Zadruge su, ističe Mikel Lezamiz iz Mondragona, društva ljudi, a ne kapitala. Ondje je kapital resurs, a ljudi su su moć; u korporacijama je taj odnos obrnut. “Misija nam nije zarađivanje novca, nego stvaranje bogatstva društva i njegov razvoj”, istakao je pred učesnicima Zelene akademije na Visu. U mnoštvu progresivnih ideja o održivom razvoju i ekonomiji koja ne bi bila zasnovana na iscrpljivanju ograničenih prirodnih resursa, zasluženo su mjesto dobile i kooperative, točnije priča o uspjehu zadruge Mondragon, korporacije koja se bavi financijama, osiguranjem, industrijskom proizvodnjom, obrazovanjem, izgradnjom, prodajom hrane…
Ovom “mrcinom” koja zapošljava 68 tisuća Španjolaca i još 12 tisuća ljudi iz cijeloga svijeta upravlja kongres sastavljan od 660 delegata iz ukupno 289 kompanija, proporcionalno broju zaposlenih koje imaju. Upravljanje je vrlo decentralizirano, s razinama odlučivanja na nivou svake kompanije. Prodaju i stvaraju proizvode koje su ekvivalent trećini hrvatskog BDP-a, a 71 posto toga je namijenjeno izvozu. Nezaposlenost i kriza slabije su pogodile područja na kojima djeluje ta korporacija, poglavito pokrajinu Baskiju, premda je i ova korporacija osjetila posljedice krize. Jedna od prvih njihovih zadruga bila je banka – koja je danas treća po veličini u Španjolskoj. Kada je Mondragonu prišao jedan od bogatijih komercijalnih bankara s pitanjem može li se i za koliko novca preuzeti njihova banka Caja Laboral, u upravi banke odgovorili su mu: “Nema problema, samo mi nismo vlasnici. Za to pitanje se morate obratiti tisućama zadrugara”. Unutar korporacije djeluje i osiguravajuće društvo iz kojega će se namiriti mirovine radnika zadrugara. Jedno od primamljivijih obilježja su plaće: minimalna plaća u Mondragonu je 1200 eura, a najveća moguća plaća za članove uprave je ograničena na šest puta veći iznos. U početku je omjer bio 1:3, da bi se vremenom on povećao kako kompanije, unutar kojih su omjeri ponekad i stotinama puta veći od ovoga, ne bi otimale njihove menadžere. Sindikatâ nema; postoje socijalno vijeće koje se bavi radničkim pitanjima i funkcionira poput radničkog vijeća, dok se o plaćama odlučuje isključivo na nivou skupštine.
“Ovo nije raj”, naglasio je Lezamiz više puta na svom predavanju kada bi, nakon što je iznio neke jedva zamislive modele upravljanja imovinom i proizvodnjom u Mondragonu, izazvao uzdahe ili oduševljenje na licima prisutnih u dvorani. Jedna od takvih stvari se dogodila njihovoj zadruzi koja proizvodi bijelu tehniku. Nakon što su postali nekonkurentni u proizvodnji frižidera, odlučili su da će ugasiti pogon od dvije tisuće ljudi – 1500 ih je pronašlo zaposlenje unutar Mondragona, dok ih je petsto otišlo u mirovinu ili ostalo neraspoređeno. S druge strane, kompanija koja proizvodi liftove, premda nije konkurentna, izlaz je pronašla u restrukturiranju i orijentaciji prema servisima dizala. Bave se i proizvodnjom sofisticiranih aparata poput onoga za proizvodnju lijekova koji se koriste prilikom kemoterapija.
Evo što je za Lupigu kazao direktor Mondragonove zadruge za širenje, odnosno promociju zadrugarstva.
Zašto nemate sindikate?
Zato što su radnici ujedno i vlasnici poduzeća pa sindikalne akcije nisu potrebne. Mi, dakako, poduzimamo sindikalne akcije, ali samo zbog stvari koje se dešavaju izvan poduzeća poput protivljenja nepovoljnim zakonima. Ukoliko radnici odluče da to žele, mogu se solidarizirati sa sindikatima izvan Mondragona.
Jeste li ikada imali štrajk?
Imali smo samo jedan sedamdesetih godina, kada se dio fizičkih radnika pobunio tražeći veće plaće u odnosu na inženjere i upravu, tvrdeći da bi tzv. plavi ovratnici trebali zarađivati više. Međutim, štrajk nije uspio i na generalnoj skupštini kooperative je odlučeno da se tih 15 radnika koji su se pobunili isključe iz kooperative. Nakon godinu dana donesena je odluka da se mogu vratiti jer smo smatrali da je kazna od godinu dana bez posla bila dovoljna za njihovu akciju.
Slaže li se to sa španjolskim radnim zakonodavstvom? To što govorite zvuči kao slamanje štrajka.
