Published On: Pon, svi 10th, 2021

VELIKI INTERVJU PETRA GUDELJA: Pravim kipove u jeziku, pjesma mora biti tijelo, skulptura


Rodit će se u ranu jesen, 29. rujna 1933. godine, u selu Podosoju u Imotskom, podno Biokova i Svetog Jure, među kamenom i kršom, rodit će se iz jame, među zmijama, vukovima, vranama, mazgama, u svijetu od kadulje, ružmarina, od gromova i zvizdana, od stijene.

Kao od Biokova odvaljen – Petar Gudelj, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika ikada, jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika. Rodit će se, odrastat će i stasati među stijenama i kamenjem, jezik će ga naučiti ‘ćaća, mater, did, pradid, prababa’, napisat će na toj stijeni prvu pjesmu.

Petar Gudelj, od Biokova odvaljen, od poezije sazidan. Onaj koji od kamena kleše stih, pa sagradi pjesništvo veliko i moćno, pred kojim se uzdiše i divi, pomalo i opasno pred kojim se i lomi, pjesništvo kao Biokovo. Masiv prevelik za hrvatski jezik, veći od hrvatskog jezika i književnosti.

Usamljenik koji živi na Svetom Juri i stvara, kleše, rezbari u kamenu, u stijeni, smiješi se gromovima, šapuće poskocima i strašnim ptičurinama, pa kad siđe među raslinje mediteransko, šeta i  po moru i otocima, pa opet nazad na vrh Biokova, među svoje, i sa svojima, imotskim legendama i pričama, grčkim bogovima i mitovima. Petar Gudelj u visinama, među bogovima.

Petar Gudelj, veliki hrvatski pjesnik, autor više od dvije tisuće pjesama i više od tridesetak knjiga pjesama, usamljenik i samotnjak, u velikom razgovoru za Dnevnik.ba govori o vlastitom pjesništvu, životu i radu u Beogradu, književnosti, duhovnosti, Jugoslaviji, Hrvatskoj, jeziku.

Razgovarali smo uživo, gotovo tri sata u njegovom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci. Prije našeg razgovora kojem se, pomalo i opirao, jer kako kaže “sve što ima reći, napisano je u pjesmama”,

Gudelj se cijepio. I to je jedan jedini događaj po kojem će, kaže, pamtiti pandemiju korona virusa. U stanu veliki stol od finog drveta, na njemu pisaća mašina i stara, ofucana  Biblija. Kroz prozorsko se staklo prostire Medvednica koju je Gudelj, kao i Sljeme, prehodao, uzduž i poprijeko. Sam.

“Pandemija me nije pomjerila. Samoizolacija kod mene traje, malo je reći 50 godina, od kako je mene u samoizolaciji sam, manje više. Uvijek sam bio manje više sam, u djetinjstvu također. U zaselku gdje sam rođen i odrastao nije bilo mojih vršnjaka i tu sam bio skoro sam”, rekao je Gudelj za Dnevnik.ba.

Kasnije su uslijedile normalne, obične gužve.

“Škola, fakultet, kao što već inače biva, gužve, sastanci, književni razgovori. U kafane sam išao samo kada sam morao. U Beogradu ste morali ući u kafanu jer se nigdje niste drugo mogli sastati. Kafane su bile sve”, dodaje Gudelj.

Kasnije se priznaje i ‘kafana’ oslobodio, pa se potpuno osamio.

“I od tada sad čitav život u izolaciji. Nisam vuk samotnjak, zakleti neki tip koji neće u društvo, ali samoću čovjek bira. Ona ga izabere, snađe ga. To mi je postao način života”, govori.

Svačiji bi se život, smatra filozof Predrag Finci, mogao podijeliti u nekoliko ključnih trenutaka. Gudelj nije iznimka. Rođen i odrastao u Imotskom, učiteljsku školu pohađao u Šibeniku gdje se zadržao mjesec dana, potom u Bihaću nekoliko mjeseci odakle ga je zima otjerala u Mostar. Za tom školom žali jer će je kasniti završiti Branko Ćopić, veliki pisac. Iz Mostara se vratio u Imotski i godinu dana učiteljevao u selu Zagvozd odakle je otišao u Beograd, da bi se 1991. godine vratio u Bašku vodu, u Hrvatsku.

“Čovjek se rađa kao pjesnik, to postoji u njemu”

TI ME ODVEDI

Danas je Uskrsni ponediljak, na koji je prije dvadeset
i jedne godine umrla moja mater.

Jadan ti sam,…

Objavljuje Petar GudeljČetvrtak, 21. svibnja 2020.

 

Ne zna kada je postao pjesnik. Vjeruje da se to rađa s čovjekom i u čovjeku.

