Na molbu braće Šoića, podrijetlom iz Mostara, i fratara, odluči generalni providur Dalmacije Alojzije Mocenigo III. oteti Turcima imotsku tvrđavu, a s njom i čitavu krajinu. Stoga Mocenigo naredi izvanrednom providuru Baldu da skuplja vojsku. On prenese topove, municiju i hranu do Zadvarja. [1]
Prof. fra Andrija Nikić, povjesničar
povodom gostovanja na IMOart-u Forumu Croaticumu, 02. prosinca 2002.
Rat za oslobođenje
Da bi spriječio Turke iz raznih susjednih krajeva i onemogućio im da pruže pomoć Imotskom, Mocenigo je poslao Semitecola prema Neretvi, Nonkovića prema Trebinju i Stonu, a Vrgorčani su imali obavezu spriječiti dolazak pomoći iz Livna i Glamoča. Kad je sve bilo dobro organizirano, Mocenigo zapovijedi generalu Emu i serzent-majoru Rizzu da otpočnu napadom na Imotski. [2] Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biće, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. [3] Ističe se s ponosom da su franjevci skupljali narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlečani s ostalim svojim privrženicima u drugoj polovici mjeseca srpnja 1717. godine. Sami događaj oslobađanja, tom prigodom, ovdje nas najviše zanima.
Oslobađanje Imotskog od turskih zuluma
Najsigurniji opis oslobađanja Imotskog, a potom i Imotske krajine ostavio nam je generalni providur Alvise Mocenigo u svojim spisima. Ti spisi su pisani talijanskim jezikom, a čuvaju se u Povijesnom arhivu u Zadru. Tamo sam ih pronašao, preveo, popratio bilješkama i pripremio za tisak. Kako me je Vaša radoznalost preduhitrila, s posebnom radošću Vam, bez svih bilježaka, prilažem neke od suvremenih izvješća kako bi pobudili radoznalost ljubitelja Imotske krajine, te da pohite za cjelovitom poviješću Imotske krajine. Izvješća donosim kronološkim redom:
1. kolovoza 1717. / 167 – 183 /
Opis oslobođenja Imotskog dao je generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Mocenigo u svom izvještaju od 1. kolovoza 1717. na slijedeći način. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju a prijepis izvještaja zadržao u Zadru.
Presvijetli Vojvodo!
Božja blagonaklonost umnožava blagoslove nad Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radotulju(?) pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi(?) (nosača?), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Co. Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući (postupajući) ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća. Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju. Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koji su pod vodstvom Gosp. Sarg-to Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu. Kako mi je bila glavna nakana da štedim krv vojnika, koji toliko novca koštaju državnu blagajnu, tako postrojivši vojsku u bojni red, pokazah se s topom na očigled neprijatelja pozivajući ga na predaju. Neprijatelj to odbi obrazlažući da to ne može učiniti radi stranih Turaka, koji su se strkali na obranu, ali treba vjerovati da su ga ohrabrivale za otpor obilna snabdjevenost za koju se pobrinuo prethodnih dana, pomoć koju se nadao dobiti iz susjednih gradova, dok su se u susjednom polju u Duvnu skupljale grupe Turaka, a također ga je sokolila i prirodna gotovo neosvojiva utvrda. Takvom mi ju je također u crtežu pokazao inženjer Camozini(?); takvom su je također otkrili i gospoda Generali i drugi inženjeri. I u to sam se i sam uvjerio kada sam se osobno približio da pogledam mjesne okolnosti.
Opis imotske utvrde
Ona leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera. Na samom njezinom pročelju su zbijene njezine utvrde i zauzimajući joj četiri fasade čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga?), iako vrlo uskom na svojoj površini.
Kako bi bilo previše teško i opasno ne samo porazmjestiti vojsku, kao i upotrijebiti minera za zid koji je postavljen na tolikoj visini na kamenu (pećini), tako isto protiv ostalih triju strana baterije se mogu malo koristiti jer je obronak vrlo kamenit i uzdiže se visinom više od 100 koraka nad podnožjem. Uglavnom takav je njezin položaj, da ju je priroda utvrdila takvom utvrdom jakom i vrlo malo pruža pristupa umjetnim tvorevinama. Ipak pouzdavajući se samo u zaštitu Božju, gdje je stalno čitavo moje povjerenje, pokušao sam vojničkim pokusima sreću. Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom. K tomu se je ujedinila paljba mušketira, koju su naši neprestano podržavali, smješteni u kućama i tornjevima varoši, koje okružuju utvrdu u sredini.
Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketira. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća, jer neprijatelji, povukavši se u drugi bedem i zabarikadiravši njegova vrata kamenjem, nisu prestali da obasiplju paljbom Morlake, koji su izlazili van u nekom neredu odvodeći spomenute Konavljane i više košnica meda i drugu robu, da preko 300 vojnika kojima je zapovijedao Gen. Co. de Nostiz(?) da uđu i koji su velikim dijelom maltretirani i pritisnuti od mušketira i kamenja koje su na njih bacali Turci.
No, dok je ipak prvi bedem ostao u našim rukama i pošto se je vidjelo da je vrlo teško i gotovo nemoguće osvojiti druge, jer su smješteni na jednoj litici ili stijeni sa strukturom (građevinom) koliko starom toliko čvrstom, uputih neprijatelju drugi poziv na predaju upozoravajući, da se potakne njihova odluka, na prednost državne armije u zauzeću tvrđave.
Pomoć duvanjskih Turaka
Međutim, kako sam preko izvješća doznao da na Duvanjskom polju, samo osam sati udaljenom odavde, Turci formiraju jedinice pješadije s namjerom da jedan dio idući jednim putom iznenadi naš tabor, a drugi idući brdima da navale na baterije. Tako odmah naredih da se zauzmu sva isturena mjesta i rasporedivši bojni red, doživio sam izvanrednu utjehu kad sam vidio da sve trupe i Krajina ima živu želju da mu se pruži prilika da se okuša s neprijateljem i da ga pobijedi.
Lako je mogao nastati sukob, da se nisam prije nego se u to upustim pobrinuo da podignem na oružje čitavu granicu s namjerom da svugdje na protivničkoj strani unesem strah i zavist. Zadržavši galije u Opuzenu i narod iz Makarske, mogao je onaj Svij. Gosp. Izvanredni Providur Semittecolo po mojim uputama mnogozaslužan svojom aktivnošću i žarom pokrenuti one u Mostaru i Počitelju.
Zapovjednik Nonković prodirući sa svojim narodom prema Stocu i Trebinju popalio je žito zasijano po poljima i ujedinivši one iz Popova i Carina probio se je prema Ljubinju, odakle je izišlo deset zastava turskih s pješadijom i konjicom da ih prisili na uzmak nakon jedne bitke od dva sata i da ih natjera u bijeg uz osam mrtvih i jednim zarobljenim. Opljačkavši polovicu toga velikog mjesta, s ratnim plijenom krupne i sitne stoke, konja, odjeće, i zauzećem nekoliko kršćanskih obitelji koje su se u sukobu svojevoljno stavile pod našu zaštitu.
Sličan koristan efekt učinio je u Livnu zapovjednik Dragoni (Thems?) kojega sam odaslao s jednim odjelom konjice u (Brnaze) u sinjskom teritoriju, prebacio se je u Prolog i spuštajući se u to prostrano polje popalio je prvih dana preko tisuću kola sijena ponavljajući i po drugi put požare s još većom štetom po neprijatelja i držeći ga uvijek na oprezu razboritošću i bez pothvata pokazao je hrabrost koja ga resi i koja je ostala očita u pothvatu Mostarskog Blata i u svakoj drugoj prigodi priteknu u pomoć tvrđavi svaki put kada to potrebe budu zahtijevale, kojima se, naravno, treba nadati (očekivati).
