Bosna i Hercegovina država je u kojoj neki tinejdžeri iz Mostara nikad u životu nisu vidjeli Stari most, prešli na drugu strane obale ili razgovarali sa svojim vršnjacima druge etničke pripadnosti. Ovim odnosom među vršnjacima u BiH bavi se jedna od 12 epizoda emisije “Perspektiva” u produkciji Radija Slobodna Europa, koja je posvećena najosjetljivijim društvenim temama na Balkanu.
Mladi mostarski srednjoškolci progovorili su o svojim pogledima na društvena pitanja u Bosni i Hercegovini i odnosu prema vršnjacima druge nacionalnosti s kojima dijele svoj grad, pa se u jednom isječku vidi srednjoškolca Antu kako govori da se Bošnjake može “prepoznati po boji kože i teksturi lica”.
Među ostalim zabrinjavajućim izjavama koje je izrekao, a koje svjedoče o problematičnim odnosima među tamošnjim tinejdžerima, bila je i ona da strahuje “da će na drugoj strani grada odmah biti prepoznat kao Hrvat i ugroziti svoju fizičku sigurnost, jer i on sam bez problema može prepoznati Bošnjake koji se nađu na suprotnoj obali”.
Radi se dakako o ekstremima, doduše oni su na nekakav način i patološkog stanja grada u kojem Mostar jeste. Na streću daleko je Ante od mostarskog prosjeka u kojem mladi ljudi odavno šibaju na obe strane Neretve. Nije problem naći ni na onoj strani mostarskog Almira koji će isto tako reći kako je u stanju Hrvata nanjušiti na kilometar. No oni su samo indikatori. Ne i mostarski prosjek.
Poznati Mostarac i predsjednik HRS-a Slaven Raguž na Facebooku je ovako komentirao ovu vijest:
Niti sam odgledao niti mi se gleda ovaj snimak, dovoljno je bilo prvih minut dva. Ovo su tipični zlonamjerni propagandno populistički uradci u cilju zadovoljavanja dobivenih i prikupljanja novih novčanih sredstava kojekakvih NVO i ambasada u cilju širenja ovakvog „bratstva i jedinstva“. Kad bi autoru uistinu bio cilj propagiranje suživota i razumijevanja, tražio bi i promovirao pozitivne primjere u gradu Mostaru kojih ima puno više, a ne manipulacijama u produkciji i montaži snimke potencirati negativne. Dovoljno je bilo otići npr. u Svetu obitelj i biskupijski Caritas u Mostaru i vidjeti kako njihove, inače crkvene, institucije rade i djeluju svakodnevno, 24/7.
Sve i kad bi stvarnost koja je prikazana bila ekstremno istinita, zar i to nije sloboda? Zar nemaju pravo ova djeca razmišljati kako razmišljaju i imati stavove kakve imaju, dok god su u granicama zakona? Jesi ti taj i jesi li ti ta koji će reći što valja ili što ne valja? Mene čudi čuđenje ljudi koji se ovome čude.
Svijet se neće promijeniti niti tendencioznim reportažama niti potenciranjem uvijek istih gluposti koje padaju na plodno tlo ovakvih kao Dado koji to stavljaju na zid kao nešto atipično i začuđujuće za suvremeni svijet. Jedini dio svijeta koji svatko od nas može promijeniti jeste onaj u kojem se živi privatno i ako si tu više čovjek, bit će i svijet više ljudski. Ako roditelji ovako odgajaju svoju djecu, njihova stvar. Ja svoju nisam, niti ću ikada, bez obzira što sam cijeli rat proveo u Mostaru. Moja djeca ne dijele ljude po vjeri i naciji, jer sam ih ja tako naučio i tako učim. Poštuj i brani svoje, poštuj tuđe i dopusti da on brani svoje ako smatra da treba. Od mene dosta. A ovi što tobože šire tekovine civilnog društva , promoviraju humanizam, snimaju ovakve reportaže i filmove, trebaju svaki dan zahvaljivati što živimo u ovakvom društvu, ne bi imali o čemu laprdat i od čega živjeti.
Ps. ovoj gospođi ili gđici, ne znam, Jasmili Žbanić što je stavila fotke Darija Kordića, jedno samo pitanje: što ona kao očigledni humanista, antifašista, i sl. predlaže da se radi sa ljudima koji su odslužili svoju sudom izrečenu kaznu? Slobodno neka kaže, da li da im se ponovo sudi za ista djela, da ih se likvidira, stavi u kućni pritvor, objesi, strijelja, …? Možda da napravimo sud poslije suda? Da napravimo možda Žbanića sud? Baš me zanima.