“Kasnije se oblikuje, dogoni, u skladu sa životom, okolnostima, vremenom u kojem živimo. I onda u nekom trenutku, odnosno tijeku, protjecanju vremena i načina, osjećanja, dođete do nečega”, rekao je.

Kod njega se to dogodilo vrlo rano. Pisati je počeo, kaže, više ni sam ne zna kada.

“Vjerojatno kad sam naučio prva slova, riječi. To me pratilo i prati me kroz život, do trenutka kada čovjek ulazi u ono što će biti, kod mene se to dogodilo u šesnaestoj godini života kada me toliko obuzelo, zaokupilo, da drukčije nisam mogao”, priča.

Potom se okreneš prema nečemu u izboru lektire, literature, pisaca, slikara, glazbenika, jer ulaziš u taj svijet.

“U tim godinama čovjek čita sve što mu dođe pod ruku, ali ipak sam neke odabire i tada imao. Nikad nisam čitao trivijalnu, petparačku književnost, bio sam okrenut ozbiljnim, važnim piscima”, govori.

Njegove prve, fundamentalne knjige bile su Ilijada i Odiseja. Homerove epove pročitao je s nepunih 15 godina.

“Odatle sam krenuo, kasnije Tolstoj, Cervantes, domaći pjesnici. Jedno sam vrijeme toliko bio zaokupljen Vladimirom Nazorom, da sam, osim što sam pročitao sve što je bilo tada objavljeno, znao i svaku potankost iz njegova života”, rekao je.

Zbog toga mu je nastavnica hrvatsko-srpskog jezika u Imotskom, u tadašnjem četvrtom gimnazije što bi danas bilo kao osmi razred osnovne škole, dala da pred razredom govori o Nazoru čija ga je faza kasnije prošla.

Nakon gimnazije u Imotskom, Gudelj je završio Učiteljsku školu u Mostaru. Prije Mostara boravio je neko vrijeme u Šibeniku i Bihaću.

U Mostaru ga direktor škole, čuveni profesor Čišić, nije isprva htio upisati.

“Taj nije volio Imoćane, a mislim da nije volio ni Hrvate. Ipak, na neku, ne znam kakvu intervenciju, upisao me, možda ga je zapekla savjest. I tako sam ja ušao u Mostar i Mostar u moj život”, govori.

Prisjeća se Neretve, ispod Velike tepe, u kasnu jesen.

“Neretva je došla, strahovito visoka, razorna, mutna, silna rijeka, teče kroz kanjon, tako silovito, osjetio sam se tog prvog dana tako slabo i jadno, ali s vremenom je bilo ljepše”, priča.

Među njegovim je kolegama tada bio i izvjesni Izet Bašić koji je po gradu rasturao novine, a među kojima su bili listovi Omladina pod patronatom Saveza omladine Jugoslavije, ali i beogradski list Mlada kultura, književni list za književnost i kulturu, za pisce koji su tek stupali.

U Beograd, za svojim pjesmama

“Poslao sam pjesme u taj list. Negdje u veljači ili ožujku dobijem to, a kad čovjek prve radove objavljuje, s velikim uzbuđenjem otvara list. Nađem sebe, svoje ime i dvije pjesme. Tako sam ušao u književnost”, govori Gudelj.

Gudelj je, prisjeća se, pjesme tih godina slao i listovima i časopisima u Zagreb, ali mu tamo nikada nisu objavili.

“To me kasnije pratilo kroz cio život. Već kad sam bio afirmiran pjesnik, prvo mladi pisac, pa pisac srednje generacije, pa poslije zreo pisac, ako sam ikad sazreo i ako išta vrijedi to što pišem, slao sam u Zagreb. Ali oni nisu primali. Što sam mogao, nego za svojim pjesmama, u Beograd”, govori.

Dok je učiteljevao u Zagvozdu, vilinskom mjestu podno Biokova, pisao je i nastavljao objavljivati u Beogradu, isprva samo u Mladoj kulturi, a kasnije i drugim listovima.

Nakon godinu dana otišao je na fakultet.

“Tada je bilo jako teško upisati se na fakultet. Trebao te netko stipendirati, a malo je bilo među nama onih koji su mogli studirati o svom trošku. Mene su poslali na fakultet u Beograd gdje sam upisao komparativnu književnost”, govori.

Tih su godina, govori, mase studirale književnost. Sjeća se i kako su sve grupe s književnosti – svjetske, jugoslavenske, ruske i inih, skupili u dvoranu koja se zvala Sala heroja.

“Samo joj je ime veliko. Tu nas je bilo više od hiljadu. U jednom je trenutku netko iza mene govorio ‘znate, došao je i Gudelj’, okrenuo sam se i ugledao lice, do tada nepoznato, skinuto s bizantskih ikona – bio je to Ljubomir Simović, veliki srpski pisac, akademik, čovjek koji stvara vrijeme. Kasnije smo se upoznali, družili”, prepričava.

