Pad Berlinskog zida i važni prešućeni detalji o događajima iz 1989.

U spomen na te dane su se njemački glazbenici u Rusiji sastali s tadašnjim čelnikom Sovjetskog Saveza Mihailom Gorbačovom i poljskim disidentom i kasnije predsjednikom Lechom Wałęsom.

„Bez njega ujedinjenje ne bi prošlo tako mirno. Ne bi to bila mirna revolucija. Njemu moramo zahvaliti što tog 9. studenoga tenkovi nisu izašli na ulice, što u Njemačkoj nijedan pucanj nije bio ispaljen i nitko nije ubijen“, kazao je pjevač grupe The Scorpions Klaus Meine.

Međutim, Gorbačov je samo rekao da je jasno dao do znanja da se neće uplitati u unutrašnje poslove tadašnje Demokratske Republike Njemačke i najavio je povlačenje sovjetskih trupa iz zemalja centralne i istočne Europe koje su desetljećima bile dio Varšavskog ugovora pod dominacijom Moskve. Mihail Gorbačov je također odlučio da sovjetske trupe koje su stacionirane u Istočnoj Nemačkoj ostanu u svojim vojarnama i kasnije je pristao na ponovno ujedinjenje Njemačke.

Nakon toga je, preko srušenog Berlinskog zida, zapadni liberalizam kao plima preplavio bivše komunističke režime. Ali ako je Gorbačov zaslužan što nije učinio ništa, tko je čovjek koji je zaslužan za pad simbola Europe podijeljene na kapitalistički i socijalistički tabor?

Prije 30 godina je Berlinski zid, glavni simbol Hladnog rata u istočnoj Europi, prestao postojati. Njegovim padom je započeo nekontrolirani proces pada socijalističkih režima u istočnoj Europi, koji je poprimio karakter domina, a zatim se proširio i na sam Sovjetski Savez. Postoji razlog za vjerovati da se ovaj najvažniji događaj u povijesti u velikoj mjeri dogodio „slučajno“ i zahvaljujući jednoj osobi.

Pukovnik Stasija, Harald Jäger, bio je stroga i smirena osoba koja izvršava zapovijedi. Takve osobe rijetko prave ozbiljnu karijeru u vojsci, čak i u Njemačkoj, iako su u skladu sa stereotipom o njemačkoj disciplini. No, Jägeru je nedostajalo odlučnosti i sposobnosti da samostalno razmišlja. Ovo je jedna od njemačkih slabosti u kojoj je osoba, pogotovo vojnik ili obavještajac, prikladan za izvršavanje naredbi, a kada hitnih naredbi nema, ekstremno smatraju valjanim. Ti ljudi često postižu odlične rezultate u profesijama koje ne zahtijevaju domišljatost i neustrašivost, na primjer  u pilanju balvana ili izgradnji kade u kupatilu. Usput, pukovnik Harald Jäger Yeager je prije ulaska u Narodnu vojsku DDR-a išao u strukovnu školu za majstora za popravljanje peći.

U noći 9. novembra 1989. je pukovnik Harald Jäger zapovijedao prolazom blizu Berlinskog zida na ulici Bornholmer. Bio je na oprezu i jeo je sendvič kada su prvi put u povijesti DDR-a na televiziji uživo prenosili konferenciju za novinare prvog tajnika Socijalističke partije Njemačke

Güntera Schabowskog, relativno mladog intelektualca u braku s Ruskinjom i novinarem, za kojeg se smatralo da je favorit za nasljednika Ericha Honeckera.

Kada je Schabowski, gledajući tajanstveni napisani listić, iznenada izjavio da novi postupak graničnog prijelaza za građane DDR-a „stupa na snagu odmah”, pukovnik Harald Jäger se skoro ugušio od sendviča. Prije nekoliko sati naređeno mu je da ne upotrebljava silu protiv demonstranata koji su se okupljali uza zid. Osim toga, Jäger je dogurao do čina pukovnika a da nije navikao primati upute uživo.

