Published On: Wed, Aug 2nd, 2017

Obitelj de Franceschi u Imotskom od 1717. do danas

Govoriti o dolasku de Franceschija, utjecajne talijanske plemićke obitelji u Dalmaciju u 14. stoljeću, o njezinu nastanjivanju u Omišu gdje se spominju 1590. (Gaspar de Franceschi, vlasnik bojnog broda Vascello, kasnije admiral mornarice), a osobito o naseljavanju i trajanju u Imotskom, na posjedu Perinuša, nije moguće bez ozbiljnog osvrta na povijesne, političke i društvene prilike koje su prethodile njihovu dolasku, te na dramatično vrijeme prevrata kada je Imotska krajina vojnom akcijom oslobođena od Osmanlija, a prostor potpao pod vlast i upravu Mletačke Republike.

Više stoljeća potom, unatoč činjenici da je u narodnom pamćenju, usmenoj i pisanoj književnosti obitelj zapamćena i slavljena kao junačka i dobročiniteljska, došlo je do neočekivanog antagonizma između lokalnoga seoskog stanovništva i obitelji, koji je nastao zbog sustavno podržavanog uvjerenja da su za oslobođenje Imotskog od Osmanlija zaslužni isključivo imotski franjevci i puk. Samim time dovodio se u sumnju način stjecanja posjeda Perinuša, koji kao da je otet samovoljom prvih vlasnika.
U romantičarskoj literaturi podržava se ideja da je Imotski oslobođen zato što su se Turci prepali silne stoke na čije su rogovlje bile pričvršćene upaljene svijeće, pa se činilo da brojna vojna sila nadire prema utvrdi Topani. Takvo objašnjenje ratne taktike graniči s fantastikom. U izuzetnoj oskudici u kakvoj je živjelo lokalno stanovništvo, kao i povratnici iz zbjega, upitan je bio toliki broj raspoložive stoke, ali i mogućnost nabavljanja nevjerojatnog broja voštanica koje su bile rijetka i skupa roba. Naprotiv, nigdje se ne spominje promišljeno i razrađeno strateško planiranje same bitke, za koju su zaslužni profesionalni vojskovođe, a unutar toga raspored i djelovanje mletačke artiljerije i vojske, čemu su prethodile brojne pripreme i predradnje. Plan i raspored artiljerije i pješaštva ucrtan je u vojne dokumente i karte, pa o tome postoje pisani, već javno objavljeni  dokumenti.
Pouzdamo li se u dostupne povijesne dokaze, te u istraživanja koja su sustavno i temeljito provodili fra Karlo Jurišić i fra Andrija Nikić pišući svoje doktorske disertacije, dolazimo do drugačije slike događanja što su se zbila 1717. godine, a koja su važna, mogla bih reći ključna, za povijest Imotskoga i Imotske krajine. U konačnici, kao posljedica ratne pobjede mletačke vojske i domaćih dobrovoljaca jest činjenica da je Imotski danas dio teritorija Hrvatske.
Začuđuje da se imotski fratri nisu odužili uspomeni na grofa Zuanu Ivana Franceschija1, koji je zbjeg od 15 imotskih fratara i određeni broj izbjeglih obitelji i njihove stoke prihvatio na svom posjedu u (Dobrču) Pisku, i dao im utočište od 11. siječnja 1715. do srpnja 1717. Osim toga, svjedočeći patnji izbjeglih, poduzimao je i određene političke korake u svojstvu člana gradskog vijeća Omiša, tada Almissae, zastupajući njihove interesa kod generalnog providura Dalmacije Alvisea Moceniga III., a angažirao se i kasnije predvodeći vlastitu postrojbu od 250 unovačenih vojnika u pohod za oslobođenje Imotskog. U tom se ratu sam proslavio osvojivši varoš Imotski prije nego je prispjela glavnina mletačke vojske. Za opsade tvrđave prvi je ušao u nju iza vanjskoga utvrđenog zida, gdje je podigao mletačku zastavu sv. Marka.