Dok sam ja bio zaokupljen takvim nužnim poslovima, Turci su se nastavili skupljati u Duvanjskorn polju s namjerom da dodu tvrđavi u pomoć. Ta nada skupa s naravi položaja, gotovo neosvojivom, očeličila je otpor branitelja, i da se oduševe na ustrajnost ti branitelji, Turci su pokušali proturiti u tvrđavu pismo s izrazom simpatija i hrabrenjem, koje pismo, kad mi je dopalo u rake, poslao sam kopiju Vašoj presvjetlosti.
Doista vojska, koju sam utaborio u toj širokoj ravnici, bila je nestrpljiva da vidi neprijatelja i da ga potuče, ako bi mu stvarno pomoć prispjela, ali on se nije nikada usudio da se pokaže na očigled našemu taboru. Samo se je 30 njihovih konjanika vidjelo na vrhu jednoga brda, koje gleda na tvrđavu, opalivši nekoliko pušaka nadali su se da će im dati znak da je pomoć blizu, a nisu znali za predaju, koja je bila četiri dana prije.
Kako sam saznao da prije spomenuto okupljanje o kojemu je svijet pričao sastojalo se od samo 8 ljudi, koji su svedeni na tri skupljeni s više strana, većinom narod s brda državne službe.
Pošto sam brižljivo takvim i tolikim predostrožnostima osigurao logor od bilo kakvog neočekivanog iznenađenja i usredsređujući stalno pažnju na glavni cilj, uvidjeh da nema načina da se tvrđava zauzme jurišem, moralo se je pobrinuti pod svaku cijenu da se osvoji pomoću mina. Naredih da se taj posao počne bez čekanja na inženjera. Trudili su se na tome bezuspješno kroz čitavu tu prvu noć, jer branitelji, bacajući odozgo neprestanu kišu kamenja, uvijek i neprestano su ometali. Dođoh tu osobno da pružim pomoć, ali iako sam sve rasporedio kako treba, drugi pokušaj svršio je isto kao i prvi te se je nekorisno izgubila i druga noć u neuspješnom poslu.
U svakom slučaju ne usporavajući nimalo studij svojih nastojanja, htjedoh nanovo nadodati i napore svoga prisustva i prelazeći u napad osokolih glasom i oduševih nagradama radnike da si podignu ogrtače kako bi s pomoću njih mogli mineri, bez previše očita rizika, pridonijeti hrabrom pothvatu za koji se mislilo da je jedini način da se promijeni mišljenje divljih (okrutnih) branitelja i da se postavi na zidine utvrde državna zastava.
Kad je operacija počela, s obzirom na kvalitetu zida, posljednja poteškoća, koja se je toliko povećala u svom nastavku, kada se je otkrilo da iza prvoga zida ima i drugi zid između kojih je stavljeno nešto zemlje.
Predaja tvrđave
Pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia(?), koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da (će) morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji.
Pošto je data dozvola trojici prvaka da se spuste pod moj šator, izložiše mi da će predati tvrđavu ako se njezinim braniteljima dozvoli da iziđu s oružjem i opremom i ako im se dadne pratnja da mogu sigurno otići u Mostar ili u Ljubuški. Pošto je sazvan savjet za te prijedloge, bili su čvrsta i jednodušna mišljenja Presvij. Gosp. Izvanredni Providur Balbi i gospoda generali Co. de Nostiz, generalni poručnik Primoldi?, generalni Sarg. gen. Baron Sparre i Kamerier da se ponuda treba prihvatiti.
Zaista, lako se je moglo pretpostaviti (razumjeti) da se je i doista postojanost i nevjerojatna hrabrost s kojom su neprijatelji branili tvrđavu, lako mogla pretvoriti u konačnu očajnost po kojoj bi više voljeli ostaviti pod ruševinama tvrdave živote nego izgubiti slobodu, kad je mišljenje bilo da se tvrđava mora držati za zaštitu široke ravnice koju je ona štitila i brojnog pučanstva novog podaništva, koje želi da nad njom uspostavi vlast i to tim više što ne bi bilo moguće bez utroška mnogo vremena i mnogo novca i uvijek u opasnosti od uznemirivanja koje bi neprijatelji mogli poduzimati koji joj stoje nasuprot da je iz temelja ne obnove.
Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice.
Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika (sv. Marka).
Važnost imotske tvrđave
Tako tvrdava Imotski ima sreću da se s pomoću Božjom pripaja sretnom vlasništvu Vaše Presvjetlosti. Velika je njezina vrijednost radi položaja koji joj pruža jaku obranu, da kad se samo okom pogleda vidi se da je to istina. Štiti Omiš, Zadvarje, Primorje, Makarsku i Vrgorac i otvara put prema Duvnu, Ljubuškom, Počitelju i Mostaru. U jednoj i drugoj državi izdižu se vijenci brda punih šuma i pašnjaka, a iznad svega teritorij se produžava u prostrana i plodna polja, koja su u svijetu poznata kao najprostranija i najbogatija od svih mnogobrojnih starih i novih zauzeća Vaše Eminencije i medu susjednim otomanskim provincijama.
Čini je plodnom jedna rijeka imenom Vrljika, koja izvire u podnožju jednoga brda, kao u sredini njihovih polja i koja teče do Trebižata, miješajuci s njime svoje vlastite vode i tekući s njim gubi se u vodama Neretve.
Bivša turska uprava u tvrđavi
Sedam aga ili sedam kapetanija sa sedam kompanija straže nad njegovom zaštitom i jednomu imenom i po dužnosti Dizdaru povjerena je njegova uprava. Uostalom to je u predašnje vrijeme bilo jedno od vojvodstva Hercegovine i pošto (što?) sve obitelji, koje su u posljednje vrijeme pripojene državnom podaništvu i tolike još druge žele da se pripoje, može se nadati da se u toj ravnici ustali bogati izvor prihoda kao povećanje državnog vlasništva.
U tako sretnim okolnostirna, Bog je htio da mi dodijeli veliku čast da se predam za Domovinu i da sa svojim malim sposobnostima poslužim za jedan dobitak, koji je nakon dvaju prethodnih sretnih pothvata bio treća akcija, koju sam sretno završio u roku od samo tri mjeseca, otkad se nalazim u Provinciji pod teretom ove primarne uprave na slavu državnog imena, na čast armije i na povećanje države.
Da bi se uspjelo u specifičnosti ishoda pothvata, morao sam nadvladati sve one teške nezgodnosti, koje su se pojavljivale u prijevozu topova, oruđa i namirnica, putovima, koji su bili i dugi i očajni, u opsadi tvrđave koja se bez čuda ne bi mogla zauzeti kad bi bila snabdjevena topom i sa žarom (hrabrošću) neprijatelja pri sukobu i u činu ometanja operacija.
Bog je također pomogao i nakanu davši snagu i tijelu i duhu iscrpljenim od umora i nezgoda dao mi je sreću da pokrenem i podložnike i vojsku i da mognem s pomoću jednih i drugih učiniti korisnim prve momente svog poniznog zadatka na korist obožavane Domovine.
Želio bih imati u ruci potrebna sredstva i odobrenja da idem naprijed i da pronesem silu naše armije i na druge utvrde Hercegovine da iskoristim početnu sreću, ali budući da su s mojom brigom povezane i nezgode Albanije, moram pospješiti svoj povratak u Split i neću kasniti da to učinim čim, kako se nadam, kroz nekoliko dana se pobrinem za tolike potrebe tvrđave i za (… ?).
Potražnja novčanih sredstava
Međutim, neka mi dozvoli državna velikodušnost dozvolu da zamolim vrhovnu naklonost jedino iz razloga svoje službe. Ako je u svako doba potrebno imati novca, to je posebno potrebno s obzirom na neposredne zadatke u kojima, osim mjesečnih plaća, koje su same po sebi povećane radi ostanka Regimente Grisona(?) i Bataljuna Parma, koje ja plaćam prije nego odem iz Splita i dolaskom druge vojske i drugih brodova u tu luku, ne samo da se povećavaju izvanredni izdaci, nego i same misije postaju sve sporije radi dužine putovanja i radi zakašnjenja Krajišnika (Kajika?).
