Kada je 2008. godine Hrvatska donosila tzv. antidiskriminacijski zakon, onda se ljude plašilo da će, ako ga ne usvojimo, biti blokiran naš put u punopravno članstvo Europske unije. Na primjeru donošenja tog “antidiskriminacijskog zakona” hrvatska politika pokazala je svu raskoš provincijalizma i poltronstva prema Bruxellesu, koje ni sam Bruxelles ne traži. Naime, dobar dio zemalja Europske unije, među kojima je bila i Njemačka, odbila je donijeti taj “antidiskriminacijski zakon” sa sasvim suvislim obrazloženjem da su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njemački Ustav i druge zakone, pa bi to bilo sasvim blesavo dupliranje nečega što je u Njemačkoj već regulirano. Dakle, usvajanje takvog zakona nepotrebno gomilanje istoga, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Formula druga Tita
Iz istog razloga je prema Bruxellesu vazda nabrijani češki predsjednik Vaclav Klaus lupio vetom taj zakon, premda ga je parlament izglasao. Dakle, nisu Nijemci ili Česi, svejedno, za diskriminaciju, ali su protiv inflacije zakona u smislu reguliranja materije koju su već regulirala nacionalna zakonodavstva. No Hrvatska ga je, kao tamni europski vilajet, prihvatila, premda su, kako su i Nijemci rekli, antidiskriminacijske norme bile već ugrađene u hrvatski Ustav i druge zakonske akte.
Nije čak problem što je Hrvatska donijela “antidiskriminacijski zakon”, problem je što mi i inače uglavnom imamo dobre zakone, ali kada je njihova provedba u pitanju, onda je na snazi ona famozna Titova izjava da se “ne treba držati zakona kao pijan plota”. Tako je i s problematikom diskriminacije, gdje je najveći problem selektivna, ideološka primjena zakona. Ako pisnete nešto protiv Rade Borić, to je onda diskriminacija, ako seksistički i prostački nasrnete na Željku Markić, onda pravobraniteljica za ravnopravnost spolova šuti ko riba. Da, zakoni postoje, ali se primjenjuju ili po “formuli” druga Tita, ili se primjenjuju selektivno, ideološki.
Kao i s “antidiskriminacijskim zakonom”, Hrvatska se sprema na još jednu sličnu provincijalnu podložnost, ideološku kolonizaciju ove zemlje. Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks zatražio je od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića da RH čim prije ratificira “Istanbulsku konvenciju” o borbi protiv nasilja nad ženama, na što je Plenković kimnuo glavom.
Rodna teorija je pseudoznanost
Što je ovdje problem? Prvo, isto kao i u slučaju “antidiskriminacijskog zakona”, RH već u svom zakonodavstvu ima reguliranu ovu problematiku, koju, ako nije dostatno dobra, može sama poboljšati. Jednako tako Hrvatska je već potpisala Konvenciju Vijeća Europe o borbi protiv nasilja prema ženama i u obitelji koja je stupila na snagu 2014. godine. Ništa bitno novo, kao i “antidiskriminacijski zakon”, uvođenje “Istanbulske konvencije” u naš pravni sustav, koji i tako konvergira sustavima svih uljuđenih zemalja, neće donijeti.
Osim jedne stvari, podvale. Usvajanjem “Istanbulske konvencije” u hrvatski (pravni) sustav uvodi se pojam “rod”, odnosno rodna ideologija. Rodnu teoriju u medicinsko-psihijatrijsku (!) raspravu uveo je John Money prije više desetljeća. Bit rodne teorije da naš identitet nije određen spolom, biološkom datošću, već je društveni konstrukt. Zato ja kao Ivica, ako se tako osjećam, mogu postati Marica, a Marica može postati Ivica. Baš kao u bajci. Da bi razdvojio biološki spol i psihosocijalni osjećaj spola, Money iz jezičnih znanosti posuđuje pojam “rod”.
Bit je rodne ideologije da je moguće odgojem konstruirati rod bez obzira na biološki spol, pa ako dječake odgajamo kao curice, oni će to i biti. Rodna teorija nema nikakvog uporišta u empirijskoj stvarnosti, ona je pseudoznanost, ona je konstrukt, a ne naš (spolni) identitet. Bit rodne ideologije sažela je Simone de Beauvoir rekavši “nitko se ne rađa kao žena, već se ženom postaje”, a za sve nasilje i diskriminaciju prema ženama, prema njoj, kriva je binarna podjela na muško – žensko, pa te razlike treba kulturološki dekonstruirati, relativizirati, a biološku datost proglasiti zlom, plastikom za oblikovanje po volji odabira hoćeš li biti homo ili hetero, transgender, muško, žensko, ili tko zna kakvo sve “elgebetiranje”.
Istanbulska konvencija
Plenković je u kampanji rekao da neće nametati nikakvu ideologiju, pa ni rodnu. Ali evo, potpisat će “Istanbulsku konvenciju”. Kao kršćanina, kako se sam definirao kada mu je Milanović primitivno napao majku, ne tangira ga nauk Crkve – “muško i žensko stvori ih”, kako je nedavno citirao Bibliju papa Frane kritizirajući rodnu ideologiju.
Nije toliko bitno što je rodna ideologija suprotna kršćanskoj antropologiji, već prije svega zdravom razumu. To nije znanost, to je neka vrsta ezoterije, čak i gnoze, u smislu prijezira prema biološkoj naravi, ideologija koja smjera k ozakonjenju raznih perverzija i odgojno-obrazovnom teroru nad djecom.
Ako se sam deklarirao kao kršćanin, a kao šef konzervativnog HDZ-a uvodi pojam roda u naš (pravni) sustav, onda se postavlja pitanje koji je zapravo Plenkovićev svjetonazor. Prozaičan – bruxelleska karijera. Sve drugo je sredstvo.
wpDiscuz