Srčani Zuane Ivan Franceschi nije ni predmnijevao da će za junaštvo i na ime naknade vojnih troškova koje je za svoju postrojbu sam snosio dobiti begluk, kasnije nazvan Perinuša. Može se bezrezervno zaključiti da je to bio pothvat zreloga i plemenitog muškarca koji je nesebično sudjelovao ponajprije u zbrinjavanju zbjega Imoćana, a zatim u vojnoj operaciji samog oslobađanja varoši cijele Imotske krajine.
O tim događajima piše general Emo u svom izvješću mletačkom duždu datiranom 1. kolovoza 1717.godine.Prejasni Vladaru
(…) Ujutro 23. prošlog srpnja ostavio sam taj predjel i stupajući prema propisima 25. uvečer nakon dugog i teškog puta sa svom artiljerijom i vojskom nađoh se u Imotskom. U toj sam krajini našao utaborenu konjicu koju sam poslao pod zapovjedništvom gospodina Bruna Spare iz Sinja drugim putem i prema uputama koje sam dao, našao sam zauzet Varoš zaslugom Zuane Franceschija (…).
Nakon 1717. godine s lica zemlje izbrisani su znakovi turskog 224-godišnjeg bivanja u Imotskoj krajini: džamija, kuće, groblja, han i mnogi drugi objekti o kojima svjedoče samo tragovi poput kaldrme u Jerkovića/Lekića avliji, unutrašnjih niša u konobi te iste kuće (u obliku lukovice), te arhitektonskih elemenata na staroj Jerkovića kući blizu čatrnje Ljube. Grad postupno naseljavaju mletački činovnici koji su počeli uređivati prve zemljišnike i uvoditi novu upravu.
U to vrijeme u Imotskom je živjelo 70 Venecijanaca, od kojih je samo obitelj de Franceschi ostala trajno nastanjena u Imotskoj krajini (od 1717. god.).
Tijekom gotovo tri stoljeća nije bilo sustavnih istraživanja povijesti obitelji de Franceschi u Imotskom, iako se bez njihova spominjanja ne može zamisliti nikakav osvrt na to povijesno razdoblje. Dokumenti su fragmentarno sačuvani na raznim mjestima, od Državnog arhiva, crkvenih matica, pa sve do privatnih zbirki. Mnoge vrijedne obiteljske isprave, koje su ujedno i povijesno relevantne, izgubljene su u nepovrat. Stoga se u ovom tekstu oslanjam na nesporne izvornike i meritorne autore istraživače te, osobito, na narodnu predaju ili, bolje rečeno, na narodno pamćenje koje je u književni oblik pretočio suvremenik događaja, fra Andrija Kačić Miošić.
Mnogi povjesničari narodnu predaju smatraju vjerodostojnijim izvornikom od službenih izvješća koja su uvijek upakirani tako da ugode onome kome su namijenjena ili od koga je naručena.
Nakon što je obišao oslobođenu Krajinu, Zuane Ivan Franceschi piše prijatelju dr. Antoniju Lubinu o svojim dojmovima. To je ujedno jedan od najdramatičnijih opisa imotskih jezera u literaturi (integralno pismo objavljeno naknadno u tjedniku La Dalmazia, Zadar, 1846./br 10):
Mislim da sam bio još više preneražen i zadivljen kad sam ugledao drugi bezdan (prvi je Modro jezero). Na gotovo ravnoj površini brijega, u živom kamenu, kao da je umjetnikova ruka uz zvuk čekića i dlijeta urezala veliki krug, te ga okomito iskopala kao kakav nadasve dubok bunar. Grotlo ima više od pola milje u opsegu, strmoglavo je usječeno u obujmu kojemu još nisu našli dna. Crven je to kamen, a nema na njemu ni mladice ni grma da pruže utjehu tim strahovitim liticama. Kad vidiš te provalije, pitaš se u strahu: a od čega potekoše? Jesu li tako načinjene od prvog stvaranja, ili je nekakav podzemni vulkan, sada ugašen, žestoko razjapio ta ždrijela rigajući lavu i podzemno kamenje? (…) Zahvati te osjećaj religioznog straha, obuzme te strašna misao o tome kako smo mi ljudi ništavni, a beskrajno velik Onaj koji je stvorio ova jezovita čudesa. Duša su umori od ovih bolnih misli, svrneš pogled prema zapadu, i vidiš u zadnjoj svjetlosti narančastu prugu nad oštrim obrisima obzorja koji nam šalju gotovo utjehu i slatku nadu…

Zuane Ivan Franceschi se, zbog nesretnih povijesnih okolnosti, više nije vratio na Perinušu.