Kada čovjek dođe na fakultet, nastavlja, tamo se drugi put rađa – usmjerava se, grupira s drugima i druži po nekim afinitetima, traži svoje mjesto.

Ruke, suze i čempresi, prva je njegova knjiga, objavljena u Sarajevu 1956.

“S jugoslavenske i kako se tada govorilo, svetske književnosti, regrutirali su se većinom novinara, a netko se i od nas toliko zaputio i u književnost. Već tada je bilo ozbiljnih tekstova na ozbiljnim mjestima poput Mlade kulture, Književnosti, Dela”, prisjeća se.

Književni put ide tako, objašnjava, da prvo objavljuješ u Mladoj kulturi, a onda u ova tri velika – Delo, Književnost ili Književne novine, a potom se razmišlja o knjizi.

“U Beogradu su tada bila dva velika izdavača – Prosvjeta, državno izdavačko preduzeće, osnovana odmah nakon rata, ‘.45. godine, a kasnije Nolit koji je postojao i prije rata. Pokrenuo ga je Davičo, objavljivali su tzv. naprednu književnost. Držali su ga komunisti, ljevičari, oni su sebe držali naprednima”, govori.

Na drugoj godini studija objavljena je Gudeljeva prva knjiga – Ruke, suze i čempresi koja je već tada bila izrazito zapažena. I to u Sarajevu. Druga je objavljena u Kruševcu, kod nakladnika Bagdala koja nosi naslov Isus je sam (1961.).

“Tamo sam imao neki priključak preko kolega s fakulteta pa su mi je objavili, ali tada je bilo teško objaviti knjigu. Danas knjige objavljuje kome god padne na pamet. U Hrvatskoj je danas deset puta više pisaca od čitalaca. Kod nas na svaku pročitanu knjigu dođe deset objavljenih. Svaki deseti pisac pročita tuđu knjigu jer naši pisci čitaju samo svoje knjige”, ističe.

U njegovo je vrijeme, ističe, Beograd bio slobodan grad – osim što je bio glavni grad, a to nije beznačajno, svi su drugi gradovi bili drugog reda.

“Beograd je bio glavni grad države, moćan, veliki, za naše pojmove, vrlo star grad, nastao na znamenitu mjestu, sagrađen na kalemegdanskoj stijeni gdje se sastaju Dunav i Sava, Singidunum, grad koji je gradom već hiljadama godina”, objašnjava.

Svi drugi gradovi, osim Beograda, nisu bili slobodni. Zagreb je bio prvi drugorazredni grad, onda Ljubljana, malo niže Sarajevo, tamo negdje Skopje, govori, za Prištinu se jedva i znalo.

“Nismo znali što je u Crnoj Gori, Titograd ili Cetinje, iako književno Cetinje ima veću vrijednost, važnost, simboliku. Moj voljeni Mostar bio je grad petog reda”, navodi.

U Beogradu se, za razliku od Zagreba, slobodno govorilo, sastajalo.

“Srbi su u Beogradu neprestano ‘srbovali’. Ako nisu baš na Terazijama, onda jesu po kafanama, katakombama, ali su vrlo brzo izlazili iz toga i govorili sve što im je palo na pamet”, ističe.

Slobodu su u Beogradu poticali partijaši, a u Zagrebu, tvrdi, vlast je svakome stezala grlo i zatvarala usta.

“Postojala je tada jedna paralelna, srpska partija, predvođena Dobricom Ćosićem, Antonijem Isakovićem, cijeli niz ljudi, članova Centralnog komiteta koji po danu tamo zasjedaju i drže partijske govore, a onda navečer srbuju i potiču narod ‘ajde malo jače, ne bojte se’”, objašnjava.

U Srbiji za vrijeme Tita nije prestajala ni s pisanjem ni objavljivanjem  srpska patriotska poezija.

“Pisala se, govorila javno, objavljivala. U Zagrebu je nije bilo čuti. Tko će reći išta, pa sam onda i ja, kao Hrvat, pisao hrvatsku domoljubnu poeziju usred Beograda. Oni su to objavljivali, nitko mi nikada nije prigovorio”, izjavio je.

Gudelju ni najveći srpski pisci nisu ništa tada zamjerili zbog domoljubnih stihova, ali priznaje,  jesu neke kolege Srbi iz Hrvatske.

Dugih 35 godina života i grada u glavnom gradu Jugoslavije

“Njima nije bilo pravo. U Zagrebu, u to vrijeme, pisati tako kao što sam ja, možda se i moglo, ali se objaviti nije smjelo”, rekao je.

