodatni nesporazum unio je i izbor naziva za jezik. Bošnjački sabor za jezik nije odabrao logičan naziv „bošnjački“, već „bosanski“.
Srbi su se tome dosljedno protivili nazivajući jezik Bošnjaka „bošnjačkim“, ističući da se ono što se na bosanskom naziva „bosanskim“ na srpskom kaže „bošnjački“. Od tada se termini „Bosna“ i „bosanski“ pune i novim političkim značenjem, pri čemu bošnjački unitaristi programatski izostavljaju drugi dio složenog naziva države pa se umjesto „Bosna i Hercegovina“, kada se govori o državi, sve više govori „Bosna“.
Kad npr. stranom novinaru kažete da u zemlji „Bosni“ žive Bošnjaci koji govore bosanskim jezikom te Srbi i Hrvati koji govore svojim jezicima, jasno je tko je tu temeljni narod, a tko su „podstanari“.
Dodatnu pomutnju stvara što, za razliku od isključujućeg srpskog i hrvatskog nacionalizma, bošnjački postupa lažno inkluzivno koristeći strateški pseudograđansku opciju. Bošnjačka politika cijelo vrijeme oscilira između „bosanstva“ kao građanske opcije ili oblika državnog patriotizma i bošnjaštva kao partikularnog nacionalnog izbora. Time je kod međunarodne zajednice i neupućenih građanskih krugova u susjednim zemljama bošnjački nacionalizam dobivao određenu prednost, ali se ta igra kao zlonamjerno pismo na kraju vratilo pošiljatelju pa se, suočen s popisom, dio nekadašnjih Muslimana našao u dilemi treba li se izjasniti kao „Bošnjak“, „Bosanac“ ili „Musliman“, kao na zadnjem popisu. Stoga se krenulo u kampanju „nacija: Bošnjak, vjera: islam, jezik: bosanski“.
Kod sva tri naroda već su se zahuktale slične kampanje pozivanja ljudi u dijaspori koji nisu prekinuli sve veze s BiH da se registriraju i popišu. Atmosferi „utrke u popisivanju“ pridonose špekulacije da će buduće političko uređenje BiH izravno ovisiti o rezultatima popisa, što je pogrešno.
Jer sve i ako npr. Bošnjaka bude više od 50%, BiH time neće postati ekskluzivno njihova nacionalna država, niti će npr. Hrvati ako ih bude manje od 10% izgubiti formalni status konstitutivnog naroda. Ipak, brojevi mogu imati važno simboličko značenje i psihološki učinak na kreatore odluka o budućem preustroju BiH.
Stoga je, kad je takva utrka već nametnuta, važno pristupiti popisu. Njime se, nažalost, neće dobiti slika realnog stanja na terenu, ali će se dobiti pregled onih kojima je stalo da budu popisani u BiH. A u postojećoj političkoj klimi ni to nije nevažno.
večernji
wpDiscuz