Na tragu navedenih opisa, i vjerojatno mnogih koji još leže neotkriveni u raznim pismohranama, zaključujem uvodnik konstatacijom da je obitelj de Franceschi još nazočna u Imotskoj krajini, fizički i duhovno, unatoč njoj nesklonim prilikama; opstala je tri puna stoljeća, održala obiteljski ponos i jezgru svog posjeda izgubivši pri tome egzistencijalnu osnovu svoje opstojnosti, odnosno većinu obradive zemlje i mlinica. Stoga su se mnogi njezini članovi raselili svijetom, ali redovito navraćaju othrvavajući se tako zaboravu. Prezime im je tijekom vremena izgubilo oznaku plemstva “de” (i to dekretom Napoleonove uprave), te ih danas poznajemo kao obitelj Franceschi. Ipak, njihov će utjecaj još dugo odjekivati Imothom, bez obzira na to želimo li ga priznati ili prešutjeti.
Baveći se dugo publicistikom, uglavnom temama iz imotske etnološke i povijesne baštine, nailazila sam na mnoge proizvoljne tvrdnje koje su bile na štetu obitelji Franceschi, ali sam istodobno otkrivala izvornike ili istraživače koji su o tome govorili nešto sa drugo ili drugačije. U više mojih objavljenih tekstova i publikacija spominjem Franceschijeve, bilo kao obitelj, nekoga od pojedinaca, ili pak sam lokalitet (prethodno posjed) Perinušu kao ishodište naknadnih tristogodišnjih povijesnih mijena i previranja. Moglo bi se bez zadrške zaključiti da nova povijest Imotskoga i njegove Krajine započinje godinom 1717., tj. pobjedom nad Osmanlijama, u kojoj je nemjerljivo važnu ulogu imao Zuane Ivan Franceschi.
Ovaj se moj  mali rad bavi rasvjetljavanjem predrasuda koje se sustavno ponavljaju što se više umnožavanju citiranjem djela nekih autora; naprotiv, njihove tvrdnje nitko ne dovodi u pitanje. To uvijek izazove moju ljutnju, pa sam se odlučila pozabaviti tom temom, ponajprije zbog osjećaja obveze prema povijesnoj istini, ali i prema članovima obitelji koje do dandanas krase visoke moralne odlike. Vjerujem da je ljudska dobrota i plemenitost najveća dragocjenost i da se valja zalagati za prave vrijednosti i priznavanje zasluga onome (i onima) koji su za dobrobit naraštaja podnijeli određene žrtve.
Za samo dvije godine Imotski će proslaviti 300. obljetnicu svoje povijesne bitke za slobodu, i ako ovaj uradak bude poticaj temeljitijim znanstvenim istraživanjima tih zbivanja početkom 18. stoljeća, ponosno ću i sebi pripisati makar malu zaslugu.

 Tekst: Maja Delić Peršen

O posjedu Perinuša

Posjed Perinuša je (sada, nažalost njegovi ostaci) smješten na rukavcu Vrljike. Pridjevak Perinuša nije rodoslovno povezan s obitelji Franceschi nego je deriviran iz prezimena zadarske obitelji Perinović (Perin), koje su Franceschijevi početkom 18. stoljeća doveli kao upravitelje imanja i nadglednike poslova. Članovi iste obitelji su kao namjesnici pratili Franceschijeve i u drugim mjestima gdje se obitelj naselila. Tako se pridjevak Perinović vezao za Perinušu i njezine vlasnike, te ga nalazimo i u Kačićevoj Pismarici uz ime Zuane Ivana Franceschija (Kačić ga naziva Perinović Ive). Pjesma govori o oslobođenju Imotskog od Osmanlija 1717., a Pismarica je prvi put tiskana 1756. godine, a od tada dočekala i svoje 65.izdanje.