Gudelj je tako, dugih tridesetpet godina živio i radu u Beogradu gdje je objavio veliki broj svojih knjiga. Koncem osamdesetih objavio je knjigu, poemu Europa na tenku, koja se razlikuje od njegovog cjelokupnog pjesništva i koju se smatra jednom od najboljih hrvatskih knjiga o ratu, ikad napisanim.

Sloboda se u Beogradu osamdesetih godina, ističe, užasno izvitoperila.

“Bila je takva histerija, nepodnošljiva zdravom, razumnom čovjeku. Od toga su bježali čak i srpski pisci, poput Pekića, Kiša, s kojima sam se, između ostalih, družio. Srpski nacionalizam je užasno ojačao, nije bilo moguće sve to podnositi”, objašnjava.

Njegova Europa na tenku, objašnjava, nosi ime po onoj Europi, po kojoj je kontinent dobio ime. Tenkovima je, kaže, bio opsjednut i punu godinu dana samo se time bavio. Poema je objavljena prvi puta 1987.

“Iako se može čitati i da je riječ o kontinentu. Inspirirao me tenk. Nevjerojatna životinja, čudovište koje je mijenjalo svoju pojavu od kako je čovjek počeo ratovati, ubijati. Od kako živimo, toliko dugu ratujemo. I tenk je toliko star”, govori.

U Hrvatsku će Petar Gudelj doći 1991. godine, taman kada su došli i tenkovi.

“Nisam došao na golu ledinu, na ulicu, nego u svoju kuću u Baškoj vodi koju sam sagradio još 70-ih godina. Ne kajem se što sam došao iz Srbije, ne kajem se ni zbog čega u životu, jednostavno, tako je valjda moralo biti”, izjavio je.

Policija ga u rodnom selu isljeđivala i tretirala kao velikosrbina

Kako bi se reklo, unatoč i usprkos, činjenici da je Gudelj veliki i cijenjeni pjesnik, u Hrvatskoj je, gotovo pa prešućen. Daleko od književnih udruženja, tribina, javnih manifestacija, HAZU-a, Hrvatskog društva pisaca.

“Ni u jednom trenutku od tog dugog vremena, a to je punih tridesetpet godina u Beogradu, ja nijedan dan nisam prestao biti ono što jesam – Hrvat i hrvatski pisac. Ne zbog toga što hrvatstvo mistificiram, nego je to jednostavno tako”, objašnjava.

U njegovom rodnom selu policija ga je, objašnjava, hapsila, isljeđivala, sumnjičila, prijetila ponoćnom likvidacijom.

“Prvo pitanje koje mi je postavila bilo je: što si se vratio? Odmah su bili prisni, na ti. A ja ostavio obitelj, kuću, prijatelje, trideset i pet godina života, slike, knjige i došao glasovati za hrvatsku nezavisnost. To im nisam rekao. Policija me ‘prepoznala’ kao srpskog, velikosrpskog, srbokomunističkog špijuna, a književnost me nije prepoznala ni priznala za pisca. Ali tako je kako je“, rekao je.

Ne može, kaže, pobjeći iz krša u Baranju, tamo negdje iz sebe.

“Mogao bih kreonom iskositi oči, ali ne bih mogao biti Kinez. Ne mogu pobjeći od toga da sam Hrvat, hrvatski pisac. Zašto bih bježao?”, dodaje.

Istina je i da su ga u Beogradu nudili, ne da bude Srbin, jer su znali, kako kaže, da to ne bi prihvatio, nego su im bili poznati njegovi stavovi, tematika, jezik.

“Objavili su u dvije znamenite antologije, jedna od njih je i Palavestrina, da nisu uvrštene pjesme Petra Gudelja jer je Hrvat i pripada hrvatskoj književnosti. Poslije i u onoj Svete Lukića, apostrofiran sam, označen kao takav, da živim i radim u Beogradu, stvaram na hrvatskom jeziku. Palavestra je, čini mi se, negdje napisao da sam ja hrvatski pjesnik u srpskoj književnosti što je, na neki način, točno”, smatra.

Brojni ugledni književni kritičari, pisci, urednici smatraju kako Gudelj nije u srpskoj književnosti dobio mjesto koje zaslužuje, ali on o sebi tako ne misli.

“O sebi nikad ne govorim afirmativno, o sebi govorim najgore, najružnije i mislim da je to jedino moguće kada čovjek o sebi govori, da tako govori”, dodaje.

Kao star pisac, kako kaže, došao je iz Srbije u Hrvatsku, iz srpske u hrvatsku književnost, u svoju domovinu, u svoju književnost.

U Hrvatskoj sam bio oduvijek duhom, nijedan dan u Beogradu nisam prestajao biti hrvatskim pjesnikom

“Malo je smiješno. To je kao kad neki dedek dođe osmi razred osnovne škole”, dodaje.