Da, u skladu je sa zakonima, jer zadruge funkcioniraju drugačije nego kompanije. Stvar je u tome da, kao i kada imate nezadovoljstvo unutar neke obitelji, vi nećete izaći na ulicu i buniti se protiv nekoga od članova obitelji. Morate težiti dogovoru i rješavanju problema iznutra, a ne pogoršavati situaciju zaustavljanjem rada. A odluka o visini plaća donesena je odlukom najšireg konsenzusa unutar Mondragona, demokratskim putem.
Pojedini sudionici Akademije koji su slušali vaše izlaganje povukli su paralelu u ovom dijelu sa dobom samoupravljanja u Jugoslaviji. Tada su sindikati, doduše, postojali, ali su njihove akcije svedene na minimum zbog ozračja da bi se radnici bunili protiv sebe samih. Slažete li se?
Postoje sličnosti, jer se i u ovom slučaju radi o samoupravljanju. No, za razliku od državnog samoupravljanja kad vam s vrha govore koji će se proizvod i u kojem obimu proizvoditi u kojem točno poduzeću, ovo je privatna kompanija gdje se takve odluke donose odozdo prema gore.
Čest argument protiv takve vrste odlučivanja glasi da se radi o neučinkovitom načinu odlučivanja od onoga kada uprava radnicima diktira što će, kako i kada proizvoditi.
Za donošenje odluka možda ponekad trebaju proći dani, treba vremena da se sazove skupština i da se zajednički odluči o smjeru u kojem će se poslovanje razvijati. Međutim, kada se usporedi s tim modelom, vidjet ćete da se u korporacijama odluke donose brže, ali da se u narednom periodu te odluke moraju popravljati, ponovno promišljati i prilagođavati. U našem slučaju ne – svi sudjeluju u odluci i kada se krene u njenu realizaciju lakše je organizirati ljude da se kreću u željenom smjeru. Zato je ukupan period od donošenja do izvršenja odluke dulji u korporacijama nego u kooperativama.
Kazali ste na predavanju da niste zabilježili slučajeve korupcije unutar Mondragona.
Nismo. Postojalo je pet pojedinačnih slučajeva, kada su pojedinci, radeći za svoj račun, otuđili novac iz kooperative. Međutim, otkriveni su i uručen im je otkaz. U kooperativama je jednostavnije i prijavljivanje nepravilnosti zato što će radnik, kada uoči korupciju, u vlastitom interesu, interesu kolega i zadruge radije prijaviti korupciju.
Osim toga, imate i unutarnje revizore.
Da, oni su također postavljeni po utvrđenim pravilima i oni nadziru rad kooperativa, a kada imamo veće projekte unajmljujemo i vanjske revizore. Ovdje je najvažnije naglasiti da je transparentnost osnovno načelo kojim se suzbija korupcija. Ako svaki zaposlenik zna kakve se odluke donose i sudjeluje u njima, zna kako se novac troši, onda je manevarski prostor za uzimanje novca i rad izvan zacrtanih ciljeva sužen.
Kad bih se ja, kao hrvatska građanka, htjela zaposliti u Mondragonu što bi se dogodilo?
Prijavili biste se, mi bismo razmotrili vašu prijavu i javili vam jeste li, sudeći po vašim kompetencijama, osoba koja može raditi kod nas ili ne.
Kako bih mogla postati zadrugarkom?
Nakon godinu dana, ako bismo bili zadovoljni vašim radom, uplatili biste polog kao i svi članovi – 15.000 eura. Oni se mogu platiti i na 36 rata, a onda vaš glas u poduzeću vrijedi koliko i glas šefa uprave jedne od kooperativa. Imamo 68 tisuća članova u Španjolskoj i 12 u inozemstvu, a oni često nisu članovi kooperative zato što ponekad nemaju novca ili ne žele.
Dakako, kako je osnovno načelo zadruga da rade na obrazovanju, obogaćivanju i poboljšavanju infrastrukture lokalnih zajednica, preporuka je da se kooperative osnivaju u državama iz kojih dolaze radnici.
Lupiga.Com
“Ovo nije raj”, naglasio je Lezamiz više puta na svom predavanju kada bi, nakon što je iznio neke jedva zamislive modele upravljanja imovinom i proizvodnjom u Mondragonu, izazvao uzdahe ili oduševljenje na licima prisutnih u dvorani. Jedna od takvih stvari se dogodila njihovoj zadruzi koja proizvodi bijelu tehniku. Nakon što su postali nekonkurentni u proizvodnji frižidera, odlučili su da će ugasiti pogon od dvije tisuće ljudi – 1500 ih je pronašlo zaposlenje unutar Mondragona, dok ih je petsto otišlo u mirovinu ili ostalo neraspoređeno. S druge strane, kompanija koja proizvodi liftove, premda nije konkurentna, izlaz je pronašla u restrukturiranju i orijentaciji prema servisima dizala. Bave se i proizvodnjom sofisticiranih aparata poput onoga za proizvodnju lijekova koji se koriste prilikom kemoterapija.
Evo što je za Lupigu kazao direktor Mondragonove zadruge za širenje, odnosno promociju zadrugarstva.
Zašto nemate sindikate?