Moja je dužnost počašćena da to sve podastrem mudromu sudu Presvijetlog Senata, razmatrajuci pažljivo što je neophodno, da se ne izgubi prilika otvaranja, za koje ću nastojati biti hrabar da odvagnem koliko bi mogla biti korisna za svaki pothvat pomoć Gosp. Gen. Solenburga i još kojeg inženjera s Levanta.
Novi plan
Nakon toga znam da je moja dužnost da vam podnesem plan napravljen u momentima, popis pješaka Krajine, trupa topa(?) koji sa sobom vodim, kao i obavijest o mrtvima i ranjenima, pridržavajući si da dadem izvješće o izdacima prigodom jednog drugog sastanka, koji će kao svjedočanstvo moje pažnje prema ekonomiji, pače i u prilikama tolikih potreba, mislim biti dostojan državnog blagonaklonog odobrenja. Imam čast unaprijed poslati Vašoj Eminenciji sedam zastava, jedan timpan i jedan bubanj, koji su zauzeti i ove dvije zastave u pohodu na Mostarsko Blato, a drugih pet, koje su predali turski zapovjednici tvrđave, dobro znajući, da samoj Preuzvišenosti Vojvodi treba zahvaliti na časnim uspjesima pobjede, koja je sretno završena pod pokroviteljstvom Vašeg Uzvišenog Imena.
Zaslužnici i nagrade
Presvijetli Gospodin izvanredni Providur Balbi bio mi je sudrug u patnjama i naporima i sudjelujući svojom neumornom zauzetošću ne samo brigama za logor nego i za napad postigao je same odlike svojoj poštovanoj zaslužnosti koja ga resi.
S hvalevrijednom ustrajnošću slijedili su me gospoda E. Pio Botta Calbo(?), E. Simon Cvntarini, moj nećak, E. Antonio Primaru i prelazeći preko svih opasnosti, natjecali su se u želji da se istaknu u plemenitoj strasti služenja Domovini. Također i gospodin E. Giacomo Baldu sopracomito, kojega sam morao povesti galijom i s jednom (karsalionom?) biskota, zaslužio je svaku pohvalu radi brižljive pažnje kojom mi je snabdijevao logor tako potrebnim rekvizitom. Neumorna je bila zauzetost gosp. Gen. Co. de Nistiza, korisno dugo iskustvo i dobro poznata vojnička vrlina gospodina Fen. Gen. Primicaldia(?), pohvale vrijedna srčanost gospode Gen-la Sparse i Comena(?). Sags. Magr. Rizzo, zapovjednika bitke, pokazao je dobro srce kojim služi, u vodstvu konjice bio je potpuno precizan Sarg. Mag. di Battag. Antonio Medin(?). Policije švicarska, njemačka, talijanska; konjica hrvatska i dragoni iz sve Krajine s njihovim zapovjednicima potpuno su zadovoljili, a za svoju sam stražu odabrao mještane Splita pod vodstvom gosp. Can.(?) Antonia Alberti, koji je na svoju zaslugu i moje zadovoljstvo udovoljio svim zadacima svoje službe. Konačno dostojna se je vrhovne državne pohvale pokazala ova hrabra i vrijedna nacija. Spremno i poslušno se je pokoravala svakoj mojoj zapovijedi u tolikim i tako čestim potrebama transporta namirnica, oruda i streljiva, nadvladavši s odlučnošću koja je za svaku pohvalu prvo iskušenja i u sadašnjem je sukobu pokazala nanovo hrabrost, kako je znala pokazati uvijek svjedočanstvo nepokolebljive vjere.
Zahvalnica na svetkovinu Gospe od Anđela
Kao što je dužnost kršćanske pobožnosti da u svakoj sreći prima i spozna ruku Svemogućega, tako će se sutra (2. kolovoza 1717.), u znak pokornosti vrhovnom naređenju koje mi je saopćeno časnim duždevim pismom, (na) koje(?) s obavještenjima o pomorskoj pobjedi, koju je izvojevala velika Armata Vaše Presvjetlosti, koje mi stiže sada, održati poniznim molitvama (kao?) zahvala Njegovu Milosrdu koje se je udostojalo rezervirati pobjedonosnom oružju Vaše Eminencije čast da pobijedi neprijatelja na moru i na kopnu i da postavi znakove Vjere na jednoj tvrđavi, gdje su se lažnim kultom tijekom tri stoljeća [4] častili (štovali) lažni idoli muhamedanstva.
Međutim, da ne bi Vašoj Eminenciji okasnila obavijest o mojim postupcima, tako i o sretnom uspjehu, šaljem ekspresnom felukom (šajka, mala lađa) Gen. Peiegrina Morosinia, koji je došao sa mnom u Dalmaciju u svojstvu Majora Provincije. Tu dužnost izvršuje u svemu točno i pošto mu je pridodata i ona majora logora, zaslužno ju je vršio, radeći bez obzira na sve nezgode i opasnosti, državnoj je službi bilo na korist vojno iskustvo koje posjeduje i talenti kojima je nadaren.
Moje poštovanje u tome dok se ide naprijed da se u Presvijetlom Senatu razmatra koliko bi mogao biti koristan susret same feluke da brižno čuvam velikodušnu naklonost.
Moj duh duboko predan poslušnosti ponovno Vas moli i zaklinje da bi na vrijeme bila poduzeta takva proviđanja bez kojih bi državna armija olabavila, a meni bi ostala žalost što ne mogu nastaviti nastavak državnih dobrobiti kada konjukture, oduševljenost vojske i okolnosti privatnih poslova potiču unutarnje nade moga srca da gaji vrlo korisne nade.
Zaključak izvještaja
Zaključit ću ovo s napomenom da imajući o polju Ruda grube podatke i poduzevši pomno promatranje na čitavo stanje Canalla(?), koja ima za čast da služi Vašoj Eminenciji u ovoj Provinciji, s potpunim sam zadovoljstvom u srcu našao da je narod i Canalli(?) u najboljem stanju i da ta vrsta vojske ima vrsne i iskusne časnike.
Kako je prošlih tjedana poginuo upravitelj jedne od Hrvatskih regimenta Antonije Mršić, tako su mnogi časnici, koji s pravom po zaslugama aspiriraju na promaknuće, toplo mi je preporučivano da za to upražnjeno mjesto postupim za promocije koje budu održane po Pravdi (Sudu). Medutim, imajući na umu da se je ovdje u Provinciji nalazio jedan eskadron te regimente i dva časnika vrhovnog štaba, činilo mi se da je prikladno da ih uslišam, pogotovu što su ratnih nevolja bili tu s mačem u ruci protiv neprijatelja.
Pošto je Gosp. Gen. Nostiz(?) razmotrio sve razloge konkurenata, on je prosudio da su zaslužni da budu promaknuti Doll. Ten. Co. Zorzi Radoš, a u čin Ten. Coll. gosp. Sarg-to Magr. di Brigota Pietro Lorenzo Pellegrini, a treći za čin Sarg-to Magr. kapetan Nikola Krajina. Pošto sam saznao za sami izbor pridodat dekretu optacije, potvrdio sam spomenute časnike svakoga u svom činu, a povjerio sam Kompaniju da Canalti(?) gosp. Col. Mršića kapetanu Co. Lorencu Zorzi Radoš.
Nadam se da će sama promaknuća, koja priopćavam na znanje poštovanim vlastima, zaslužiti vrhovnu potvrdu Vaše Eminencije da uliju uvijek novu srčanost onom koji korisno služi Općoj Stvari. [5]
Imotski, 1. kolovoza 1717.
Svečano slavlje
Blagdan Gospe od Anđela – 2. kolovoza – upisan je zlatnim slovima u današnju Imotsku krajinu. Na taj dan 1717. godine uspjela je kršćanska vojska, pod zapovjedništvom mletačkih časnika, osloboditi Imotsku krajinu od stoljetne turske tiranije i pripojiti je svijetu kulturne civilizacije. Nije to bilo lako. Ipak se uspjelo. Sudjelovali su domaći sinovi iz svih krajeva Dalmacije u hrabrom pothvatu.
Posebno su se isticali Imoćani i Sinjani.