Kako bi razjasnio situaciju, Jäger je nazvao neposredne nadređene i pitao što mu je učiniti, a radi jasnoće je gurnuo telefonski prijamnik u prozor stražarske kuće kako bi na drugom kraju žice mogli čuti kako gomila i okupljeno mnoštvo također slušaju Güntera Schabowskog.

Vlasti su „revidirale“ naredbu i rekle mu da pusti najhrabrije, ali da ih upozori da se neće vratiti. No Jägerov nadređeni je istovremeno razgovarao drugim telefonom i pogriješio, jer je otvoreno rekao svom drugom sugovorniku „kako je Jäger slabić“.

Očito je ovo bila posljednja kap koja je prelila čašu. Jäger se razljutio i naredio otvaranje granice, čime je ušao u povijest kao “čovjek koji je otvorio Berlinski zid”.

Nakon mnogo godina je napisao i knjigu s tim naslovom. Sve godine nakon pada Berlinskog zida, bivši pukovnik Stasija Harald Jäger, otpušten iz vojske i granične službe, nije radio. Tijekom ’90-ih se patio kao nezaposlen, praćen ugledom slabe, ali odgovorne osobe, što je bilo dovoljno za privremeni rad stražara u skladištu, ali ništa više.

Nitko nije vjerovao u herojstvo i demokratske težnje bivšeg potpukovnika Stasija, a kadrovske službe vojske i kontraobavještajne službe ujedinjene Njemačke pažljivo su proučavale karakteristike službenika naslijeđenih od DDR-a. O Jägeru nije pisalo ništa atraktivno. Na kraju je uštedio novac za kiosk u Berlinu, ali 2009. godine je bivši pukovnik Stasija Heinz Schäfer iznenada izjavio da je on prvi, a ne Harald Jäger, “otvorio zid” na jugu grada, na području Waltersdorfa. Nastao je skandal.

Günter Schabowski umro je sam u staračkom domu 2014. godine, nakon nekoliko moždanih i srčanih udara, nakon što je odslužio tri godine zatvora iza istog zida. Na spomenutoj konferenciji za novinare je zabrljao sve što se moglo zabrljati i svojom nesposobnošću i slabošću je takoreći isprovocirao nekontrolirani napad na Berlinski zid.

POČELO JE U MAĐARSKOJ

Prva granična utvrđenja na granici s Austrijom uništila je Mađarska u ljeto 1989. godine, a istočni Nijemci, koji su željeli putovati na zapad, pohitali su tamo. Mađari nisu bili presretni zbog toga i počeli su uporno tražiti od rukovodstva DDR-a da svoje probleme rješavaju sami. I bez Budimpešte je bilo jasno da problem prijelaza granice nekako treba liberalizirati.

Moskva nije htjela nikoga podržati. Gorbačov nije želio ni čuti za događaje u istočnoj Europi. Specijalizirani odjeli Centralnog komiteta KP Sovjetskog Saveza čitali su biltene koje je TASS dijelio „za službenu upotrebu“ i distribuirani su „prema popisu“. Te su materijale čitali kao fascinantne avanturističke romane, ali je već bilo nemoguće učiniti išta bez naredbe odozgo. Ali tu naredbu  nitko nije ni čekao. Glupi ljudi koji su radili u posebnom odjelu za istok Europe savršeno su se razumjeli.

8. studenog počeo je deseti trodnevni kongres Centralnog komiteta Socijalističke partije Njemačke. One istočne, naravno. U podne 9. studenoga je glavni tajnik Egon Krenz, koji je naslijedio Honeckera, u nazočnosti članova Politbiroa pročitao “Privremene prijelazne promjene u postupku slučajeva u kojima građani napuste DDR” i podržao projekt, tvrdeći da je potrebno zaustaviti masovni bijeg građana preko granice. Zbog toga je odlučeno da se riječ „privremen“ izbriše iz naziva zakona, kao i „prijelazne“ i da se dekret javno objavi putem odjeljenja za tisak Vijeća ministara.

