Najteže je, kažu, odvojiti bitno od nebitnog. Od manje bitnog, pardon, jer nebitnoga nema. Neki Europi nebitni ljudi su se ubijali, prije nekoliko godina, na milijune, u Ruandi, Kongu, Sierra Leoneu… Čuli smo svi za to, ali smo imali rat sa stostruko manje žrtava, nama bitan, stostruko nam bitniji rat. Kako ne bi bio, ginuli smo i ubijali jedni druge u njemu. Bitan i u Europi, pa je, na kraju, i tusta i uhranjena matera Europa, uz pomoć Amerike, ušla u taj rat i donijela nekakav mir. Mir, ne kraj rata. Rat se i sada vodi poezijom, prozom, slikama, riječima, radijem, televizijom, spomenicima.
__________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Spomenici se spuštaju iz vozila, kao u trku, poput zastavica na osvojenom vrhu kakve pirinejske čuke. Ipak, to se radi u, za većinu svijeta manje bitnom, čak nebitnom prostoru, među nekim bitnom svijetu nebitnim malim narodima s poremećenim smislom za bitno i nebitno. Bitnom svijetu je bitno da to sve za njih ne postane bitno, da ne poremeti njihov način života i njihove planove. Pravo im budi. Ni nas baš nije do kostiju zaboljela vijest o milijunima Afrikanaca ubijenih mačetama ili o milijunskoj smrti od gladi u tamo nekoj Sjevernoj Koreji. Ni sada nas puno ne brinu tih 60-ak tisuća masakriranih u Ruandi svake godine. Tuđa nevolja, uz druge dimenzije kojima se opisuje, ima i daljinu. Ta nam je dimenzija, izgleda, i najbitnija.
Prilično sam siguran da vrijeme ima svoj početak. Ne da je imalo, nego da ima. Možda ima i kraj, ali u to i nisam baš siguran. Mislim da se pješčanik stalno puni novim vremenom. Vjerujem i da vrijeme ima svoju mjeru, neku česticu. Kao što svjetlost ima foton kao jedinicu. I još manje. Svjetlost, ne tako davno je otkriveno, ima čak i masu. I potisnu silu. Gradnja svemirskog jedrenjaka s neograničenim ubrzanjem do brzine svjetlosti, teoretski je moguća. Jedinica vremena manja je od nanosekunde, od pikosekunde, od nanomisli. Ali, sigurno postoji to zrnce, najmanje zrnce vremena. I, mislim da je oduvijek tu, i naša prošlost, naša budućnost, da je sve već tu. Kao u nezamislivo velikom pješčaniku vremena. I, samo prvo zrnce je konstanta. Ostala se mogu pomjerati, preoblikovati, mijenjati mjesta. Kao kad mačka prijeđe preko pustinjskog pijeska i ostavi trag koji vjetar zamete, ili maca svojim šapicama pokrene pješčanu eroziju koja napravi džinovski usjek. I, mislim da mi, u ovom vremenu, preoblikujemo zrnca budućnosti, određujemo njihov raspored, njihovu bit, dajemo im oznaku “bitno” i “nebitno”. U jednosmjernom vremeplovu za budućnost, sudionici smo, nekada i tvorci promjena. Nikola Tesla je uzburkao pijesak povijesti, preoblikovao zrnca koja dolaze nakon njega. Ivo Andrić je svojim riječima učinio povijest jasnijom. Meša Selimović nam je podastro odgovore na puno pitanja, da lakše plivamo kroz naš dio pješčanika.
Samo na zrnca pred nama možemo utjecati. Ona prije nas su već formirala naš svijet. To su činili oni prije nas, dijelom sada i mi. A pijesak je isti. Zrnca pred nama su tu, samo će nekako drukčije da se slegnu, nalegnu, postroje u slojeve. Možda onaj leptir s Novog Zelanda stvarno napravi uragan u Arizoni. Teško je znati koliko je pokret krila malog kukca bitan za pomjeranje globalnog pijeska budućnosti. Da se pijesak vremena posložio drukčije, Adolf Hitler bi dobio više slikarskog dara; pa Židovi, vlasnici galerija, ne bi odbijali njegove slike. Tada bi se i pijesak između Hitlerova rođenja i našega danas posložio puno drukčije. Da se Josifu Staljinu ruka nije počela sušiti, dvadesetak milijuna ubijenih Rusa, Ukrajinaca, Gruzijaca dalo bi desetke nobelovaca. Pijesak našeg vremena zasigurno ne bi bio ovako posložen kao što je sad. Niti bi bez nas pijesak budućnosti bio posložen kao što će biti posložen uz našu pomoć. Makar malo. Makar utjecali na povijest koliko i leptir s Novog Zelanda na klimu Antarktike.
Pijesak je tu, pokreti u njemu su bitniji i manje bitni. Onomad je jedan Arapin prodavao kojekakve trice i kučine na ulici. Pohlepni gradski činovnik mu je tražio novac, pa će ga ostaviti na miru, da i dalje povremeno prehranjuje ženu i djecu time što preproda. Siromah nije imao novac. Okrutnoga gradskog službenika to nije zanimalo. Samo je htio novac od siromaha. Siromah se polio zapaljivom tekućinom. Zapalio se. I umro. Naoko nebitan događaj, smrt naoko nebitnog čovjeka, svijetu nebitnog siromaha, imao je efekt veći od milijuna mrtvih u Africi i Aziji. Pokrenula se revolucija u bivšoj koloniji neznanog siromaha i nebitnog pohlepnoga gradskog službenika. Pijesak vremena se uskovitlao do niza revolucija, do desetaka, stotina tisuća smrti, do djelomičnog kolapsa svjetske ekonomije. Puno bi bolje bilo da gradski službenik nije bio toliko pohlepan, da zbog sitnih para koje je od siromaha iskao nije pokrenuo ovoliko pijeska vremena. Evolucija društva je uvijek neusporedivo bolja od ikakve revolucije. Kako god, u autobusu za budućnost treba biti pažljiv putnik. Ne psovati, ne bacati otpatke, ne vrijeđati, ne pljuvati na pod, ne biti zao ili pohlepan. Ako već netko uskovitla pijesak vremena i poremeti naš svijet, unakazi nam budućnost i uništi ovo malo mira, gledajmo da to ne budemo upravo mi sami.