Petar Gudelj, izbor iz poezije

GOVORILA TI U TRAVNJU

Nemoj me tako. Budi nježan.
Ja sam jabuka.

Govorila ti u travnju.

( Ti južni vjetar. Grizeš je.
Kršiš joj ruke.)

Budi strpljiv. Procvjetat ću
i prolistati.

Bit će mi puna njedra jabuka.

Dođi u listopadu. U moja njedra
zavuci ruku.

Svu jesen i svu zimu
mirisat će ti ruka.

LEŽAO NA LEDINI

Ležao na ledini, u Dvogrljači,
licem okrenut k nebu.

Gledao u oblake, slušao jarebice
i vjetar.

Zaspao.

Na lijevi mi rukav ušla
na desni rukav izašla.

Moja ljubavnica zmija.

Izgubila se u kupinama.
U godinama  i travi.

TEBI SEDAMNAEST, OSAMNAEST

Tebi sedamnaest, osamnaest. Prepelica uzletjela iznad Dila.
Zaustavila se nad Milom Stipinom, piva.

Livoda rastopljena. Lipanj. Livoda je rastopljen lipanj. U livodi,
u lipnju, Mila Stipina čita knjigu i čuva kravu. Sjedi u travi.

Prepelica izletjela između njenih nogu. Među njenim no-
gama prepeličije gnijezdo.

Kad se isprevrće po nebu, kad ispjeva pjesmu, prepelica će sletje-
ti u livodu, u svoje gnijezdo. Među Mile Stipine noge, u travu.

ZAPAMĆENA SVJETLOST

Naljepša zapamćena svjetlost:
kad su mi usred dvadesetog stoljeća,

u jadranskom kršu, u kolovozu,
svijetlile zvijezde.

Kad su mi između zvijezda prvi put zasvijetlile
tvoje sise.

MITSKO DRVO

Moj ud, moje mitsko drvo.

Ležim na zemlji,
Pod svojim mitskim drvetom.

Ono raste, grana se,
lista, cvjeta.

U moje mitsko drvo
slijeću munje i ptice.

I kada budem ležao
dva metra niže, u zemlji,

rast će, listat će i cvjetati
moje drvo.

Napajat će me munjinom.

UMRO JE  MATAN NOGALO

Umro je Matan Nogalo.

Čovjek koji je skovao jastreba.
Čovjek koji je skovao zmiju.
Čovjek koji je skovao vuka.

Otvorio je kovačnicu
na nebu.

Kad grmi,
kad sijeva,
to Matan i Pile Nogalo
na nebu
nad Velimom
kuju.

Mogao je skovati
medeni sat.

Mogao je skovati pčelu.
Mogao je skovati med.

Kad su ustrijelili jastreba,
skovao jastrebu
gvozdeno krilo.
Kad su vuku razbili čeljust
i prebili nogu,
skovao mu gvozdenu čeljust
i gvozdenu nogu.

( Čuje se gvozdeni urlik.
Vidi se gvozdeni trag.)

Kad je Mate Radalj, u ratu,
izgubio oko,
rekao mu je: Ne plači,
imenjače,
ja ću ti skovati drugo.

Matanove sjekire, modre i oštre,
progovarale su iz vatre.
Matanove brave
otključavale i zaključavale
usta, utrobe, duše.

Nadmeću se Matan i Pile Nogalo:
tko će skovati ljepšu zmiju,
tko će skovati ljepši cvijet.

Pile skuje poskoka.
Matan mu išara leđa.

Pile mu skuje rašljast,
Matan njemušti jezik.

Pile skuje garipulu.
Matan ružu.

Pile joj skuje  miris.
Matan joj skuje ime.

Pile skuje jarebicu.
Matan u jarebici jaje.

Pile skuje Mjesec.
Matan mjesečinu.

Pile skuje prsten.
Matan skuje smrt.

ZMIJA MLADOŽENJA

Ženite me Mletkinjom,
tankom i visokom.

Najmlađom i najljepšom
duždovom kćeri.

Kojoj iz pupka ljiljan reste,
ljubica među nogama cvjeta.

Kosa joj je mrk oblak.
Opasala se munjom.

Hita se narančama.

Za kojom se suče mjesečina
i svila.

Čini mi se: za mene bi bila.

Sedlajte nam konje. Njoj lastavicu,
meni vilu.

Potkujte ih mjesecom
i zauzdajte zvijezdom.

Dug je od Mletaka do Budima
put.

NAŠA KUČKA ZMIJARA

I danas, nakon pedeset godina, još laju poskoci nad našom
kućom u Podosoju. To su poskoci unuci i praunuci naše kučke
Zmijare.

Naše kučke Zmijare, koja se parila s poskocima.

Parila se dvaput godišnje: kad se pare psi i kad se pare poskoci.
Parila se s psima i s poskocima.

U vrijeme njezina parenja, oko naše kuće posvunoć se naganjali
psi i poskoci. Ujutro sve mirisalo pasijm i poskočkim sjemenom.

Štenila se u Kozjoj ljuti, u kršu. Iz krša dovodila pse i poskoke.
Prvi put dovela četiri kučeta i pet poskoka. Poskoci bili obrasli
psećom dlakom, psi imali rašljast jezik i zmijski rep.

( Viđali poskoke s pasjom glavom i pse obrasle poskocima.)

Dojila ih na našem kućnom pragu. Za sise se otimali poskočići
i kučići. Psikali i režali. Ujedali se.

