Prilike i događaji u našem malom „mistu“ me sve više podsjećaju na one s kraja 80-tih. Naš mali gradić, nekadašnji bazen jugo-oficira, kojim se vladalo čvrstom partijskom rukom se prsio ljepotom, bratstvom, jedinstvom i jugoslavenstvom, a danas je to samo lijepi, ljudima opustošeni gradić vođen kvazi nacionalnim predstavnicima koji autokratski, bolje rečeno kartelski vladaju pod jednom, nacionalnom zastavom a spavaju s barem 4 ispod jastuka.
Vidljivo je to iz analize dugogodišnjeg kontradiktornog rada i ponašanja gradonačelnika Čapljine i predsjednika HDZ BiH Čapljina Smiljana Vidića koji primjera radi, 28.8. svake godine slavi dan HR-HB a s druge strane financira proračunskim novcem dokumentarni film „Herceg-Bosna zločin i kazna“.
Vidljivo je to kad se analiziraju biografije visokopozicioniranih kadrova i vodstva HDZ BiH Čapljina kojeg čine većom mjerom Lijanovićevi, Raguževi i Jurišićevi prebjezi te djeca bivših jugo-partijskih dužnosnika. Tako mogu otvoreno konstatirati da je društveno-politički prostor u gradu i u najjačoj hrvatskoj stranci kontaminiran bezličnim, prije svega materijalističkim apologetima koji putem partije (stranke) posredno vedre i oblačne našim životima. HDZ BIH Čapljina je jednostavno postala ideološki, nacionalno i demokratski isprazno ali korisno sredstvo za ostvarivanje privatnih interesa. Ono što je najzanimljivije je da su građani (većinski, latentno) kako nekad, tako i danas, svi protiv ovakve partije ali su svi u toj partiji. Znaju da se bez partije ne može ništa.
Partija (stranka) nosi posao, nekad stan a danas vlastiti (rodbinski) probitak, biznis te brzo bogaćenje. Privatni interesi iznad svega. Ako nisi član stranke ili ako nemaš „jaku“ rodbinu osuđen si u boljem slučaju na prosječnost a u gorem na životarenje i odlazak iz doma svoga.
Kroz razgovore s kolegama vidim da u svakom gradu i mjestu se iščitava isti ili sličan obrazac vladanja i upravljanja. Svaki grad i svaka politika funkcionira na sličnom obrascu . Partijski ! Izgleda da svaki grad ima svog šerifa.
Najbolnija je činjenica da je ljudima više postao normalan obrazac da se bez „šerifa“ ni čistačica ne smije i ne može zaposliti! Stokholmski sindrom, sadizam i mazohizam nad narodom u mom gradu je postao dio svakodnevnice. I samo se ponekad koji pojedinac malo iskoprca, izbaci iz sebe svoje nezadovoljstvo i frustraciju ali vrlo brzo ga preko partijskih satelita utišaju ili otjeraju. Narode, nema „talasanja“ u našem gradu!
Gospodarstvo, bolje rečeno prezaduženi birokratski aparat (leglo nepotizma) je napuhani balon kojeg postaje sve teže servisirati jer visoke porezne namete neće više imati tko plaćati. Iznad vode nas drži EP HZ HB koja nam svake godine daje namjensku višemilijunsku financijsku injekciju u proračun i to u vidu naknade za potopljena zemljišta. Ne trebam napominjati da se taj novac troši za sve osim onoga za što je namijenjen.
U 10 godina kroz ruke gradonačelnika Vidića je prošlo preko 100.000.000,00 KM. Stanovnicima Čapljine je prošlo samo 10 godina života!
U ovakvom korumpiranom sustavu je jako teško funkcionirati, egzistirati, voditi normalan život…A da ne pričamo o vođenju biznisa po određenim tržišnim načelima!
Nepravda je svuda oko nas! Pravosuđe i naši „čuvari“ zakona i reda su posebna korumpirana kasta isprazna od morala i ljudskih vrijednosti koja parazitira na ljudskim dušama i džepovima i to sve u ime zakona i pravde. Čast izuzecima !
Verbalni delikt je i dalje postojan u našem gradu. Razlika je da se danas nakon izgovorene riječi ne ide u zatvor već si poslovno i društveno marginaliziran i okarakteriziran kao neprijatelj.
No ne pakira se etiketa samo pojedincu već cijeloj obitelji. Nerijetko je dovoljan jedan pogrešan „lajk“ ili lucidan komentar na Facebook-u i partijski poslanici te evidentiraju u bilježnici „Stranačkih neprijatelja“. Također morate znati da se prati s kim pijete kavu. Kava s neposlušnicima je također kažnjiva !
U našem gradu postoji par portala i lokalnih glasnika ali su svi oni teledirigirani od strane partije a naše ćate su najčešće dio platne liste partije. Tako većina više zna o „Kolindinoj dijeti“ nego što istinski poznaju društveno-političke prilike u našem gradu i u državi. Evo najaktualnije. Imamo predstavnicu u Domu naroda. Ivu Raguž.
Čitam njenu biografiju. Mlada žena, udata, 2 djece. Nezaposlena, fakultetski neobrazovana, politički anonimus – bez prijašnjeg političkog angažmana, u gradu neprepoznatljiva…. 2 na listi HDZ BiH u HNŽ-u.
Koje su njene kompetencije, znanje i vještine ? S čime je ona zaslužila da bude tako visokopozicionirana ili da uopće bude na listi ? Je li za to dovoljno biti nevjesta sestre od gradonačelnika Čapljine Smiljana Vidića.
Napominjem, ovo nije prvi eksperiment, niti slučajnost koju je autokratski na svoju ruku izveo gradonačelnik Vidić jer je i na prethodne izbore na 2 poziciju liste HNŽ-a stavio sestru od svoje supruge, Ninu Rotim.
U Čapljini sve ovo prolazi. Prolazi i na vrhu. I to bez ikakvih problema. Nitko ne vidi da će u ring u Sarajevu za „nas“ ići žena koja se nikad nije bavila politikom niti ima ikakva iskustava.
Ne trebam napominjati da nam je ovo zadnja prilika za biti ili ne biti !? U presudnim trenucima, za narod, za tako važnu bitku, za naša prava, za izborni zakon mi šaljemo vojnike bez oružja, znanja i iskustva ! Što ćemo sutra ? Kako ćemo ovako naprijed? Kakva nam je mladež?
Mladež nam daje još egzaktniji primjer mazohizma! Iz svoje baze šalje kandidata za Predsjednika Mladeži HDZ BiH koji nikad nije živio niti djelovao u Čapljini. Kako sutra s ovakvim nesuverenim, neprincipijelnim, ljudima graditi bolje sutra ?
Kakvu sutra budućnost ima Čapljina s ovakvom partijom i mladeži jer politika je kod nas život? Politika složili se ili ne determinira naš život. Problem je još veći jer je politika jedan čovjek !
Ljudi su grad a grad su ljuti. Ljudi su poplašeni, grogirani, u jako teškoj situaciji… Takav je i grad!
Pitam svašta a ni sam nemam odgovore. I ja se malo koprcam. Vjerojatno sam već na meti partijskih satelita.
Kroz glavu mi prolazi misao. Kad je dolazio na vlast gradonačelnik Vidić je nudio našem gradu lijek. Izgleda da mu je na kraju dao nešto sasvim drugo!
autor: Pero S. l (stiglo u inbox Facebooka)