Zamislite državu u kojoj entitet potpiše koncesiju, privatna tvrtka tuži cijelu državu pred međunarodnim sudom, ta država izgubi i mora platiti milijune – a na kraju nitko nije kriv.
To je Bosna i Hercegovina. I to je slučaj Viaduct.
Ukratko – Republika Srpska dodijelila je koncesiju firmi Viaduct. Spor je završio na međunarodnom sudu (ICSID) u Washingtonu. Tužena je – naravno – BiH. Jer bilateralne sporazume o zaštiti investicija potpisuje država, ne entitet. Arbitražni sud presuđuje u korist investitora. BiH – svi mi – moramo platiti.
A Republika Srpska? Ona kaže – „mi ćemo“. Pa možda neće.
Još bolje – Viaduct u početku nije imao novac za tužbu. Onda se pojavio misteriozni fond (treća strana) i financirao parnicu. Tko je taj fond? Tribunal ne želi reći. Niti država zna.
Mariofil Ljubić, bivši pravobranitelj BiH, na javnom saslušanju kaže da je arbitražni sud već u startu bio skloniji investitoru nego državi. Da nije bilo šanse za žalbu, a da bi troškovi nove parnice pojeli proračun.
U međuvremenu Tužiteljstvo BiH otvara predmet. I RS također. Uvode se pojmovi poput „fiktivnih ulaganja“, „lažnih faktura“, „kaznenih djela u vezi s visinom tužbenog zahtjeva“. Svi prebacuju odgovornost jedni na druge. Institucije države nisu reagirale, entiteti su šutjeli, pravobranitelji nemoćni, a strani fondovi uživaju u naplati.
BiH je još jednom pokazala da nije država – nego mehanizam za prebacivanje odgovornosti. Kad RS potpisuje ugovore – BiH nije nadležna. Kad dođe presuda – BiH neka plati.
I zato je Viaduct puno više od parnice. On je presuda: BiH – država odgovorna, ali nemoćna. Entiteti – moćni, ali neodgovorni. A građani – krivi jer šute.
wpDiscuz