Nečuvenom hrabrošću nasrtali su na donje bedeme Tvrđave. Prvi se popeo na gornje bedeme i izvjesio mletačku zastavu sv. Marka Ante Vrdoljak, vojnik sinjske čete. Za to je dobio doživotnu penziju od dva dukata na mjesec. Turci su se predali. Oko 300 njihovih časnika i vojnika, serdar Nakić je, prema dogovoru, odveo u Ljubuški i tu ih predao.
Blagdan Gospe od Anđela posebno se štuje u franjevačkom redu. Baš na taj dan – 2. kolovoza 1717. – gvardijan imotskog samostana sv. Frane, fra Stipan Vrljić zahvalio je Bogu i Majci Božjoj na pobjedi i s vojskom ispjevao “Tebe Boga hvalimo”. Odmah je od naroda sakupio svotu novca i dao naslikati sliku Gospe od Anđela. Vojska je potom u donjem dijelu Tvrđave sazidala crkvu, posvećenu Majci Božjoj. U nju je gvardijan i prvi župnik, fra Stipan Vrljić, postavio Gospinu sliku.
Umjetnik ju je naslikao uljenim bojama na tri spojene daske. Do danas je svetinja Imotske krajine i zaštitnica Imocana.
Do 1718. imotski kraj protezao se od Roškog polja do Vranića, od Klobuka do sinjskih predjela. Pripadao je Hercegovini. Čitav taj kraj 1717. oslobođen je od Turaka. Mlečani nisu trpjeli muslimane u krajevima u kojima su vladali. Kroz godinu dana (1717.-1718.) uspjeli su očistiti čitav taj kraj od begova. Raja koja je željela ostati na svojim ognjištima primala je kršćanstvo. Ustvari, to su bili Hrvati katolici, koji su iz vlastitog interesa prelazili na Islam.
Kad je 21. srpnja 1718. sklopljen u Požarevcu mir izmedu Austrije, Turske, Mletaka i Dubrovnika, nastala su nova razgraničenja. Imotski je kraj prepolovljen. Današnja Imotska krajina pripojena je Dalmaciji. Pod turskom vlašću ostali su krajevi koji danas pripadaju općinama Tomislavgrada, Posušja i Gruda.
Prazne predjele, koje su napustili Turci, Mlečani su nastanili Hrvatima iz zapadne Hercegovine. Ujedinjeni s domaćim stanovništvom, stvorili su današnju Imotsku krajinu.
Gradski upravitelji
Prvi kolonel Imotskog postade Mate Šoić iz Mostara, a poslije njega Ivan Dešković. Pod mletačkom vlašću bijaše dosta naših ljudi, koji uskočiše s turskog na mletačko područje i proslaviše se u mletačkoj vojsci kao vrsne vojskovođe. Oni su na čelu svojih sunarodnjaka prenosili slavu našeg junaštva, a sve na korist Mletačke Republike. Za uzvrat dobivaju posjede koje je naš narod, otimajući ih od Turaka, natopio svojom krvlju.
Zauzimanjem Imotskog i njegove krajine Mlečani protegoše ime Dalmacije i na to područje. To su bili zadnji uspjesi i zadnje njihovo širenje na štetu hrvatskog teritorija. Oni ih nazvaše “Aquisti novissimi”. Tim osvojanjima pripade Mlečanima sva današnja Dalmacija do granice Imotski-Vrgorac-Metković i dalje, kako je to uglavnom ranije bilo određeno. Granice su priznate i potvrdene mirom u Požarevcu 21. srpnja 1718. godine. Međutim, granica je na terenu utvrđena i ispravljena južno od Metkovića na štetu Mlečana od strane mletačkog povjerenika Alvisa Moceniga i turskog Mehmed Efendi-Sialya u periodu između 1721. i 1723. godine. [6]
Ispravljanjem hercegovačke granice na štetu Mlečana ostade pod Turcima jedan dio zemljišta oko Trebinja (Hutovo, Popovo, Obraće, Zupci i Carina). Jedan dio stanovništva ne htjede ostati pod Turcima, nego se preseli na mletačko područje. Mocenigo ih naseli oko Imotskog polja. Tom prilikom dođe i 180 pravoslavnih obitelji u Imotsku krajinu i nasele se na više mjesta oko polja, najviše istočno od Krivodola, gdje i danas živi više desetina pravoslavnih obitelji. Kako su se doselili s crnogorske granice, nazvaše svoj zaselak Crnogorci.
Nekoliko godina nakon toga posebnom mletačkom dukalom uredila se posebna pravoslavna crkvena općina za pravoslavne iz Imotske krajine (10. lipnja 1722.). Doveo ih je kaluđer Vasilije s još dva svećenika i jednim đakom. Jedan dio doseljenih pravoslavaca sa svojim svećenicima naselilo se u Glavini. Kaluđer Vasilije i ostali sveštenici dobiše dukalom od 6. prosinca 1725. na uživanje devetnaestipol kanapa zemlje. [7]
Katoličko stanovništvo u Hercegovini očekivalo je da ce Mletačka vojska nakon osvajanja Imotskog osloboditi i Hercegovinu. Nažalost to se nije ostvarilo. Turci prozvaše najbliži dio Hercegovine Imotskom Bekija – što znači ostatak. I jedinstveno imotsko-bekijsko polje, jedna zemljopisna i privredna jedinica, bi podijeljena. To se pripisuje turskom zlatu kojim je bio podmicen mjernik Cavrović, a valjda i još koji Mlečanin. [8]
Stjecanje posjeda
Starosjedilačko stanovništvo na području oslobođene Imotske krajine kao i doseljenici s turskog područja, posebno iz Bekije, dobivali su od mletačke vlasti određene posjede. Mletačka vlast je, ovisno od konfiguracije pojedinih područja, zavisno od broja osoba pojedinih obitelji dodjeljivala pojedinoj obitelji posjede: okućnicu, obradivu zemlju i dio šume. Stručno osoblje je išlo na teren i upisivalo u katastarske knjige posjede koji su pripadali dotičnoj obitelji. Katastarske zapise su pohranjivali u administraivnom centru u Zadru i tako je nastala vrlo vrijedna serija katastarskih knjiga. Te knjige su višestruki izvor za proučavanje odgovarajućeg područja i plemena. Čini mi se vrijednim navesti, primjera radi, jedan primjer iz katastarskog popisa. Naime, nakon naredbe drugog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju gosp. Nikole Eviso od 7. listopada 1725. na slijedeći način je podijeljena zemlja u Poljicima, selu Imotske krajine 12. svibnja 1726.
A. Obitelj Mate Gudelja sa šest članova dobila je slijedeće posjede:
Br. 149. U Cvitanovića Docu dobila je tri četvrtine i 56 tabli između (posjeda) Grge Vulića Božina i Gabre Gudelja Martinova.
Br. 172. U Podvornici dobila je polje od četiri četvrtine i sto dvije table između vrta nižepotpisanoga i spomenutog Gudelja.
Br. 173. Vrt i kuća od jedne četvrtine i 50 tabli koja graniči s istoka sa spomenutim Gudeljom.
Br. 180. Na brdu Garište dobiva sedam udolinica od tri četvrtine i 96 tabli. Ostale dvije četvrtine pripadaju Martinu Gudelju.
Br. 254. U imotskoj Pasiki dobila je posjed između Martina Gudelja i Jure Klienka.
B. Obitelj Filipa Kulundžića od sedamnaest članova dobila je slijedeće posjede:
Br. 85. U Dubravi je dobila polja dvije četvrtine i 50 tabli šume, između posjeda Grge Kulundžića Nikolina, harambaše. Zatim je dobila osam udolinica okruženih šumom od tri četvrtine i 33 table. U Rupovom Dolu je dobila jednu četvrtinu i 76 tabli polja. U Pokrovnici je dobila polje s kućom u visini od 5 kampa i dvije četvrtine, te 151 tablu izmedu (imanja) Šimuna Karauna i učitelja harambaše Kulundžića.
