Pariz je žrtva i progresivističke ideologije

Progresivizam najčešće se veže uz liberalizam. Neki autori objašnjavaju nastajanje te ideologije zbog stalnog poboljšanja uvjeta čovjekovog života uzrokovanim kapitalizmom: tehnološki napredak, proizvodna efikasnost i brzina razvoja olakšali su čovjekov život. Zamislimo kako bi danas izgledao život bez, primjerice, e-maila. Kapitalizam je, bio on krut ili ne, zaslužan za današnji ljudski napredak. Nijedan drugi oblik ekonomske organizacije nemoguće je uspoređivati s njegovim rezultatima.
Postoje različiti pogledi na kapitalizam. Primjerice, liberalni konzervativizam ga prihvaća jer je učinkovit za zajednicu i jer ga je moguće uskladiti s autoritetom, disciplinom i dužnošću. Klasični liberalizam, sa von Hayekom in primis, vjeruje da je slobodno tržište rješenje koje sprječava sve oblike totalitarizma.
piše: Ivan Pepić l vecernji.hr
Mnogi autori i nekritički komentatori skloniji desnici liberalizam poimaju negativno. Po njima on „ne pripada desnici“ već služi isključivo ljevici. To nije tako. Mnogi brkaju progresivizam i liberalizam, a razlika je ogromna.
Kao što napisah na početku, progresivizam se smatra izvedenicom liberalizma. To je moguće prihvatiti, ali samo ako razgovaramo o progresivizmu, primjerice, Teda Roosevelta s početka prošlog stoljeća u SAD-u.
Današnjem bih progresivizmu pristupio iz različitog kuta. Prvo, u potpunosti bih odbacio kritike kapitalizmu i liberalizmu. Liberalizam je od starih dana vjerovao u slobodu ljudi, ali samo do one pristojne humane granice u kojoj se ne ugrožava tuđa sloboda. On ne odbacuje svoje stare teoretičare, na primjer Johna Stuarta Milla koji je definirao temelje i granice slobode. Liberalizam prihvaća i pojam sigurnosti: upravo od tu konzervativci staju uz (klasične) liberalne mislioce.
Drugo, prisjetimo se onog Zapada koji je glasno podržavao sovjetski socijalizam. Postojao je jedan cijeli svijet komunističkih partija u Francuskoj i u Italiji. A postojao je socijalistički (i socijaldemokratski) zapadni svijet, koji je stidljivo gledao na komunizam: divio mu se, ali nije mu htio pristupiti u „revolucionarnoj borbi“. Nijemci su prvi uvidjeli tu opasnost. Nijemci k’o Nijemci, poslije 1945. boje se vlastite sjene, pa su 1959. uBad Godesbergu svojim socijaldemokratima vezali ruke. Od tad oni nisu mogli ni pomišljati na neeuropski model socijalizma ili pisnuti protiv slobodnog tržišta koji je Njemačku pretvarao u europski div.
Nakon pada Berlinskog zida, jedno je krilo hladnoratovskih zapadnih socijalistanastavilo svoju borbu protiv imperijalizma.
Dok je drugo krilo sačinjeno od stidljivaca koji bi se ideološki priklonili socijalizmu, ali ih je bilo strah jer je kapitalistički svijet komforniji. Oni su postepeno razvili ideološku borbu po mjeri zapadnog čovjeka. Postali su progresivisti, šlepajući se pritom uz liberalizam odnosno kapitalizam. I zato nastaje konfuzija. Krajem prošlog stoljeća nastaju sve agresivnije ideje o ljudskom napretku: odbacivanje darvinizma, odbacivanje tradicionalnih zajednica, vjera u društveni egalitarizam, državna korekcija, tehnološki napredak, doživotno učenje i povratak koncepta pravednosti pojmovi su koji najbolje opisuju progresivizam. U to se ubraja retorika o jednočlanoj obitelji i LGTBQ zajednicama.
Polako dolazimo do kardinalne pogreške progresivizma. Ta je ideologija univerzalna, a kao takva želi se nametnuti svima. Koliko smo samo vremena izgubili prateći optužbe između onih koji „žele žicu“ i onih koji „ne žele žicu“: prvi su čvrsto protiv bilo kakvog kompromisa oko sigurnosti i budućnosti zajednice, dok drugi sigurnost zapostavljaju u ime vjere u progresivizam, vjerujući da je društvo toliko napredovalo da su razvoj i integracija jednako moguće za sve.
Izvoz progresivizma (ne možemo govoriti o izvozu liberalne demokracije) vidljiv je i u katastrofalnom pristupu Francuske prema Sjevernoj Africi i Bliskom istoku, posebno Siriji: s jedne strane zrakoplovi bombardiraju tzv. Islamsku državu, a s druge strane javno (pa i vojnom tehnologijom) potpomaže se pad Assada. Nitko ne dovodi u pitanje da je Assad autokrat, ali se izvozom progresivističkog univerzalizma, za razliku od liberalizma a posebno od konzervatizma, zanemaruje sigurnost građana. S jedne strane progresivizam prihvaća sve individue smatrajući da nije bitna zajednica iz koje potječu: protestantska, katolička, salafitska, šijitska, pravoslavna, sunitska prošlost… Svi su ljudi dobrodošli, jer će se integrirati zahvaljujući progresivnim institucijama, državnom obrazovanju i kontinuiranom učenju.
Razumljivo, zbog svojih temelja, progresivizam prihvaća egalitarizam i koncept pravednosti. Ali nikako ne razumije da drugi to ne prihvaćaju do te mjere da su spremni dići se u zrak i srušiti sve pred sobom. S druge strane, vrijednosne i nacionalne zajednice ne zanemaruju sigurnost, a na druge zajednice gledaju prirodno sa skepsom. (Došli smo do te mjere da ćemo ovaj izraz skepsa prema drugim zajednicama izjednačiti s rasizmom).
Klasični je primjer Švicarska. Liberalno društvo s čvrstom konzervativnom crtom iz starih dana koja se oslikava i u politici (švicarska politika je spora) ne dovodi u pitanje svoju sigurnost, razlikuje npr. sunite od salafista i nema govora da će ćoravo prihvatiti sve što im se ponudi. Zbog različite povijesti, Francuska mora prihvaćati sve što im se ponudi, ponekad u velikoj ponekad u minimalnoj mjeri.
Ali, pobogu, zašto stavljati po strani sigurnost građana? Čemu izvoz tog progresivizma? Kad su Sjedinjene Države napale Irak 2003. Pariz je rekao ne! Točnije,Jean Chirac (UMP) je rekao ne. A danas? Danas je Francuska Françoisa Hollandea (PS/PRG) najangažiranija europska država na Bliskom istoku i u Africi.
To nije liberalizam. Jer liberalizam znači odgovornost. To podrazumijeva i vjeru u sigurnost. Radi se o novostoljetnoj progresivističkoj ideologiji, koja ne priznaje postojanje starih vrijednosnih zajednica, nego borbom protiv (liberalnog) konzervativizma želi afirmirati apstraktne vrijednosti koje konstantno zanemaruju sigurnost. A igranje vatrom, nažalost, vidimo do čega može dovesti.
Zasad je sigurno tamo gdje postoji jasan sustav vrijednosti, gdje sloboda znači odgovornost. A s obzirom na svoje meke korijene iz zapadno-hladnoratovskog divljenja u socijalizam, uz komforno šlepanje uz kapitalizam, progresivizam ne nudi ni odgovornost ni sigurnost.