Günter Schabowski nije bio prisutan na ovom sastanku. Pripremao se za prvu međunarodnu konferenciju za tisak svog života u 18:00. Prema načelniku imenovan je da objavi informaciju zbog toga što je po zanimanju bio novinar. Bio je vrlo nervozan i nije znao pravu političku situaciju.

Prije konferencije za novinare mu je Egon Krenz predao nacrt dokumenta u kojem je bilo mnogo amandmana, ali nije govorio da će zakon stupiti na snagu 10. studenog. Uopće nije bilo datuma. I upravo u tom obliku je Schabowski sve prenio, zapetljan u jednostavna pitanja stranih novinara i ništa nije razumio u svojim izjavama. Izgubio je taj papir, netko ga je pokupio, a nedavno je prodan na aukciji za 25 000 eura i sada je pohranjen u Povijesnoj kući u Bonnu.

Ali ljudi koji su uživo gledali konferenciju za novinare Schabowskog bukvalno su shvatili njegov govor i masovno su se uputili prema zidu, ne čekajući da zakon službeno stupi na snagu. Međutim, prema „blago revidiranom zakonu“, svaki građanin DDR-a imao je pravo dobiti izlaznu vizu za kratkoročni posjet Zapadnoj Njemačkoj. Nije bilo potrebno nikakvo „građansko herojstvo“ i rušenje Berlinskog zida za suvenire.

To jest, primamljivo je tvrditi da je pad Berlinskog zida u noći na 9. studeni određen nizom nesreća i osobnim kvalitetama nekolicine ljudi. To je dijelom i točno. Ali su u nekoliko područja časnici odlučniji od Haralda Jägera uspješno koristili dozvoljena sredstva prisile, a ništa se nije dogodilo.

Berlinski zid nitko čak nije čuvao ni kao  inženjerskog objekta. Bijeg na zapad značajnog dijela populacije DDR-a simbolizirao je slijepu i neuništivu vjeru u svjetliju budućnost. Teško je raspravljati o tome je li bolje „sada ili onda“, jer je tada životni standard bio povezan sa standardima potrošnje, drugim riječima s ozloglašenom kobasicom u trgovinama. U DDR-u i Mađarskoj namirnice su bile puno bolje nego u SSSR-u, ali uvjerenje da se zidova teku med i mlijeko, da su banke pune dostupnog zlata, i sve to je bilo slobodno, nadohvat ruke,  bilo je čvrsto kao armirani beton.

Ovaj se problem mogao riješiti vrlo jednostavno, odnosno liberalizacijom izlaza, kao što je sugerirao Egon Krenz. Nakon što se SSSR maknuo u stranu i napustio sve, bilo je moguće preživjeti samo dopuštajući stanovništvu da vlastitim očima vidi kako sve to zapravo funkcionira.

Ali festival neposluha nije dugo trajao. 100 maraka, svota koja je prvih dana davana svim „izbjeglicama“, uskoro su nestale, zajedno s besplatnim večerama bratimljenja. Život izvan zida pokazao se ne samo primjetno težim nego u DDR-u, nego je jednostavno potpuno drugačijim.

Jedan od glavnih motiva za izgradnju Berlinskog zida u početku je bio strah da će DDR napustiti uglavnom visokoobrazovani stručnjaci i studenti, odnosno perspektivan i aktivan dio stanovništva. Školovanje u DDR-u bilo je besplatno, zbog čega je i nastao disidentski slogan: „Učiti u DDR-u, raditi  u Zapadnoj Njemačkoj“.