U medijskom i javnom prostoru Hrvatske Petra Gudelja nema. Tek u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža nekih 10-ak rečenica o njemu. “I to je puno, nisam ni to zaslužio”, dodaje.

U Hrvatskoj je bio oduvijek, i ne samo književno, nego i duhovno.

“Hrvatsku jesam fizički napustio, ali nisam nikad iz nje izlazio. Kad sam došao nisam mogao doći u hrvatsku koja je tada još bila jugoslavenska akademija i da netko kaže ‘evo, gospodine, sjednite vi, ja ću izići’ ili u povijest književnosti”, rekao je.

U hrvatsku književnost nikada nisam ušao, a iz srpske, ako sam ikada i bio, sam izašao.

“Nema za mene mjesta u hrvatskoj književnosti. Pišem poeziju koju nitko i ne čita, mislim da ne čitaju na tim mjerodavnim mjestima. U Maticu hrvatsku može se upisati tko god hoće, u HAZU ne može, ali svejedno ulazi koješta. Pitanje je, imamo li mi, primjerice, književnih časopisa”, rekao je.

Na tim mjestima, dodaje, mene nema, nije šteta za književnost, a nije ni za mene.

“Ne daj Bože biti akademik. Ja bih bio tako jadan i mali u svojim očima. Kakvi su naši akademici i kakve su nama akademije, pa nema većeg poniženja nego biti tamo. Za neke to nešto znači, za populus, da misle da je akademija nešto, to je jad i čemer”, istaknuo je.

Od njega, govori, u ovoj zemlji ne znam tko nije veći.

 “Ja sam najmanji među najmanjima. To što govorite da sam veći od hrvatske književnosti, koješta. Kakvi to”, rekao je.

Piše, nastavlja, poeziju koja je nikakva, poeziju koja se nigdje ne da svrstati.

“Pišem kako mogu i znam. Pišem rukom, nekad i na pisaćoj mašini. Desna mi se ruka nekada trese, a lijevoj ništa. To me možda Bog opominje da prestanem pisati, da te pjesme ne valjaju ničemu. Da nemam ruke, pisao bih nogom”, govori.

U Školsku knjigu, urednici Miroslavi Vujčić, nosi pjesme otkucane na mašini. Skeniraju što je otkucano i računalo to prepoznaje, a ranije je urednica Vujčić to sama prekucavala, otkriva Gudelj.

Petar Gudelj, izbor iz poezije

“Pola pišem ja, pola pjesma sama sebe piše“

“Nikada nisam ništa napisao bez određenog poriva da to uradim. Nekada je to bilo s malo višom temperaturom, ali uvijek u nekom posebnom raspoloženju. Nije to ‘idem sad pisati pjesmu’, ne znam kako bi to izgledalo”, govori.

Gadno je, dodaje, pitanje kako pjesma zrije, kako se rađa.

“U neka ranija vremena, to je bilo dramatičnije, pisanje pjesme, skoro jedan mističan čin. Neki zovu inspiracija, neki koriste tešku riječ – nadahnuće, meni je to potreba”, govori.

Dođe trenutak, dođe riječ, nastavlja, padne mi slika pred oči, riječ, oko te nove riječi nastaju nove, i eto pjesme.

“Pola pišem ja, pola piše pjesma sama sebe. Nešto ti pomogne, neka rečenica, riječ i onda napišeš, a kasnije nema, dalje ne može, nestalo”, dodaje.

Gudelj je i hodač, šetač, a hodajući je uvijek pisao, zapisivao. I uvijek sam.

“U tom hodanju su mi misli dolazile, navirale. Nikada u društvu mi ništa nije padalo na pamet, išao sam i s drugima, ali to je prazan hod. S tih dnevnih hodanja, po planinama, brdima, otocima i poljima, vraćao sam se s punim džepovima bilježaka, zapisa”, dodaje.

Zove ih ‘papirićima’.

“Padaju na stol, u bilježnice unosim te misli, to su klice, sjemenke. Rijetko bi se u životu dogodilo da odjednom napišem cio tekst, uvijek je to bio fragment kojeg bi kasnije gradio, dotjerivao, usavršavao”, objašnjava.

Ali nikad kad on hoće, nego, kako tvrdi, kada pjesma hoće.

“Zapisi se sami otvaraju, rastvaraju. Jednom mi se na Bijakovi, na vrhu, dogodilo da sam napisao cijelu pjesmu – Grom bije mazge u kršu. U beogradskom trolejbusu napisao sam diptih Roditelji – Otac i majka, te jednom u avionu, leteći iz Beograda za Dubrovnik, napisah cijelu pjesmu”, priča.

