Published On: Sri, tra. 17th, 2019

APSURDI MOSTARSKOG OBRAZOVANJA: Grad koji ima školu Dr. Ilije Jakovljevića išaran je ustaškim grafitima

Dr.Ilija Jakovljević nesumnjivo bio veliki hrvatski intelektualac, domoljub i književnik.  Nesumnjivo je bio i revan kršćanin. Zbog svojih kršćanskih stavova i humanizma mučen je od strane Pavelićevog režima. Potom od Titovog.

Ilija Jakovljević ponos je današnjeg Mostara. O njemu je HNK Mostar uprizorio sada već legendarnu predstavu Logorijada. Koju biste svakako morali pogledati.

Ilija Jakovljević je Mostaru toliko važan da je i jedna osnovna škola dobila po njemu ime. U osnovnoj školi uče se osnovni elementi povijesti. Potom se povijest izučava u srednjoj školi.

Navodno. A možda se ne izučava.

Jer da prosječan Mostarac , koji nekog vraga uči i zna, što je Jakovljević prošao i kolika je mučenja doživio od strane ustaške vlasti u ustaškim logorima u kojima je bio utamničen, samo zato jer je odlučio ostati vjeran svom hrvatstvu, i idejama Stjepana Radića, nikada taj i takav Mostarac ne bi pisao po zidovima ustaške grafite. Grafite režima koji je ubijao hrvatske intelektualce i poklanjao okupatorima hrvatske zemlje.

Zaključak je da te grafite pišu ljudi koji ništa nikada učili nisu. Glupani. I Kukavice. Koje to čine po mraku.

Nameće se pitanje imaju li takvi svjedodžbe? I tko im je izdao te svjedodžbe? Imaju li ustavna prava? Pravo na rad? Recimo u državnoj službi? I tko im je dao ta prava? Pravo da u pauzama između dva topla obroka, nagrđuju grad, svojim neznanjem? Etabliranjem svoje neobrazovanosti? Imaju li takvi ljudska prava? Zašto imaju ljudska prava ljudi koji veličaju režim koji je gazio ne samo ljudska prava, nego i živote? Ako zagovaraju režim bez ljudskih prava, zašto se vlastitih prava ne odreknu?

Dr. Ilija Jakoviljević rodio se u Mostaru od oca Marka i majke Kate rođ. Vuković. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mostaru (1909.-1915.) a po završetku sedmog i osmog razreda gimnazije u Sarajevu (1916.-1917.) i studija prava u Zagrebu (1918.-1926.), gdje je 31. svibnja 1929. godine i doktorirao – vodio je samostalni odvjetnički ured i sudjeluje u većim sudskim procesima (Hranilović-Soldin, Kerestinečki proces, Lički proces, Proces redovnicima samostana Sv. Vinka).

Između dva rata bavio se novinarstvom te pisao književne kritike. Objavljivao je pjesme i pripovijetke, a od 1940. godine bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, te uređuje časopis Savremenik.

Kao novinar, kritičar i feljtonist surađuje u listovima i časopisima Luč, Dom i svijet, Narodna politika, Narodna sloboda, Narodna straža, Evolucija, Revija mladih, Hrvatska obrana, Hrvatska prosvjeta, Omladina, Seljačka mladica te je od rujna 1936. godine bio glavni urednik Hrvatskog dnevnika (u kome su još radili Mirko Glojnarić, Šime Balen, Milan Leskovar…), do 10. travnja 1941. godine kad su sve novine zabranjene.

Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke.

Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi – što je ovaj uredno odbio i time je kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški. Jakovljević je 13. listopada 1941. godine upućen u logor zajedno sa skupinom hrvatskih intelektualaca i uglednika (Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Mirko Breyer, Lujo Tomašić…) a iz logora je izašao 23. prosinca 1942. godine.

Zbog prijetnje ponovnog uhićenja od ustaške vlasti 21. rujna 1944. godine odlazi u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, kratko surađuje u Vjesniku i objavljuje knjigu Lirika nevremena – o bolnom logoraškom iskustvu.

Ipak, taj čovjek koji je za sebe govorio da ga nikad nije “privlačila aureola mučeništva” ostao je principijelan pa ga nova komunistička vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo opet šalje u zatvor – gdje je 1948. godine navodno počinio samoubojstvo, baš kao što su navodna samoubojstva počinili i drugi autor memoarske knjige o Jasenovcu izdane i zabranjenjene 1945., Đorđe Miliša, kao i njegov suradnik u objavljivanju nastavka te knjige Tvrtko Meštrović, sin glasovitog kipara Ivana Meštrovića.

 

Osnovna škola Ilije Jakovljevića proslavila je Dan škole prigodnom predstavom ”Ježeva kućica” koju su upriličili učenici nižih razreda.

Ravnateljica Lidija Markotić pozdravila prisutne te je uputila čestitku povodom Dana škole učenicima, nastavnicima razredne i predmetne nastave kao i svim zaposlenicima. Osvrnule se i na prošlogodišnju priredbu odnosno mjuzikl ”U potrazi za princezom” koja je pokupila sjajne ovacije.

Iako nam je ta priredba u živom sjećanju, sigurna sam da će i ‘Ježeva kućica’ ostaviti takav dojam“, rekla je ravnateljica Markotić te je istaknula brojne uspjehe učenika škole koje su osvajali na županijskoj i državnoj razini u raznim oblastima.

Iako Osnovna škola Ilije Jakovljevića svoj dan slavi na Prvi dan proljeća 21. ožujka, priredbu su ipak pripremili s malim odmakom.