Dragi profesore Krkač,
Ne bih Vas gnjavio ovim pismom da nisam naletio na Vašu najnoviju kolumnu u kojoj, kako to već biva, secirate zloupotrebu religije u političke svrhe. Vrlo akademski, rekli bi smo. Ipak, moram primijetiti da ste se, kao i mnogi prije Vas, malo zapetljali u svom teološko-filozofskom čvoru, dok ste pokušavali objasniti kako to javne molitve na ulicama Zagreba, Poljske ili Mađarske predstavljaju neku vrstu političke diverzije. Ajde, da se razumijemo, nije da niste pogodili metu – ali, zaboga, zar molitva na ulici mora uvijek biti politička agenda?
Vi kažete da bi pravi vjernik trebao moliti u skrovitosti, onako kako je to Isus preporučio. A ja se pitam, zar se Isus nije molio u Getsemaniju pred apostolima, dok je čekao da ga Rimljani uhapse? Zar nije pred svima množio hljebove i ribe i molio se da ih nahrani? Dakle, da parafraziramo – molitva, bilo privatna ili javna, ima svoje mjesto i vrijeme, a ulica nije ništa manje sveta od crkve, ako u njoj imaš čisto srce i jasnu namjeru.
Sad, razumijem Vašu skepsu prema tim našim moliteljima koji se okupljaju na glavnim trgovima i mole se za to da muškarci budu duhovni autoriteti u obitelji. To je, priznat ću, malo retro – kao da su negdje zaboravili da smo već u 21. stoljeću. Ali opet, kad su se ikada molitelji bavili kalendarima? Njihov je posao da se drže svojih uvjerenja, pa makar ona bila malo zastarjela. I dok god se molitva drži na razini osobne pobožnosti, a ne postaje oružje za nametanje svjetonazora, tko smo mi da im to zamjeramo?
Kažete da su ove molitve povezane s krajnje desnim političkim strankama i da su one oblik zloupotrebe religije. Dobro, ajmo reći da ste u pravu. Ali ako ćemo tako, gdje su Vam svi ti glasovi kada feministi ili LGBT aktivisti izvode svoje rituale na ulicama, vičući o svojim pravima i slobodama? Da budemo iskreni, molitelji su barem tihi. I kad smo već kod toga, zar i Isus nije bio pomalo politički subverzivan, kad je izgonio mjenjače novca iz Hrama?
Dakle, poštovani profesore, prije nego što bacimo kamen na te naše molitelje, zapitajmo se: jesu li oni zaista problem ili smo mi samo izgubili osjećaj za to što je javna sfera, što je politika, a što je osobna vjera? Možda bismo trebali ostaviti mjesta za sve – i za one koji mole u tišini, i za one koji viču na ulicama. Jer ako je išta sigurno, onda je to da Bog, ukoliko postoji, sigurno nije izbirljiv oko mjesta na kojem se mole – bilo da je to crkva, Getsemani, ili čak i Trg bana Jelačića.
S poštovanjem,
Boris P. l Poskok.info