Kad bi poodrasli, poskoci dojili ovce i koze. Lokali vareniku
iz kotluša.

Sjedili i dojili mlade majke, kad bi umorne zaspale u vinogra-
du. Krili se između njihovih sisa. Iz jedne sise bi dojio poskok, iz
druge sin. Takve poslije nazivali poskokovićima i vilenjacima.

U Vranjači i Drvogljači, gdje su druge napadali, nama su se
umiljavali, oko naših nogu ovijali poskoci. Branili nas od drugih
zmija. Bili su to poskoci što su se odgojili u našoj kući, koje je
oštenila naša kučka Zmijara. Naš rod.

Naša se kuća sorila. Gora sašla iz gore, pregazila vrtle i vino-
grade, ušla u našu kuću. Gdje smo sjedili mi za večerom i moli-
li se Bogu, sad sjede i mole se  grab i dub, i jasen i kljen. Na ploči
kraj komina, gdje smo se rodili ja i moj otac, djed i pradjed, sad
se rađaju poskoci.

Unuci i praunuci naše kučke Zmijare. Čuvaju našu kuću.

JE LI TO LIPO

Jedan se moj pradjed vraća kući iz mletačke vojske. Vraća se
preko otoka. Utihe. Otoci se zrcale u moru. Staro doba.
Vraća se pomalo i polako: danima, tjednima. Mjesecima. S oto-
ka na otok, a otoka kao na nebu zvijezda. Na otocima gradići, sela.
Smokve i vinogradi. Mazge i magarad. Koze i ptice. Ljudi.
Prevoze ga težaci i ribari. Plaća su im njegove priče i ruke. U
ruku mu dadu veslo, on vesla, priča i pjeva. U ruku mu da mo-
tiku, on s njima povazdan kopa, priča i pjeva. Piju bevandu,
jedu sušenu ribu i tvrd ječmeni kruh.
Uveče ga uvode u svoje kuće. Sjednu uz ognjište, ispod odri-
ne i dugo mole rozarije. Zelje obilno preliju uljem. Postelju mu
namjeste pokraj magareta, u travi.
Ujutro mu dadu komad tvrda ječmena kruha i još tvrđeg ko-
zjega sira, koji se topi u ustima i biva ono što je već bio, kozje ma-
slo. Preporuče ga drugim težacima i ribarima, koji će ga prevesti
na drugi otok, bliži njegovoj dalekoj kući.
Njegova kuća iza planina, iza zvijezda. Sagrađena pri poli, su-
hozida, pokrivena raženom slamom. Vlašići iznad nje svake noći
potjeraju svoje stado zvjezdanih koza. On preko otoka, s otoka
na otok putuje svojoj kući.
Za vedrih noći na moru kad izlaze Vlašići, kad na daleke pla-
ninske vrhove papcima stanu njihove koze i otisnu se nad morski
bezdan, on rukom i veslom pokazuje ribarima:
– Ono su Vlašići, i ja sam Vlašić, tamo je moja kuća.
Jedna  mlada udovica, na jednom od mnogih njegovih otoka,
nije ga htjela pustiti pet dana. Vodala ga po otoku, pokazivala mu
svoje maslinike i vinograde. Vodila ga po svojoj kući, pokazivala
mu bačve vina i kamenice ulja. Pokazivala mu sise. Nagovarala
da zauvijek ostane na otoku, s njom. U njezinoj tvrdoj kući, među
njezinim tvrdim sisama, u njezinoj mekoj postelji, što je mirisala
lavandom i rogačima. Obećavala mu blaženstvo. A on jednako
čeznuo za svojom slamnatom suhozidinom iza planina i iza zvijezda.
Jedva se oteo iz zagrljaja njezinih loza i maslina i dugih i grabljivih
njezinih ruku. Odahnuo kad se našao na otvorenom moru.
Rujan ga zatekao na jednom šibenskom otoku: Murteru, Zla-
rinu, Žirju. Prespavao pod maslinom, zaputio se kroz otok, tražiti
brod. S obje strane puta, vinogradi se žutili i modrili grožđem.
On prekoracio zid, ubrao grozd.
Žena koja ga je gledala ispred svoje kuće, poviče na nj:
– Ej ti što bereš nisi sadio, je li to lipo?
– Lipo je lipo.  Gladnu je svako lipo- odgovori moj pradjed
i ostade upamćen.
Da ne bi te igre rječima, te dvomislice, dvojakog, etičkog i
nutrističkog značenja lip i lipo, što se tog rujansko jutra,
te tko zna koje godine, na jednom, tko zna kojem od šibenskih
otoka, odigrala između žene što je čuvala svoj vinograd i otpu
-štenog vojnika koji je, vraćajući se kući preko otoka, ubrao nje-
zin grozd, uspomena bi se na  toga moga pradjeda davno izgubila
u zraku, i u zemlji. Kao što  su mu se izgubile oči i kosti. Kao što
mu se izgubilo ime.
Ime mu nije znao ni moj ćaća kad mi je pripovjedao tu jezič-
nu igru, pradjedovsku otočku zgodu. Vjerovatno ga nije znao ni
ćaćin djed, od kojega je moj ćaća čuo, ni djedova djeda djed.
Od pradjeda, mletačkog vojnika koji se kući vraćao preko otoka,
Ostade samo jezična iskra, što mu je, kao munja, osvijetlila lice.
Od ostalih, mojih mnogih, ni iskrice: zauvijek ostadoše u tami.