Gudelj gotovo cio život piše i dnevnik.

“Na kraju života, bez obzira na našu namjeru, dnevnik daje prividni kontinuitet života. Bilježenje – radio sam to vrlo rano, bilježio sebe i oko sebe. Jedno razdoblje ga nisam pisao, bio sam zaokupljen nečim drugim, ali ga stalno pišem”, dodaje.

Ne znam govoriti, nastavlja, kao što vjerojatno ne znam ni pisati, ali tek kad se nadnesem nad papir, kad nešto počnem, onda to ima, ali možda ni tada nema smisla.

“Po nekim se čudnim zakonima književnost rađa. Pred bijelim papirom, nikada baš odjedanput. Pisati znači imati veliku odgovornost, tko drži do tog što piše, naravno”, govori.

Pjesme nikada, ni otkucane na mašinu, nije ispravljao. Kako je napisano, tako je, a nije ni preuređivao stare pjesme to neprepoznatljivosti.

“Poznajem određeni broj pisaca koji to rade. Ja ne. Knjige se onda razlikuju kao da je to nova pjesma, da ne kažem, novi pisac”, objašnjava.

Pjesme su, dodaje, dokumenti jednog raspoloženja, trenutka, vremena.

Pokvariti ih se može, a popraviti teško.

Živi, dodaje, s knjigama, u knjigama.

“I sam ponešto zapišem. Ne družim se ni s kim, nisam ni ranije. Pogotovo ne u ovo vrijeme kada je to zabranjeno. Nisam se puno družio ni u ranija vremena. Iako, kad sam se družio, bili su to ljudi koji su se bavili knjigom – pisci, izdavači. Prijatelja puno nisam imao nikada, nikada nisam imao prijatelja u smislu pravog, velikog prijateljstva, odanosti, lojalnosti”, govori.

Vjerojatno, dodaje, ni on sam drugima nije bio osobit prijatelj.

“Bilo je svega nekoliko ljudi s kojima sam mogao hodati po Dedinju, Avali, ali da ne pretjerujem, više sam volio biti u Narodnoj biblioteci, svom stanu, među svojim knjigama”, rekao je.

U Zagrebu, nastavlja, ne postoji nitko koga bi mogao nazvati prijateljem, osim suradnika iz Školske knjige i Ante Žužula s kojim često ‘zna sjesti’.

Goloruk u, ali i iz Beograda: Ostavio obitelj, kuću, biblioteku

Zanimljivo je i kako je Beograd, nakon rata, posjetio još dva puta i to incognito.

“Išao sam vrlo usmjereno, usko, na jednom od ta dva puta sreo sam na Knez Mihajlovoj Gorana Babića, ali smo se mimoišli, ostao sam neopažen. Ni s kim drugim se nisam ni čuo ni vidio. Ponekad se čujem s Ljubomirom Simovićem”, dodaje.

Punih dvadeset godina sa Simovićem se, dok je živio u Beogradu, nije sastajao koji je, kako kaže, otišao na tu ‘srpsku, velikosrpsku stranu’.

U međuvremenu je Simović  postao akademik SANU i vrlo cijenjen srpski pjesnik.

“Kad se navršilo tih 20 godina, odlazim definitivno iz Srbije, odjavljujem adresu. Ostavljam sve svoje, obitelj, kuću, biblioteku koja je, po računici moje supruge, imala oko 8 hiljada svezaka, odlazim, kao što sam i došao tamo, goloruk. Prolazim Knez Mihajlovovom i prilazi mi Ljuba Simović, mi koji smo ranijih godina okretali glave u izloge jedan od drugog, sada se pozdravljamo, grlimo, ispred SANU-a. Rastadosmo se. Kao prijatelji.”

Otišao je iz Beograda, i ostavio ‘veličanstveni pogled na ušće Dunava’.

Hrvatsko-srpske danas odnose smatra lošima i tvrdi da ih je teško popraviti.

“Pokušavalo se to nekoliko puta, ali bez uspjeha. Prvo su pisci, još sredinom pretprošlog stoljeća, pokušavali nešto u jeziku, u književnosti i umjesto da poprave, dodatno su pokvarili. Da je hrvatski jezik išao prirodnim putom, ne znam kakav bi mogao biti, ali po meni je bilo bolje da smo kao književni jezik uzeli ono što je naše – štokavska, ikavska varijanta i da nam je to jezik”, objašnjava.

Mogao bi se tako, nastavlja, samostalno razvijati, ali su neki jezikoslovci, Bečkim i drugim dogovorima, pravili zajednički jezik kojeg srećom nisu stvorili.

ON JE NAŠ NAJVEĆI ŽIVUĆI PJESNIK: Znate li kako se zove?