U Podvelikim Grmom je dobila jednu četvrtinu i 69 tabli polja izmedu posjeda Josipa Matkovića i Ivana Čavline. U Provu je dobila 192 table do vrta Filipa Kulundžića. U Rupi je dobila tri četvrtine i 180 tabli polja izmedu Grge Livajića Jurina i Stipana Ćorluke, te Luke Livajića. Nadalje, dobila je i posjed u površini od jedne četvrtine i 90 tabli koja graniči s juga posjedom hrambaše Kulundžića i učitelja Grge Aliesak-a. Dobila je i pojatu koju okružuje šuma sa 160 tabli. U Pod Kuku je dobila tri četvrtine i 54 table koje s juga dodiruje posjed Jerke Matijaševića. U Donjem Polju je dobila polje od tri četvrtine i 54 table što graniči s juga s posjedom Jerke Matijaševića. Nadalje, u Donjem Polju je dobila dvije četvertine i 198 tabli što graniči s posjedima Mihe Runušića (?) i učitelja Progon-a. U imotskoj Pasiki je dobila dvije četvrtine polja što graniči s posjedima Mate Zuića i Stipana Ćorluke.
C. Obitelj Bože Crnić-a od deset članova dobila je:
U Docima tri udolinice, dvije četvrtine i 132 table ograničene šumom. U Karpešini pet djelića vinograda u površini od jedne četvrtine i 192 table okružene sa svih strana šumom. Mešljavac okružen šumom i kamenit u površini od dvije četvrtine i 181 tablu. U Pod Klancu polje od tri četvrtine i 147 tabli što s juga graniči s posjedima Luke Livajića, a sa zapada graniči s imanjem Martina Gudelja. U Docima pet udolinica s površinom od tri četvrtine i 56 tabli okruženih sa svih strana šumom. Karpešine Njive dobiva polja pet dijelova od 3 četvrtine i 92 table okružene šumom. U Vukanjevoj Strugi – prema prološkom katastru – dobiva tri četvrtine i 84 table polja. Polovica pripada Anti Vujoviću, jugom graniči s posjedima naroda iz Zagvozda. U Banjevcu – dobiva tri četvrtine prološkog polja što s juga graniči posjedom Stipana Lapentića a sa zapada Mihe Runušića.
D. Obitelj Marka Šušnjar-a od devet članova dobila je:
U Donjem Polju polja od 2 table izmedu južne strane posjeda Frane Miletića, a sa zapada Bože Vuletića. U Bristu posjed od tri četvrtine i 107 tabli što jugom graniči s posjedom Mate Chielica (Kielić?), a zapadom spomenutim harambašom Kulundžića. Vinogradinu čija polovica pripada Ivanu Largetiću, a graniči jugom s posjedima Jure, Luke i Grgura Livaića, zapadom graniči s kamenjarom. Posjed je od jedne četvrtine i 51 table. U Pod Greblju posjed od tri četvrtine i 112 tabli što graniči jugom s posjedom Marka Juke i zapadom Luke Livaića. U Podvornici dvije četvrtine i 189 tabli. Posjed graniči s onim Andrije Zuića i Luke Livaića. U Meašu posjed od jedne četvrtine i 184 table. Posjed graniči s onim Ivana Bunušića i Mihe Lozića. U Vurolini posjed od jedne četvrtine i 50 tabli. Posjed graniči s onim Marka Juke i Benkovinom. Piran i kuća je okružen kamenjarom jedne četvrtine i 22 table. Tri dijela u Benkovini, od kojih su dva plodna. Graniče s posjedima Marka Juke, Ivana Margetića, spomenutog Šušnjara i Ivana Margetića. Posjed je od jedne četvrtine i 46 tabli. U Vuarikovišću jednu četvrtinu i 179 tabli. Siloviši su okruženi kamenjarom sa svih strana. Obitelji je pripalo 168 tabli. U Krču posjed od jedne četvrtine i 8 tabli. U Cerovcu njezina je jedna četvrtina i 50 tabli. Graniči s posjedima Marka Juke i Jakova Vujevića. Sibsin Dolac – dvije četvrtine i 75 tabli, okruženih šumom pripalo je navedenoj obitelji. Sirčina – dvije četvrtine i dvije table. Krivi Dolac, polovica je Marka Juke, a spomenuta obitelj dobila je 165 tabli.
E. Obitelj Ante Vujevića od devet članova dobila je:
U mjestu Buljevac dvije udolinice od jedne četvrtine i 161 table. U Buljevcu što graniči s Mihom Jurićem u dva polja dobila je dvije četvrtine i 105 tabli. Demirovac, što graniči s Mihom Jurićem i Grgom Sterile, dobila je u površini od jedne četvrtine i 42 table. Rugotina – dvije četvrtine i 174 table pripale su ovoj obitelji. Dubrava – predjel od pet četvrtina i 71 table. Jugom i zapadom to graniči s imanjem spomenutog Vujevića. Kuća i vrt graniče s Vujevićevim posjedima, a zapremaju površinu od dvije četvrtine i 9 tabli. U Dragi je dobila 102 table. Dubrave, što graniče s Vujevićima, površinu od jedne četvrtine i 89 tabli. Vukanje Struge u površini od tri četvrtine i 84 table pripale su o obitelji. Zemljište je na području Prološca. Drugi dio pripada Jakovu Vujev: Canjavice u prološkom polju – jedna četvrtina pripada ovoj obitelji. Taj posjed graniči s imanjem Mihe Lozića i Andrije Zeca.
F. Obitelj Jakova Vujevića od osam članova dobila je:
U Cvitanovića njivama jedno polje od dvije četvrtine i 113 tabli između posjeda Andrije Zuića i Guozur(?) Aliutka. Na brdu Garišta je dobila četiri posjeda od tri četvrtine i 20 tabli. Nada kamenjara jednu četvrtinu 60 tabli. Na Cerovcu je dobila jednu četvrtinu i 140 tabli. Na istom mjestu okruženom poljem dobila je jednu četvrtinu i 156 tabli. Kuća s dvije sobe i Podvornica s vrtom graniči jugom s posjedom Stipana Lapendića u površini od jedne četvrtine i 108 tabli. Kuća je okružena šumom, a ima površinu jedne četvrtine i 103 table. Na istom mjestu posjeduje još dvije četvrtine i 168 tabli. Vrt ima 135 tabli. Kuketina s jednom četvrtinom i 154 table. Isto sa 165 tabli. Na brdu Garište sedam udolinica, čija je polovica vlasništvo Mihe Curića(?), dobili su dvije četvrtine i 98 tabli. [9]
Sličan popis bi se mogao navesti za većinu sela Imotske krajine. Ti popisi bi otkrili pretke pojedinih prezimena, te lokalitete koji su vezani uz pojedina prezimena i nadimke.
Međutim, posebnu pažnju privlači dioba zemljišta u Imotskom polju nakon prokapanja kanala i odvodnjavanja šireg područja. Ta zemljišta dijeljena su skupinama obitelji po naredbi generalnog providura Jakova Boldu od 30. rujna 1746. To močvarno zemljište koje je prije poplavljivala rijeka Vrljika dodijeljuje se na slijedeći način:
A. za 87 obitelji barjaktara harambaše Mihe Busrtilo iz sela Zagvozd za radove i nadnice učinjene u iskopavanju zapuštenih kanala, kao što je pod zakletvom zasvjedočeno pukovniku Krajine i od njega na slijedeće parcele zemljište je određeno kako slijedi:
Br. 15. Komad zemljišta u Pašiću zvan Krvavica. Istokom graniči s rijekom Vrljikom, sjeverom s posjedima barjaktara harambaše Hajduk, jugom barjaktarom harambaše Grančić i zapadom privatnim imanjem što je god. 1726. razdijeljeno Camozini-ma (?).
Br. 3. Zemljište u Topoli. Sa sjeveroistoka graniči barjaktarom harambaše Hajduk, sa jugozapada barjaktarom Dučice, sa zapada državnom livadom i sa jugoistoka Jarugom… 6.
Br. 14. Drugi komad u Kljenovačkom polju. Graniči sa sjevera barjaktarom harambaše Ðurić, s juga je Otok, s istoka Jaruga… 32.