Notorna je neistina da su današnji Franceschi potalijančeni Perinovići, što se u poratnoj literaturi nastojalo plasirati kao istinu, a sve zbog dovođenja u pitanje obiteljske odanosti jugoslavenskoj domovini. Od 14. stoljeća do danas postoji neprekinuto rodoslovlje obitelji, pa bismo se trebali zapitati koliko to naraštaja treba živjeti ovdje da bismo ih prihvatili kao etnički ovdašnje i politički vjerodostojne?!
Romantizam i egzaltirano buđenje nacionalne svijesti imalo je dosta kolateralnih žrtava, prouzročene su nemjerljive štete, o čemu će neki budući povjesničari kad-tad trebati izreći meritoran sud.
Činjenica je da se radilo o lijepome, ali nevelikom obiteljskom posjedu, osobito u razmjeru s brojem članova obitelji. Smještavajući posjed u današnja nacionalna mjerila, ne bismo mogli govoriti o velikim nego o malom posjedu; nasuprot tome, uspoređujući posjed obitelji Franceschi s malim rascjepkanim  parcelama u Imotskom polju, moglo bi se reći da su bili vrlo bogati. Sve ovisi o kutu gledanja, ali i o namjerama onoga tko donosi prosudbe.
Smišljeno pothranjivana neistina da je veličinu posjeda odredio jedan predak koji je za dan jahanja opasao imanje koje mu je u toj veličini pripalo pridonosila je nesklonosti stanovnika prema obitelji. Time je nepovratno posijana sumnja da je posjed, potalijančenjem Perinovića, oduzet lokalnom stanovništvu. To je, dakako, još jedna od neistina u nizu jer je za cijelog trajanja otomanske vlasti pripadao zaslužnim begovima, a zadnji je vlasnik bio arci-beg Čaušević. Dakle, bio je to begluk. Nije poznato kome je posjed pripadao prije toga, taj podatak zastire srednjovjekovni povijesni mrak.
Moglo bi se ustvrditi da se na leđima obitelji prelomilo nesklono vrijeme, nezasitni apetiti, ali i različite ideologije, što im je nanijelo poprilično veliku štetu. Sve vojske, svi režimi koji su se smjenjivali kroz tri stoljeća, uvijek bi rekvirirali dio stambenog prostora na Perinuši i ondje smještavali svoje stožere, škole ili tečajeve, na štetu elementarne udobnosti obitelji u vrijeme kada su kuće bile trajno nastanjene brojnim članovima.
Nastojeći ovdje iznijeti istinitu i pouzdane podatke, otkrila sam  mnoge prešućene činjenice i različite proturječne tvrdnje,  kako o obitelji Franceschi, tako i o Imotskoj krajini. Suočena s velikim dvojbama, uglavnom sam se pouzdavala u Imotsku krajinu Ante Ujevića, doktorsku disertaciju fra Karla Jurišića Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine (1972.), te u objavljena istraživanja  dokumenata pohranjenih u Državnom arhivu u Zadru prof. fra Andrije Nikića  (priprema za doktorsku disertaciju), a koja se odnose na razdoblje osmanlijske vladavine i oslobođenja Imotskog, kao, uostalom, i na parcijalne izvornike iz zadarskoga i omiškog arhiva te iz franjevačkih samostana u Imotskom i Omišu.
Mnoštvo romantičarskih publikacija izostavila sam kao upitne i neuvjerljive, ostavljajući tako nekim budućim entuzijastima da popune praznine nakon eventualnih novih i pouzdanijih spoznaja.