Sada, kada je odrasla čitava generacija koja je zid vidjela samo na ekranima, pojavio se “zid u glavi”, budući da je razlika u mentalitetu bila tako jaka da nijedan potrošački raj nije mogao ubiti fantomske uspomene kod bivših građana DDR-a i njihovih potomaka na besplatno socijalno osiguranje i ostale pogodnosti za koje se, što se podrazumijevalo, „brinula država“. Bila je potrebna masovna propaganda kako bi se bivšim stanovnicima DDR-a objasnilo da su potrošački raj i sloboda kretanja važniji od besplatnog obrazovanja, medicine, stanovanja i subvencioniranih cijena osnovnih potrepština, odnosno „nužnih roba koje nisu spadale u kategoriju luksuza“.

Zanimljivo, kada je 2009. Der Spiegel proveo anketu među građanima DDR-a, otkrio je jaku nostalgiju za vremenima socijalne sigurnosti, ali je potrošački raj i te osjećaje pretvorio u robu i pojavio se termin „Ostalgie“, koji je označavao masovnu proizvodnju i prodaju stvari, od odjeće do cigareta i hrane, ali filmova i glazbe koji asociraju na DDR. A toj anketi je Der Spiegel otkrio da više od polovice bivših istočnih Nijemaca brani DDR i da je trend u porastu, posebno među mladima.

Još jedna tvrdnja zašto su se istočnoeuropski socijalistički režimi pokazali toliko neizdrživima jeste da su nakon što ih je ostavila Moskva tako brzo pali. To bi bila i verzija pjevača grupe The Scorpions Klausa Meinea, koji samo što nije izljubio ruke i stopala Mihailu Gorbačovu zato što je sovjetsku vojsku zadržao u vojarnama.

Ali i ovdje postoje verzija osobne naravi. Gotovo u svakoj zemlji istočnog bloka postojale su prilike, ne samo nasilne, da se sve to zaustavi mnogo prije nego što su događaji poprimili nepovratan karakter. Politika „okruglog stola“ u Poljskoj se uvijek navodi negativan primjer. Govorimo o događajima kada je general i glavni tajnik Wojciech Jaruzelski zapravo legalizirao nesustavno protivljenje na političkom polju, pristajući na otvoreni dijalog s opozicijom u jednopartijskom režimu pod jednakim uvjetima.

Protivnici ove verzije inzistiraju na tome da su Solidarnost i drugi već preuzeli vlast u zemlji, a general Jaruzelski je samo popravio ovu situaciju. U isto vrijeme, Jaruzelski je stalno plašio opoziciju mogućom sovjetskom agresijom, shvaćajući da nje nikada neće biti, jer je znao stvarnu situaciju u Moskvi. I danas ima onih koji tvrde da Wojciech Jaruzelski nije izveo tenkove na ulice da bi to uradili Sovjeti i da bi bilo puno gore, što nije istina i tu je tvrdnju lako dokazati u arhivima SSSR-a u Moskvi.

U Mađarskoj je, pak, nacionalistički element bio previše jak. Tamo je čak i pokop posmrtnih ostataka bivšeg ministra vanjskih poslova Lászla Rajka, pogubljenog kao komunista, internacionalista, volontera u španjolskom građanskom ratu i Židova, koji je strijeljan 1949. za vrijeme Matyasa Rákosija, takozvanog „mađarskog Staljina“, praćen povorkama u nacionalnim nošnjama i s mađarskim zastavama koje su se prestale koristiti  1945. godine.

U Čehoslovačkoj je “Baršunasta  revolucija” podsjećala na praznik učenika i stvari su se lako rješavale metodama daleko od nasilnih.

Osobni trenutak je bio kada je Gorbačov demonstrativno udario po „Sovjetskom carstvu“, nakon čega se više nije moglo oporaviti. Čak je i nepokolebljivi olovni vojnik Wojciech Jaruzelski funkcionirao kao po inerciji. Od tih ljudi, a samim tim i svih struktura koje su vodili i kontrolirali, kao da je ostao samo zrak. Dosljedno su se slagali sa svime što im je ponudila opozicija ili nametala masa. Nekada su sklapali kompromise, ali bez održivih koncepata, a ponekad jednostavno nisu poduzimali ništa. Ili su ušli u teške pregovaračke pregovore s očitim gubitkom u razgovoru s ljudima koji nisu željeli kompromis.