Četiri obitelji Bačići posjeduju (imanje) u mjestu zvanom Zaotok. On graniči s juga imanjem harambaše Bušić, sa sjeveroistoka Jaruga Šipovača sa jugozapada Otok.
Na slijedećoj stranici slijedi slična razdioba za 78 obitelji barjaktara harambaše Zvane Kulundžića.
Potom slijedi razdioba imanja za 25 obitelji barjaktara harambaše Ante Ðurića iz sela Lokvičići.
Na četvrtom mjestu nalazi se dioba posjeda za 87 obitelji barjaktara harambaše Nikolića serdarija(?) Mršića iz Prološca.
Na petom mjestu je raspodjela posjeda za 17 obitelji barjaktara Jure Hajduka iz sela Vrbača(?).
Na šestom mjestu je ispisan posjed za 44 obitelji barjaktara harambaše Ðukića u selu Podlug.
Na sedmom mjestu su upisane čestice za 39 obitelji barjaktara harambaše Tomasovića u Vinjanima.
Na osmom mjestu su čestice za 29 obitelji barjaktara Ante Bušića. Nakon toga slijede gruntove čestice koje se dodjeljuju za 26 obitelji barjaktara Martina Grančića iz “Tvrđave” (Imotskog).
Navest ću nekoliko pojedinosti.
Br. 11. Teren u Pasiču zvan Krvavice graniči sjeverom s posjedom barjaktara Burstilo, s juga s imanjem barjaktara Sindika, s istoka rijekom Vrljikom i s juga posjedom serdara Tadića.
Br. 10. Zemljište u Topoli graniči sa sjeveroistoka s posjedom barjaktara Kulundžića, s jugozapada imanjem barjaktara Tadića, s juga Jarugom i sa sjeverozapada državnim posjedom.
Br. 9. Zemljište u poljani selu kljenovačkog polja graničci: sa sjeverozapada s imanjem serdara Dučića, sa sjeveroistoka Jaruga, s juga posjedom barjaktara Društva bombardira i sa jugozapada rijekom Vrljikom.
Br. 2. Uz navedeno, Petru Vukosavljeviću dodaje se jedan komad zemlje u Pasiču. On graniči sa sjevera s imanjem gosp. pukovnika Cernizza, s juga posjedom barjaktara Mrkonjića, s istoka rijekom Vrljikom i sa zapada posjedom istog Cernizze.
Nadalje, Grgo Perić(?) u Krenicama ima svoj posjed. Od graniči sa sjevera cestom, sa zapada s posjedom Ivana Perze, a s istoka i juga pašnjakom. Ivan Perze u Krenicama ima posjed koji graniči sa zapada i juga pašnjakom, sa sjevera cestom, a s istoka s posjedom Grge Perića.
Na desetom mjestu su upisane parcele za 75 obitelji barjaktara Mihe Mrkonjića iz Zmijavaca.
Na jedanaestom mjestu upisane su parcele barjaktara harambaše Mijata Vodanovića (?) iz Župe.
Na dvanaestom mjestu slijedi zapis za 55 obitelji barjaktara harambaše Karla Gudelja iz Župe.
Na trinaestom mjestu nalaze se upisane katastarske čestice za 30 obitelji barjaktara harambaše Grge Knezovića.
Slijedeći broj odnosi se na Četu učenika topništva s tvrđave. Pročitajmo je skupa:
Tu živi 28 obitelji. One su dobile slijedece čestice:
Br. 5. Zemljište u Pasiču zvano Krvavica. Graniči sa sjevera barjaktarom harambaše Kulundžića, s juga barjaktarom harambaše Nikolić, s istoka rijekom Vrlikom, sa zapada zemljištima koja su podijeljena godine 1725. Camazini-ma.
Zemljište u Topoli. Graniči sa sjeveroistoka barjaktarom harambašom Bušić, s jugozapada barjaktarom harambašom Hajduk, sa sjeverozapada državnim zemljištom i s juga Jaruga.
Br. 10. Zemljište u Kljenovačkom polju graniči sa sjeverozapada barjaktarom harambaše Grančić, s jugozapada posjedom barjaktara Tomasovića i Jaruga.
Br. 20. Josip Vjenić(?) dobiva dio u šumi Lug u Zmijavcima, skupa s Križanom Skakom.
Na petnaestom mjestu su upisane čestice koje od sada pripadaju za uzdržavanje 22 obitelji barjaktara serdara Riste Danilovića.
Na šesnaestom mjestu slijede čestice za 21 obitelj barjaktara serdara Jove Sindika.
Na sedamnaestom mjestu su upisane čestice za 21 obitelj barjaktara serdara Riste Tadića.
Na osamnaestom mjestu su upisane zemljišne čestice za 18 obitelji barjaktara serdara Nikole Dučića(?).
Zapisnik završava s rednim brojem devetnaest, gdje se ponovo poziva na naredbu spomenutog providura Jakova Boldu od 30. rujna 1746. Po toj naredbi doznačena je zemlja Stjepana Cernizza iz ove Krajine, to jest za pomaganje pri kopanju kanala uz rijeku Vrljiku, koja je prouzrokovala poplave u polju. Stjepan je dobio parcelu u Pasiču i zemljište u Topoli.
Na koncu su doneseni i posjedi koji pripadaju raznim crkvenim institucijama i crkvama. [10]
Na temelju sličnih katastarskih zapisa može se saznati i za postojanje ondašnjih obitelji s brojem članova. Ovdje ću navesti popis obitelji iz Kamenmosta i Podbablja iz god. 1725. [11]
| Redni broj |
Ime i prezime |
Broj članova |
| 1. | Marko Mišević | 7 |
| 2. | Marko Gazilović | 5 |
| 3. | Ilija Vuksan | 4 |
| 4. | Blaž Vuksan | 10 |
| 5. | Ivan Krasnić | 15 |
| 6. | Luka Dragutinović | 20 |
| 7. | Nikola Jovanov | 2 |
| 8. | Bože i Marko Talić | 11 |
| 9. | Mijo Stojanović | 5 |
| 10. | Toma Perkušić | 8 |
| 11. | Mate Lučić-Dodig | 6 |
| 12. | Marko Lučič-Dodig | 6 |
| 13. | Marko Vujanič | 5 |
| 14. | Križan Vulić (?) | 10 |
| 15. | Ivan Glavaš | 10 |
| 16. | Andrija Kristić | 3 |
| 17. | Blaž Vuksan | 6 |
| 18. | Nikola Znaor | 4 |
| 19. | Pavao Znaor | 5 |
| 20. | Komnen Krajinić (?) | 7 |
| 21. | Sava Krajinić | 4 |
| 22. | Marko Asljinović | 7 |
| 23. | Grgo Perić | 7 |
| 24. | Luka Perić | 8 |
| 25. | Dragutin Delić | 7 |
| 26. | Aleksa Rasović | 3 |
| 27. | Ivan Picokarić | 4 |
| 28. | Nikola Zaharijić | 3 |
| 29. | Vasko Dragutinović | 5 |
| 30. | Marko i Jure Milasović | 15 |
| 31. | Mitar Rasović | 7 |
| 32. | Petar Vuičić-Boban | 6 |
| 33. | Petar Picokarić | 6 |
| 34. | Miroslav Ninković | 7 |
| 35. | Ivan Pavlčić | 4 |
| 36. | Miloš Vulnović | 6 |
| 37. | Lazo Stoianović-Zlatar | 5 |
| 38. | Karlo Bakita | 5 |
| 39. | Šimun Bakita | 4 |
| 40. | Ivan Lončar | 11 |
| 41. | Mate Lončar | 5 |
| 42. | Mijo Tvrtković | 8 |
| 43. | Boško Mllutinović | 6 |
| 44. | Mate Radić | 4 |
| 45. | Mirko Stojanović | 15 |
Tako je godine 1725., prema navedenom popisu, u 45 obitelji iz Kamenmosta i Podbablja živjela 371 osoba.