Zato što su radnici ujedno i vlasnici poduzeća pa sindikalne akcije nisu potrebne. Mi, dakako, poduzimamo sindikalne akcije, ali samo zbog stvari koje se dešavaju izvan poduzeća poput protivljenja nepovoljnim zakonima. Ukoliko radnici odluče da to žele, mogu se solidarizirati sa sindikatima izvan Mondragona.
Jeste li ikada imali štrajk?
Imali smo samo jedan sedamdesetih godina, kada se dio fizičkih radnika pobunio tražeći veće plaće u odnosu na inženjere i upravu, tvrdeći da bi tzv. plavi ovratnici trebali zarađivati više. Međutim, štrajk nije uspio i na generalnoj skupštini kooperative je odlučeno da se tih 15 radnika koji su se pobunili isključe iz kooperative. Nakon godinu dana donesena je odluka da se mogu vratiti jer smo smatrali da je kazna od godinu dana bez posla bila dovoljna za njihovu akciju.
Slaže li se to sa španjolskim radnim zakonodavstvom? To što govorite zvuči kao slamanje štrajka.
Da, u skladu je sa zakonima, jer zadruge funkcioniraju drugačije nego kompanije. Stvar je u tome da, kao i kada imate nezadovoljstvo unutar neke obitelji, vi nećete izaći na ulicu i buniti se protiv nekoga od članova obitelji. Morate težiti dogovoru i rješavanju problema iznutra, a ne pogoršavati situaciju zaustavljanjem rada. A odluka o visini plaća donesena je odlukom najšireg konsenzusa unutar Mondragona, demokratskim putem.
Pojedini sudionici Akademije koji su slušali vaše izlaganje povukli su paralelu u ovom dijelu sa dobom samoupravljanja u Jugoslaviji. Tada su sindikati, doduše, postojali, ali su njihove akcije svedene na minimum zbog ozračja da bi se radnici bunili protiv sebe samih. Slažete li se?
Postoje sličnosti, jer se i u ovom slučaju radi o samoupravljanju. No, za razliku od državnog samoupravljanja kad vam s vrha govore koji će se proizvod i u kojem obimu proizvoditi u kojem točno poduzeću, ovo je privatna kompanija gdje se takve odluke donose odozdo prema gore.
Čest argument protiv takve vrste odlučivanja glasi da se radi o neučinkovitom načinu odlučivanja od onoga kada uprava radnicima diktira što će, kako i kada proizvoditi.
Za donošenje odluka možda ponekad trebaju proći dani, treba vremena da se sazove skupština i da se zajednički odluči o smjeru u kojem će se poslovanje razvijati. Međutim, kada se usporedi s tim modelom, vidjet ćete da se u korporacijama odluke donose brže, ali da se u narednom periodu te odluke moraju popravljati, ponovno promišljati i prilagođavati. U našem slučaju ne – svi sudjeluju u odluci i kada se krene u njenu realizaciju lakše je organizirati ljude da se kreću u željenom smjeru. Zato je ukupan period od donošenja do izvršenja odluke dulji u korporacijama nego u kooperativama.
Kazali ste na predavanju da niste zabilježili slučajeve korupcije unutar Mondragona.
Nismo. Postojalo je pet pojedinačnih slučajeva, kada su pojedinci, radeći za svoj račun, otuđili novac iz kooperative. Međutim, otkriveni su i uručen im je otkaz. U kooperativama je jednostavnije i prijavljivanje nepravilnosti zato što će radnik, kada uoči korupciju, u vlastitom interesu, interesu kolega i zadruge radije prijaviti korupciju.
Osim toga, imate i unutarnje revizore.
Da, oni su također postavljeni po utvrđenim pravilima i oni nadziru rad kooperativa, a kada imamo veće projekte unajmljujemo i vanjske revizore. Ovdje je najvažnije naglasiti da je transparentnost osnovno načelo kojim se suzbija korupcija. Ako svaki zaposlenik zna kakve se odluke donose i sudjeluje u njima, zna kako se novac troši, onda je manevarski prostor za uzimanje novca i rad izvan zacrtanih ciljeva sužen.
Kad bih se ja, kao hrvatska građanka, htjela zaposliti u Mondragonu što bi se dogodilo?
Prijavili biste se, mi bismo razmotrili vašu prijavu i javili vam jeste li, sudeći po vašim kompetencijama, osoba koja može raditi kod nas ili ne.
Kako bih mogla postati zadrugarkom?
Nakon godinu dana, ako bismo bili zadovoljni vašim radom, uplatili biste polog kao i svi članovi – 15.000 eura. Oni se mogu platiti i na 36 rata, a onda vaš glas u poduzeću vrijedi koliko i glas šefa uprave jedne od kooperativa. Imamo 68 tisuća članova u Španjolskoj i 12 u inozemstvu, a oni često nisu članovi kooperative zato što ponekad nemaju novca ili ne žele.
Dakako, kako je osnovno načelo zadruga da rade na obrazovanju, obogaćivanju i poboljšavanju infrastrukture lokalnih zajednica, preporuka je da se kooperative osnivaju u državama iz kojih dolaze radnici.
Lupiga.Com
wpDiscuz