NIJE STVAR U „SOCIJALIZMU“, VEĆ U SUVERENITETU

Nitko razuman danas ne tvrdi da je onakav socijalistički sustav svim silama morao biti očuvan, pa čak i po cijenu građanskog rata ili represije. To je bilo nemoguće, ali i nepotrebno. Ali istočnoeuropske zemlje našle su se u strateškom zastoju. Sovjetski Savez se okrenuo od njih, a osim nacionalizma, kao kod Mađara i Poljaka, nijedna zemlja nije imala neovisan ideološki koncept.

Panični pokušaji da se dokopaju Gorbačova, tada ministra vanjskih poslova Ševardnadzea i Ponomareva, „vječnog vođe“ Međunarodnog odjela Centralnog komiteta KP SSSR-a, nisu doveli ni do čega.

Na kraju se sve to vratilo u Moskvu, gdje više nitko ne sumnja da je gubitak „saveznika“ u Istočnoj Europi nakon pada Berlinskog zida istovremeno bio i početak raspada samog SSSR-a.

Slabost, uključujući onu čisto osobne naravi, nitko ne cijeni. Ali vraćajući se unatrag, tako je Günter Schabowski postao čovjek koji je shvatio da je cijeli život bio za demokraciju i kršćanske vrijednosti, a pukovnik Stasija Harald Jäger je dobio priliku reći „kako je upravo on otvorio vrata Europi“. Otprilike na isti način na koji Gorbačov i njegov tim posljednja tri desetljeća ponavljaju iste teze da su željeli sreću i mir kada su napustili svoje bivše „saveznike“ i neke zaista odane prijatelje iz potpuno nejasnih razloga.

Bio je to kolektivni napad mentalnog i fizičkog invaliditeta. Ljudi na vlasti su zamijenjeni kao što se mijenjaju plišane igračke. Ili su možda takvi bili od početka, samo su godine propagande i ograničenja pristupa stvarnim informacijama od odgovornih državnika stvorile njihove hologramske nule? Moguće je da je pogrešan sustav karijere i dalje radio svoj posao, istiskujući na površinu potpuno pogrešne ljude koji nisu ni biti tamo. Tako su na vlast došle čitave horde karijerista, slabe volje koji se boje vlastite sjene, ali su se nedostatke kompanzirali tako da su se  pretvorili u „crvenu buržoaziju“. Takav kadar zapadnim službama, uz ekonomsku krizu u drugoj polovini ’80-ih, zapadnim službama unutarnjoj opoziciji nije bilo teško smijeniti i postaviti nove poslušničke „elite“.

Ali čak i u porazu ima snage, čak i ako je ona nalet posljednje hrabrosti ili zamagljenog uma, a pobjeda nikad nije mala. Jesu li narodi Istočne Europe pobjednici zato što su stihijski i bez koncepta za budućnost rušili ionako neodrživ sustav, to je pitanje, a ne je li sustav silom trebalo održavati u životu? No, da su uzeli vremena za izgradnju nacionalnog suverenističkog koncepta, neposredno nakon pada Berlinskog zida ne bi bilo institucionalnog vakuuma kojeg su svojim poslušnicima brzo popunile zapadne obavještajne službe. Istok Europe se tako pretvorio u područje jeftine radne snage, bilo za nove tvornice ili za migracije na zapad, a uspješno je osigurano i tržište za izvoz proizvoda „bogatog Zapada“. I konačno, stara Zapadna Europa sada može mirno spavati, jer su ove zemlje pretvorene u antiruski bedem u kojem, paradoksalno, Mađarska ne želi biti, što nije mala stvar za NATO stratege.

Cijel ova priča je trebala i svoj mit, a taj se mit zove rušenje Berlinskog zida kojeg su takoreći slučajno otvorili nesposobni  pukovnik Stasija Harald Jäger i tada prvi tajnik Socijalističke partije Njemačke Günter Schabowski.

N.Babić