Neslobodni oslobođenici
Gotovo kroz cijelo osamnaesto stoljeće i dalje susreću se brojni dokumenti na turskom, talijanskom i drugim jezicima koji svjedoče o uvedenom običaju da na području Imotske krajine katoličko stanovništvo mora plaćati nekadašnjim vlasnicima pojedinih posjeda odgovarajuće godišnje takse za zemlju koju obrađuju i s koje ubiru plodove. Narod se tome protivio, ali Mletačka Republika, čini se, podržavala je taj običaj, da se ne bi zamjerila turskoj vlasti koja je u susjedstvu. I u franjevačkom arhivu u Mostaru, da ne spominjem one u Zaostrogu, Makarskoj i Omišu, čuvaju se brojni dokumenti – uglavnom na turskom jeziku – s kojima se tijekom osamnaestog stoljeća ubiralo porez na posjede koji su jedno vrijeme – od osvajanja do gubitaka – pripadali pojedinim Turcima na području Imotske krajine. [12] I Mletačke vlasti su dobivale slične dokumente i oni se čuvaju u povijesnom arhivu u Zadru.
Konačno je i to pitanje trebalo riješiti. Brojne dokumente i njihovo rješenje sačuvao je pukovnik-upravitelj Imotskog Franjo (Francesco) Danese i poslao 1. lipnja 1793. generalnom providuru Alvisu Marinu u Zadar. Sažetak tih dokumenata i korake što ih je činio spomenuti pukovnik Franjo on sam je sažeo i citirao u svom poduljem izvještaju i poslao u Zadar. Ukratko rečeno sve to se odnosi na potražnje turskih gospodara od stanovništva Imotske krajine na kućarine, pašarine, zemljarine koje još uvijek, protjerani Turci, smatraju svojim vlasništvom. Tako u praksi, prema njihovim zahtjevima Imotska krajina još nije oslobođena od Turaka. [13]
Reklamacija koju je Visokoj Porti upravio kadija i prvaci grada Ljubuškog u ime podložnika toga grada i Bekije, te hercegovačkog sandžakata koji se protezao i na područje Imotskog kao i ponovljena upozorenja mletačkih vlasti dali su povoda da 20. listopada, a zatim i 1. prosinca nalože spomenutom Daneseu da se riješi to teško pitanje sa svom brigom njegovog zalaganja, vjernosti i dužnosti kako bi se predusreli neredi koji prijete i uporna potraživanja. Stvar te žalbe je nejasna, jer se protivi činjenici i običaju i začuđujuća je radi žalbe o sporazumu. “Radi nedostatka preventivnih tragova, morao sam – ističe spomenuti Franjo – utrošiti i vremena i proučavanja kako bi što delikatnije obavio naloženi mi zadatak”. Pošto je poduzeo korake u tom obratio se nadležnim organima, čak i uredu vanjskih poslova i zatražio od njih dokument “tko je tu bio, bez znanja i dozvole susjednih upravitelja, da se zabrani sječca drveća i da se zabrani obrađivanje zemljišta koje nije doznačeno ni iznajmljeno, da bi se na taj način doznalo odakle dolazi udarac te nerazumne žalbe”. Kad je to učinio, imotski upravitelj se susreo sa serdarima Bilićem, Vučemilovićem i Budalićem i pobrinuo se da obavijesti sve seljake koji slučajno do tog dana nisu uplatili kućarinu, zemljarinu i pašarinu da svi osobno dođu i odmah podmire posjednike. Time je upravitelj, kako sam priznaje, “namjeravao da si prištedim formalne prisilne uplate i da izbjegnem čudenje susjeda (pograničara) i da bi u isto vrijeme olakšao teret plaćanja podložnika”. Potom isti upravitelj ističe da je nastojao uhvatit dva razbojnika “koji su još ostali, nakon uništenja brojne grupe uništenih zločinaca«.
Pošto je to postigao, nastojao je da sami graničari, posebno oni iz Ljubuškog i Ostatka (Bekije) izjave “da je to pradavni običaj, koji je po sebi opovrgavao spomenute da su oni dozvoljavali ispašu, obrađivanje zemljišta i sječu drva ne silom, nego s njihovom izričitom dozvolom nakon uplate redovitih taksa i onih dogovorenih unutar turskih carskih posjeda koje su oni davali mletačkim podložnicima”. Potom je spomenuti upravitelj, s pratnjom otišao u Vrgorac. Pozvao predstavnike turske uprave iz Ljubuškog i razgovarao s njima o “općekorisnom isušenju zajedničke Imotske doline”. To je bilo koncem studenog. Uspio je prijeći granicu Mule vice-kapitana te se susreo s 22 Turčina. Izložio im je svoju želju i osvrnuo se na žalbu stanovništva s područja Imotske krajine, kao i onih iz Vrgorca i pokazao nadležnima tri pisma bosanskog vezira. [14]
“Moj je stav bio, nastavlja isti upravitelj, pred tom figurom i pred četvoricom glavnih aga, koji su ga slijedili da ukažem također na druga ponašanja njihovih podložnika, na pljačke, nasilja i ugnjetavanja, koja su trpjeli naši pastiri putnici, spomenuvši mu i najnovije pokolje” koje je učinio njihov podanik dok nije pao pogubljen od mletačkih pandura skupa s nekim njegovim drugovima. Potom ističe da je kroz prošlo vrijeme vladao mir među susjednim krajevima, ali ga uznemiruje naplaćivanje kućarine i pašarine i nadodaje: “Pravio sam se da mi je neugodno, jer jedan civilizirani i razumni razgovor, koji što se mene tiče nije ni za čim drugim išao, nego da se vidi, da se upozna i međusobno komunicira, da je s njihove strane zagorčen njihovim mrskim uspomenama na staru animoznost, dok je moja namjera bila i sada je da ih uvjerim o lijepoj discipliniranosti, koja je sada umjeravala vladanje mletačkih podložnika moga okruga s podanicima Porte, koji, ako su imali kakve žalbe i prava što se tiče paše i obrađivanja, samo ako ne bi premašivale vrijeme moga službovanja … pokazao bih se spremnim da im dadnem znak i daljnjeg dobra uređenja da ih udobrovoljim, ali na način suglasan s Ugovorom i pravednošću.”