Dakle, veze obitelji Franceschi s Imotskim datiraju iz vremena prije vojnog pohoda na imotski kadiluk, točnije, Zuane Ivan Franceschi primio je 11. siječnja 1715. na svom posjedu u Dobrču (današnji Pisak) zbjeg od 15 imotskih fratara iz prološkog manastira na adi. Vjerojatno je i sam bio ganut patnjama i oskudicom izbjeglog puka (200 obitelji, tj. 600 osoba koje su došle sa zbjegom) i njihovih fratara. Zauzeo se kod generalnog providura Dalmacije Alvisea Moceniga III. da im dopusti gradnju samostana na Skalicama u Omišu. Do tada je na tome mjestu bila samo crkvica, bez samostana. Omiški je samostan sve do povratka Imoćana u rodni kraj 1717., tj. do uspostave vojne župe Gospe od Anđela i diobe samostanskih dobara, nosio pridjevak „imotski“. I dandanas su ondje pohranjeni vrijedni povijesni predmeti i isprave iz ostavštine gvardijana fra Stipana Vrljića, dosta knjiga i inkunabula, a slikar Tonći Mostarčić naslikao je šest ulja na platnu velikog formata, sakralnoga i domoljubnog sadržaja. Time se na omiškim Skalicama trag Imoćana zadržao do danas i svjedoči o proteklom vremenu. Nažalost, još nedovoljno istraženome.
Izumrli su brojni naraštaji Imoćana bez temeljnog znanja o oslobođenju Imotskog od Osmanlija ili, još gore, s općeprihvaćenim predrasudama. Tako i današnji naraštaj stasa i živi u nepoznavanju činjenica koje su u jednome prijelomnom povijesnom trenutku odredile da pripadnemo Hrvatskoj (uz malo nesklonije povijesne okolnosti mogli smo ostati s druge strane bosanskohercegovačke granice).
Neki su imotski autori (prethodno poimence navedeni) iz povijesnih prikaza izostavili podatke koji se odnose na dobročinstva Franceschija, pa su povijest prikazali obojenu romantičarskim zanosom kao da se dogodila sama od sebe. Nažalost, takve se objave citiraju i prenose kao izvorne i argumentirane, a time se predrasude multipliciraju do neslućenih razmjera. U ovom su uratku smišljeno izostavljene kako ne bi bile temelj nekoj novoj zabludi.
Ovaj bi kratki i sažeti rad trebao biti poticaj za buduće temeljitije propitivanje zasluga članova obitelji Franceschi u oslobođenju Imotskog  i uspostavi civilne vlasti na cijelom području Imotske krajine.

Osvrt na povijesne prilike pod Osmanlijama 1493. – 1717.
Potkraj 15.stoljeća Imotski pada u turske ruke. Oko točne godine bilo je mnogo prijepora, pa se pisalo o godinama 1471., 1483. i 1519. Danas se godina 1493. smatra točnom na temelju zapisa franjevačkog ljetopisca iz samostana u Omišu, koji je bosančicom zapisao: Grad (Imocki) Turčin osvoi na 1493. S Imotskim je pala i cijela njegova Krajina, zajedno s utvrdom Proložac (to su bile jedine dvije poznate utvrde na cijelome imotskom području). Godina 1493. podudarna je s godinom poraza hrvatske kraljevske vojske na Krbavskom polju (9. rujna 1493.). Starohrvatska utvrda u Imotskom više se nije mogla odupirati neusporedivo nadmoćnijoj turskoj sili, pa je te godina zauzima osmanlijska posada (i prološka je utvrda time izgubila svoje strateško značenje.
Osmanlije su svoju vlast na osvojenim područjima uvodili bez prethodne izmjene dotadašnjega društveno-ekonomskog uređenja, služeći se isključivo političkim oblikom „konzervativnog izmirenja“ lokalnih uvjeta s turskim poretkom i ustanovama. Nisu bitno mijenjali ni postojeću upravnu podjelu kakvu su zatekli na zaposjednutim područjima. Jednaka načela uspostave uprave provodili su u našim krajevima kao i u Bosni. Prema tome,  turska se uprava dijelila na osnovne jedinice civilne administracije: beglerbegluke (još zvane ajaleti ili pašaluci), sandžake i nahije. Najčešća i gotovo redovita upravna jedinica koja je po rangu bila negdje između sandžaka i nahije bila je kadiluk ili kaza, na čijem je čelu bio kadija, tj sudac. Kadiluk je obuhvaćao veći broj nahija, što je ovisilo o razmjernom broju muslimanskog stanovništva. Veća kršćanska mjesta nazivala su se varošima, kakav je naziv nosio (i nosi do danas) i Imotski. U 15. stoljeću na biokovsko-neretvanskom području osnovane su tri (kasnije i četvrta) nahije, od kojih jedna u Imotskom: nahija Imota, nahija Gorska župa u Vrgorcu i nahija Primorje, sa sjedištem u Makarskoj, koja je tada bila samo mala luka bez većega trgovačko-vojnog značenja. Ispočetka su sve tri nahije pripadale drniškome ili fočanskom kadiluku, kasnije mostarskome.
