“A i taj Zlatko Dalić nije neki trener s bogatim iskustvom. Kao ni naš. Imaju pune tribine navijača u Rusiji, vatrene i strastvene. Mi, da si ne lažemo, nemamo takvu podršku, nemamo euforiju, kad je reprezentacija u pitanju više smo za Partizan i Zvezdu…”
Srbija je s velikim očekivanjima došla na ovo Svjetsko prvenstvo. Na velikoj sceni nije je bilo od SP-a 2010. i u Rusiji je očekivala velike stvari. Počela je dobro. Solidna igra i pobjeda protiv Kostarike navijačima u Srbiji dale su nadu da je napokon došlo vrijeme za pravi rezultat. U drugom kolu protiv Švicarske Srbi su zabili rani gol i dominirali su cijelim prvim poluvremenom. U tim je trenucima izgledalo kako je nokaut faza realnost. A onda je uslijedio šok za šokom. Švicarska je zabila dva gola, a za Srbiju je posebno bolno što su ta dva pogotka postigli igrači kosovskog podrijetla Xhaka i Shaqiri, i onda se sve raspalo. U Srbiji su umjesto da se bave nogometom zazivali nepravde i zavjere, a čak se i haški sud koristio za obračun s imaginarnim neprijateljima Srbije. U Srbiji su se bavili svime osim nogometom i jasno je da protiv Brazila nisu imali šanse. Stigao je još jedan poraz pa i povratak kući u tužnu realnost.
S druge strane, Hrvatska je izborila četvrtfinale i ima nevjerojatnu šansu otići čak i do samog finala.
Jasno je da su u Srbiji analizirali i uspoređivali uspjeh Hrvatske i neuspjeh Srbije, a posebno zanimljiv bio je komentar novinara Blica Igora Velimirovića s naslovom: ”Zašto Srbija nije Hrvatska u fudbalu?”, piše Index.hr.
”Hrvatska je u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, Srbija je već odavno kući. Zajednička nam je granica, a nogometno smo udaljeni tisuće kilometara. Hrvatsku ćemo gledati u završnici Mundijala, u borbi za titulu. U čemu je onda razlika iste škole nogometa, one stare, jugoslavenske, a ipak sličnog mentaliteta, temperamenta, načina razmišljanja, istih životnih problema?” piše Velimirović, a onda sam nudi odgovor na pitanje koje muči Srbiju:
”Hajmo u metu, Hrvatska ima ono što mi nemamo – kult reprezentacije, nacionalni naboj, želju, volju, energiju, drčnost… To se vidjelo u rasturanju Messija i ostalih aseva. Mislite li da je lako pobijediti Argentinu 3:0? Naravno da nije. Teško je ući među osam najboljih na svijetu, jer tamo više nema ni svjetskog prvaka Njemačke, ni Španjolske, ni Argentine, ni europskog prvaka Portugala… Ali ima naših komšija.
A mi? Nikako da zavolimo taj državni dres i grb, da izgaramo i život damo na terenu za njega, ako treba. Oni imaju Luku Modrića – mi nemamo, Ivana Rakitića – mi nemamo, Marija Mandžukića – mi nemamo, izbornika koji vodi utakmice kroz prvenstvo bez pogreške…
A i taj Zlatko Dalić nije neki trener s bogatim iskustvom. Kao ni naš. Imaju pune tribine navijača u Rusiji, vatrene i strastvene. Mi, da si ne lažemo, nemamo takvu podršku, nemamo euforiju, kad je reprezentacija u pitanju više smo za Partizan i Zvezdu…
Nažalost. A to su već one naše stare, loše podjele, na partizane i četnike, zvezdaše i partizanovce, politički na ove i one. Samo nikako da shvatimo da nam se to desetljećima obija o glavu.”
Dnevnik.ba