Iz daljnjeg teksta slijedi da spomenuti upravitelj nije bio dobronamjerno shvaćen ni prihvaćen. Turski predstavnici su željeli da on što prije ode i vrati se u Imotski. A to potvrđuju i naknadna pisma što su ih turske vlasti slale nadležnim mletačkim upraviteljima. Na povratku prema Imotskom spomenuti Danese je upozoravao glavare pojedinih sela “da seljaci postupe za njihovo rješenje u stvarima prema inozemstvu u granicama naznačenih vrsta posjeda” dok traje njegova uprava. [15]
Da bi izišao u susret turskim potražnjama Danese je s “upraviteljima grada Mostara i feudalcima Bekije uskladio zadovoljštinu njihovih kredita, desetina, kućarina, šumarina i pašarina na način, po mjeri i svrsishodnosti dotičnih sposobnosti dužnika iz vremena ne starijeg od moje uprave i prema osobama kreditora, a to potvrđuje i hrpa dokumenata koje podnosim … “. [16]
Nakon osvrta na priloženu dokumentaciju upravitelj Imotskog se zaustavIja na slučaju u Ričicama. “Zaslužuje, piše isti, dostojnu pažnju Vaše preuzvišenosti i četvrti literarni sastav analogan sporu izmedu sela Ričice i bogatog posjednika Ferhat-bega, sina glasovitog Miralim-paše. On već dugo godina povećava znatne sume gotova novca za koje to brojno selo, oskudno javnim doznakama, a isto tako sve ostalo od teritorija okupiranog od pomoraca, a posebno onih iz Omiša, uživa godišnje da obrađuje i da se služi ispašom prostranim blagim mjestima Zavelima, Baronie tvrdokornog Turčina za svotu od 160 reala. Pošto su ovi podanici zanemarili dogovore i pošto su se plaćanja umanjila radi kuge, radi glada i najzad radi rata izmedu dvaju carstava koji je rasijanom držao obitelj bogatog Turčina, a i s druge strane selo se nadalo da će s imaginarnim uspjehom austrijske vojske to selo biti zauzeto i tako riješen dug koji se toliko puta tražio, te su tako dopustili da se njihov dug popeo na sumu od 1520 reala.” Da se riješi i taj spor upravitelj se nada pomoći serdara Bilića. [17]
Nakon više krivičnih slučajeva upravitelj Imotskog Danese piše: “Nakon ovoga što sam imao čast obavijestiti, sada mi preostaje naznačiti Vašoj Preuzvišenosti, da je važno da se uspostavi disciplina na prolaz podanika na ljetnu ispašu i također da se oslobodi od nekih novina u nametima na njihovo rezervirano ponašanje protiv turskih nadležnosti i na način koji plaćaju porez, što pridonose za pašarinu, što od toga dobivaju, što traže za rezervaciju obrađivanja turskih zemljišta koju nisu iznajmili posjednici u ovoj turskoj ravnici kada ostane posušena, ili bar na manje prisilno ponašanje i prikladnije da se osiguraju nakon ljetine, odnosno kućarine i desetine, koje većinom odnose kradomice od grabežljivosti Morlaka k naivnosti muslimana. I da sudska administracija, kako prema jednima tako i prema drugima bez razlike, potrebna je zatim norma jednostavnosti koja bi isključivala nasilja, nezakonitosti … i onu tešku dobit, koja sada vlada sa sumnjivim razočaranjem onoga koji hoće da ima upliva u vlasti … ”
Konačno spomenuti upravitelj ističe: “U toj stvari, naredio sam, prema Vašim naređenjima, priključivši moje ovlaštenje, na 21. ožujka podložnima da ne dopuštaju da se poduzima obrađivanje preko granica koje dijele dvije države kojemu od Morlaka, koji ne bi imao odobrenje Uprave ili ugovor turskog vlasnika o predavanju zemljišta niti da dopuštaju ispašu i sječu bez prethodne dozvole Poglavara sve dotle dok se spozna da su Vašom izričitom vlasti proglašeni zaboravljenim metode i discipline i propisane opreznosti po kojima se hoće, da se to verificira da bi se izbjegle one prvašnje obaveze, koje bi se vremenom i oslobađanjem podložnika mogle jednako probuditi.” [18]
Prema turskim dokumentima, izgleda, da se uobičajena praksa o zadržavanju vlasništva na zemljište odseljenih Turaka u Imotskoj krajini zadržala i prvih desetljeća devetnaestoga stoljeća. [19] To, bez ikakve sumnje, pokazuje nebrigu Mletačke vlasti za što veće dobro katoličkog stanovništva u Imotskoj krajini. Vlast je na taj način dopustila Turcima da, preko poreza, nastave osiromašivati katoličko stanovništvo i van granica njihove vlasti.
Zaključak
Nakon 224 godine turskog upravljanja 2. kolovoza 1717. Imotska krajina je oslobođena. Požarevačkim mirom (1718.) tursko gospodstvo je zamijenjeno s mletačkim. U borbama za oslobođenje Imotskog borili su se naši ljudi na strani Mlečana. Sve do nedavno – do god. 1947. – na Širokom Brijegu čuvala se jedna zastava pod kojom su se Imoćani borili s Turcima. Zastava je bila velika 74 x 97 cm, bijela je s crvenim križem. U borbama je sva izrešetana mecima. Pod ovom zastavom Imoćani su osvojili Imotski.[20]
Da bi što više pridobili simpatije naroda Mlečani su razdijelili osvojenu zemlju pojedinim obiteljima. Tako su nastale vrlo vrijedne katastarske knjige, prepune brojnih podataka.
Kako je stanovništvo u Imotskoj krajini god. 1717. bilo prorijeđeno zbog iseljavanja, a i povlačenja s Turcima u Bekiju, Mlečani dovode nove stanovnike, među njima i pravoslavne, te ih naseljavaju u Krajinu.
Jedna od posebnosti koja je prešla u običaj bila je praksa da preko sto godina, pojedine turske obitelji, traže s bivših svojih posjeda u Imotskoj krajini takse na kućarinu, pašarinu, zemljarinu i slično. Očito je tu zakazala mletačka vlast, kojoj nije bilo stalo do bržeg ekonomskog napretka stanovništva Imotske krajine.
Svake godine Imoćani se sa zahvalnošću sjećaju velike pobjede izvojevane kršćanskim oružjem i posebnom pomoću Majke Božje. Općina je to činila vanjskim slavljem. U predvečerje su se na Topani palili “svitnjaci”. Uz gruvanje “mačkula” i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunistička vlast to je prekinula. Čak je zabranila procesiju gradskim ulicama. U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Anđela službeno je proglašen Danom grada Imotskoga. (…) [21]
—
[1] Da je to bilo teško učiniti, priznaje i spomenuti Mocenigo u dokumentu od 2. siječnja 1720. gdje ističe kako su ljudi teškim, dalekim i neprovoznim putovima prevozili i na sebi prenosili topove.
[2] Usp. Povijesni Arhiv u Zadru – dalje PAZ, Dispacci Alvise Mocenigo, knj. 2, (1717.), ff. 12.-23., 167.-187., 189.-215. i na više mjesta.
[3] Usp. A. Ujević, Imotska…, str. 73.
[4] Točnije 224 godine. To je vremensko razdoblje od 1493. do 1717. godine.
[5] PAZ, Dispacci, Lib. II., ff. 167.-188.
[6] Usp. S. Antoljak, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb, 1944., str. 52.
[7] Usp. N. Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901. Kod Ujevica, str. 90.-91.
[8] O zastavi je pisano u Glasniku sv. Ante, god. 32, br. 5 (153.-154) i br. 6 (193.-196). Usporedi i bilješku br. 18.
[9] PAZ, Katastar Poljica. Fotokopije dokumenata dobio sam od gospodina Nikole Mandića. Nikoli izražavam zahvalnost na usluzi. Original dokumenta napisan je na talijanskom jeziku, ali, nažalost, Nikola nije prepisao i točnu signaturu fonda, pa to ovdje nisam mogao navesti.
[10] Na podacima izražavam zahvalnost Nikoli Mandiću.
[11] Na podacima izražavam zahvalnost Nikoli Mandiću.
[12] Franjevački arhiv u Mostaru, Acta Turcarum, br. 946. Kopija berata kojim se čuvaru mostarske tvrđave dodjeljuje timar od 1650 akči u nahiji Imotski (1723.). Usp. br. 960., 220. – kopija berata kojim se Ahmedu dodjeljuje timar od 1600 akči u župi (nahiji) Imotski.
[13] PAZ, Dispacci Alvise Mocenigo, knj. 2, ff. 181v-182v. Tu piše da muslimanske obitelji koje su napustile Imotsku krajinu ne trebaju uživati plodove za zemlje. Danesev spis se nalazi u fondu: Dragomanski spisi, filca 9., pozicija 6.
[14] PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 17.-33.
[15] PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 34.-55.
[16] PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 56.-75.
[17] PAZ, Dragomanski spisi, filca 9., p. 6., 76.-92.
[18] PAZ, Dragomanski spisi, sv. A.
[19] Franjevački arhiv, Acta Turcarum, br., 420 i sl.
[20] Usp A. Ujević, Imotska…, str. 91. Može biti da je autor znao za naknadno pljačkanje bogate Širokobriješke knjižnice, muzeja i arhiva koja je 1947. doživjela svoju kataklizmu. To je uništeno u ime širenja “kulture i prosvjete” kako je masnim slovima pisalo na zidovima samostana. Naime, grafitima je na popaljenom i opljačkanom širokobriješkom samostanu bilo napisano: Naša je osveta kultura i prosvjeta! Sarkastično! I zid, a ne samo papir, može podnijeti da se na njemu svašta piše.
[21] Vjeko Vrčić, Stare slave djedovine, Grad na gori, list imotskih župa, br. 2., (26.), Imotski, 1996.
wpDiscuz