Polovicom 16.stoljeća osnovan je imotski kadiluk (1562.) kojemu su pripale sve četiri nahije. Područje je tijekom cijele turske vladavine pripadalo hercegovačkom sandžaku čije je službeno sjedište najprije bilo u Foči, a potom u Pljevljima. Sandžak je privremeno imao sjedište i u Mostaru.
Najviši predstavnici turske vlasti na terenu bili su kadija u Imotskom i u Gabeli. S tim u svezi iščitavamo i važnost Imotskog kao središta sudbene vlasti, ali i moći grada kakva se više nikad u povijesti nije ponovila.
Imotska se krajina posljednja oslobodila od Turaka. Tijekom 224 godine turske vladavine bilo je nekoliko ozbiljnijih pokušaja oslobođenja. Tako je već 1501. Ivaniš Korvin s 1200 konjanika i pješaka pokušao Turcima oteti Imotski. U doba Bečkog rata 1686. osam sela Imotske krajine – Zagvozd, Župa, Vr(h)dol, Zmijavci, Runovići, Poljica, Vinjani i Proložac, tražili su podaništvo i zaštitu Mletačke Republike, ali bez uspjeha. Imotska krajina je oslobođena tek u Tursko-mletačkom ratu (1717. god.) kao posljednji kopneni dio Dalmacije, tzv. aquisti novissimi.
Inicijativu za oslobođenje Imotskog dali su imotski franjevci, koji su početkom 1715. izbjegli iz samostana u Prološkom blatu u Omiš, točnije u Dobrče/Pisak. Povjesničari ili ljudi koji se amaterski bave tom temom redovito izbjegavaju napisati da je imotskim fratrima utočište dao Zuane Ivan Franceschi na svom posjedu, pa bismo se trebali zapitati: zašto? Umanjivanje zasluga obitelji sustavno se provodi zbog silnog otpora prema povijesnoj istini da je obitelj Franceschi, i prije nego je došla u posjed Perinuše, bila dobročiniteljska, bez ikakvih zadrški i kalkulacija. U to vrijeme nije bilo ni govora o osvajanju područja imotskog kadiluka, a izostao je i interes Venecije kojoj, zapravo, to područje više nije ni trebalo s obzirom na slabljenje Serenissime, te na prioritete koji su se pojavili na drugim stranama, osobito na moru, gdje ih je bitno ugrožavala osmanlijska ratna mornarica.
Fra Stipan Vrljić, koji je predvodio zbjeg puka, i bogati mostarski trgovac, plemeniti Mate Šoić-Mirilović (potonji radi vlastitih trgovačkih interesa), svim su se snagama trudili i poticali generalnog providura Dalmacije da vojnom operacijom oslobodi Imotski, iako se on opirao angažiranju vojnih snaga i suzdržavao se zbog troškova koje je mletačka uprava teško mogla podnijeti. Konačno su ishodili pristanak da se pokrenu vojne akcije protiv turske utvrde u Imotskom, ali je pri tome providur tražio da fra Stipan Vrljić okupi domaće dobrovoljce te od Šoića-Mirilovića zahtijevao da dade jamstva za nadoknadu svih eventualnih gubitaka topništva (za što je Šoić položio jamstvo u zlatu).