Jugoslavija je završila onako kako je i nastala, a BiH je jeziva i prokleta zemlja

“Zbog toga smo, između ostalog, pali u neke nemoguće situacije i sve se to politički reflektiralo. Vodili su nas u dvije Jugoslavije od kojih se ne zna koja je gora i monstruoznija”, smatra.

Bila su to, dodaje, dva pokušaja da srastemo u nekakvu, ako ništa drugo, državnu cjelinu, mada je bila namjera da to bude nacionalna cjelina, posebno sa srpske strane da svi postanemo Srbi.

“Kasnije je trebalo da postanemo Jugoslaveni, pa su razvijali jugoslavenski patriotizam, a ni to nije išlo. Jugoslavija je završila onako kako je i nastala”, izjavio je.

Bosna je, dodaje, žalosna i prokleta zemlja.

“Grozna je, jeziva, prokleta. Nikada se ona neće smiriti ni umiriti. To je strašno”, rekao je.

U Gudeljevim Dnevnicima zapisi su o Jugoslaviji, pisani između kasnih osamdesetih i kasnih devedesetih.

“Toliko je to strašno da ne bih nikad to objavio, nego bih zapalio, bacio. Ali sam napisao ono što mislim. Zapalio bih ovdje, ali nemam gdje zapaliti. Trebao bih baciti u kontejner za smeće, ali to ne mogu. Iako bi kontejner za smeće bio pravo mjesto za većinu tog što sam napisao”, rekao je.

Zapaliti pokušava i bilježnicu punu pjesama koje je pisao s nekih 17 godina.

“Ne mogu u ovom stanu naći zgodno mjesto za paljenje. U Baškoj vodi sam imao gdje zapaliti, ali tada me to nije nosilo”, dodaje.

Kuću u Baškoj vodi je prodao, otkriva, ali je prodao i još nekoliko svojih kuća.

“Nakon toga, u ta mjesta više ne dolazim. Ako me put nanese, ako me voze, dok me voze, okrenem glavu na drugu stranu. Neću nikad pogledati tamo gdje sam bio, živio, imao svoju kuću. To me veže, slab sam”, priznaje.

“Sve knjige ovog svijeta izlaze iz Biblije i mogu se mirne vratiti u nju“

U Baškoj je vodi napisao cio niz knjiga za velikim kamenim stolom.

“Idealiziram, ali iznad mene je bilo nebo, ispod mene more, otoci. Veličanstveno ozračje. Kada se sada osvrnem, moram se osvrtati s nostalgijom, tugom, bolje se tamo ne vraćati. Takvi su mi Mljet, Lopud, Šipan, Mljet, Dubrovnik. Stalno im se u pisanju vraćam, ali neću tamo više nikad otići.”

Vraća se svojim mjestima, kao i Bibliji koju smatra vrhunskom literaturom i knjigom koja nije, nimalo slučajno, “knjiga nad knjigama”.

Njegovo je izdanje Biblije raščupano, poderano, ofucano.

“Koliko je čitam, sva se raspada. Tako mi izgledaju i Ilijada i Odiseja. Biblija mi je svaki dan u ruci. To je čudo nad čudesima. Sve knjige ovog svijeta iz Biblije izlaze i u nju se mogu mirne duše vratiti. Ne mora ona mijenjati ništa, sve knjige se u nju vraćaju i njen su dio”, ističe.

Postoje, dodaje, i izvanbiblijske civilizacije, kakva je grčka, ali je Biblija, objašnjava u sebe uvukla sve književnosti ovog svijeta.

“Pratimo babilonsku, asirsku, egipatsku, sve je to što je u Bibliji, nevjerojatno. Nije samo židovska, proročka, nije samo evanđeoska, nego općeljudsko. Iz nje isijava i isijavat će”, dodaje.

“Skeptik sam, ali nema noći da nisam molio ‘očenaše’“

Gudelj smatra da su Pavlove poslanice, psalmi, Knjiga Postanka, proročke knjige, djela bez kojih se ne može živjeti.

“Najdraža mi je, i nju najčešće čitam je Knjiga o Ruti, potom Knjiga Kraljeva, a priča o Davidu, to je genijalan i čudesan roman. A nadasve – Isus”, izjavio je.

Isusa je Gudelj portretirao kao samog u njegovoj knjizi Isus je sam.

“On jest sam, ja nisam znao ni razmišljao o tome dok sam to pisao prije toliko godina, ali kasnije sam vidio da je sam. Povlačio se, u pustinju, od učenika odlazio u Getsemanski vrt. On je i Otac i Sin i Duh Sveti i čovjek. Ista osoba, čudo nad čudima”, rekao je.

Čovjek nije mogao dalje ni bolje, s ovim brojem moždanih ćelija, smisliti prauzora.

“To je Isus. Samo savršenstvo. I Bog i čovjek i Duh sveti, mada ništa od tog ne razumijem”, dodaje.

Gudelj se ne smatra vjernikom nego skeptikom. “Nekih definitivnih istina nema, a to pravi vjernik nikada ne misli. Vjeruje onako kako je. U Crkvu ne idem jer mi je to neki ponavljajući ritual, a nekom posao.”

Nijedne noći u životu, govori, a bilo ih je puno, nije zaspao bez da dugo, dugo, nije molio i govorio ‘očenaše’.

“Mislim da Boga nije potrebno moliti. On sve zna. Bogu laskati, hvaliti ga, podmićivati. To Bog ne voli. Ja ne volim da mene netko hvali, laska mi, još manje volim da moli, ja koji sam nitko i ništa, a kamoli Bog. On to vidi, zna sve, ako vidi i ako zna, a vjerujem  da, čudesan je onda ovaj svijet”, rekao je.

Radost, dodaje, kratko traje i proleti ispred nas, i tako je u životu svakog čovjeka.

“Cio sam život i tužan i razočaran. Malo sam bio radostan. Ovo drugo je život. Na zemlji ima jednako i pravde i krivde, i dobra i zla, i svijetla i tame. Da nije tako, ne bi nas bilo, razletjeli bismo se, ne bismo mogli postojati”, rekao je.

Važno je, smata Gudelj,  biti onakvim kakav jesi, bez da ti drugi pripisuju što ćeš i kakav biti, ali i bez da si sam to propisuješ.

“Kad je čovjek takav, onda je dosljedan, vjeran sebi. Svakome bih rekao u životu da se se najviše ‘čuvaj sebe’”, kaže.

Lijepe su stvari da se svane, smrkne, pada kiša, naoblači, proleti ptica, pojavi se magla.

Pred kraj našeg razgovora, ponovno u književnost, o književnosti.

Godinama čitamo Tolstoja, Dostojevskog, govori Gudelj, to je literatura iz 19. stoljeća, prošla kroz filter, znamo da je najbolja, ali je pitanje što će ostati od naše književnosti u budućnosti.

“Koje su to vrijednosti, koje knjige? U ovom što se piše sada slabo se snalazim. Za mene je to ili besmisleno ili trivijalno. Nije nikad, pa ni sada,  nije bilo da ništa nije dobro, ima vrijednih stvari”, naglašava.

Ipak, u ovom mnogoglasju, Gudelj priznaje kako nema toliko ni čitateljske inteligencije ni pronicljivosti da može uvidjeti što će preživjeti i što bi moglo u idućem stoljeću biti vrijedno.

“Većina tog što do mene dopre pisana je nekim mljevenim jezikom, jezično brašno je u pitanju. Izbacili su interpunkciju, nije mi jasno zašto ljudi bježe od tog. Bez svoje dvije točke pjesmu ne bih mogao napisati, one su mi kao još jedne oči”, ističe.

Zahvaljuje Bogu, priznaje, kada mu da neku riječ, riječ koja s drugom ima sklad, smisao, stvara sliku, nešto znači i zvuči.

“Prilazim s tim aporijama ovim novim tekstovima i ništa bitno ne nalazim. Nema ničega, samo brašna, usitnjen, smrvljen jezik. Mene to ne može zadovoljiti”, rekao je.

“Pravim jezične kipove, skulpture u jeziku, to je moja poezija“

Većina hrvatskih pisaca, smatra, piše potrošenim jezikom.

“Troše riječi kao da postoje brda riječi. Kao da ih ima na tone, vagone. Malo vode računa o jezičnoj ekonomiji”, izjavio je.

Možda i drugi, dodaje, tako misle o njemu, kao što on misli o njima.

“Kad pišem, najmanje je to pisanje. Moje je poezija figurativna, mora biti i fabulativna, ali fabula je unutra, ugrađena, kazuje nešto. Manje slikam, više kiparim”, tvrdi.

Treba pjesmu ogoliti, potrošiti minimalno koliko se mora jezika i riječi i stvoriti cjelinu.

“Pravim jezične kipove. To je moja poezija. Ne samo da ima tri dimenzije, ima svoju težinu. Pjesma mora biti tijelo, skulptura u jeziku. Pravim jezične skulpture. Pitanje je koliko postižem, ali se trudim”, zaključio je Petar Gudelj, u razgovoru za Dnevnik.ba.

Gudeljeve pjesme napisane i objavljene do 1991. godine, ne jednom, pročitane su na Radiju Beograd. Nijedna jedina pjesma u Hrvatskoj, ni na jednom radioprogramu, nikada nije pročitana.

Glorija Lujanović l Dnevnik.ba