Zadatak je povjeren generalu Emu i majoru Rizzu, koji su unovačili, među ostalim, i vojsku braće Franceschi (Zuane Ivana, Frane i Matije) od 250 vojnika, čije su troškove braća sama snosila. Zuane je jedini od braće koji je u svojstvu zapovjednika sudjelovao u samoj ratnoj operaciji. Novac za vojničke plaće, hranarinu, ordenje i streljivo kasnio je i po dva mjeseca, a plaće vojnicima bile su prepolovljene (s 20 na 10 solada za pješake i po komad dvopeka na dan). Fra Stipan Vrljić i fra Lovre Šitović okupili su domaće dobrovoljce za taj pothvat, uglavnom Imoćane iz zbijega, ali i nešto Sinjana.
Nakon pet dana topničke vatre te osvajanja unutrašnjeg zida, Turci su već 1. kolovoza bili spremni na predaju  koja je uslijedila dan kasnije, jer su lagumari (mineri) ozbiljno uzdrmali zid same kule. O tome su zabilježeni različiti podaci, npr. da je poginulo 27 Turaka, a 103 su se predala, ali je taj podatak upitan jer sam naišla i na drugačije brojke. Zna se da je posada imotske Topane brojila oko 400 ljudi.Mlečani su Turcima dali vojnu pratnju do Ljubuškog kako ih putem ne bi napadali revoltirani Imoćani.
Požarevačkim mirom od 21. srpnja 1718. utvrđena je tursko-mletačka granica kakva je ostala do danas, tada zvana Močenigova crta ili linea Mocenigo. Imotska je krajina izgubila velik dio svog teritorija, i to zbog podmićivanja pregovarača, o čemu se stoljećima govorilo, ali dokaza nije bilo. Priča da je kotrljanje topovske kugle po tlu odredilo polukružni oblik granične crte pripada istoj kategoriji fantastike kojoj pripadaju i svijeće vezane za rogove koza i ovaca. To je ujedno bilo posljednje mletačko (kopneno) proširenje uopće.
Nakon oslobođenja fra Stipan Vrljić imenovan je prvim gvardijanom vojne župe Gospe od Anđela, a Mate Šoić-Mirilović prvim kolonelom ili vojnim zapovjednikom grada i Krajine. Do izgradnje nove crkve sv. Frane 1736., u Imotskom su postojale dvije župe: vojna župa Gospe od Anđela i župa sv. Frane, dok se u 19. stoljeću vojna župa nije ugasila odlukom crkvenih vlasti, a istodobno je započela gradnja nove, veće crkve sv. Frane. Od tada datira i blagi antagonizam između Bazane i donjeg dijela grada, koji je nastao zbog stoljetnog prijepora oko vlasništva zavjetne slike Gospe od Anđela, koju je od milodara u Veneciji naručio fra Stipan Vrljić. Sliku su nekoliko puta selili iz jedne crkve u drugu, gotovo je otimali jedni drugima.
Kada su braća Franceschi kao naknadu za vojne troškove nastale sudjelovanjem u ratnim operacijama dobili posjed arci-bega Čauševića s osam mlinova, posjed je bio poharan, mlinice su slabo radile jer je stanovništvo bilo izbjeglo, a dotok žitarica za meljavu iz bosanskog zaleđa bio je nemoguć zbog ratnih čarki na novim granicama. Zuane Ivan Franceschi zbog troškova pohoda na Imotski doslovno je bankrotirao.
Franceschi nije imao drugog izbora nego se staviti na raspolaganje Veneciji u svojstvu zapovjednika bojne galije. Tako se s flotom otisnuo u pomorsku bitku s Turcima, u kojoj su Mlečane, ispred albanske obale, presrele turske galije i hametice ih porazile (ispred Duresa, današnjeg Drača u Albaniji). Nisam uspjela saznati o kojoj se pomorskoj bitki radilo ni točnu godinu kad se vodila. Moguće je da je mletačka flota ne izlazu iz Otrantskih vrata bila napadnuta od tada brojnih osmanlijskih gusara koji su sijali strah i trepet po istočnom Sredozemlju, a djelovali su uz suglasnost i za račun otomanske vlasti. Zna se da je Zuane Ivan uspio umaknuti na zapovjedničkom brodu na kojemu se nalazila ratna blagajna. Spašavanje blagajne bila je olakotna okolnost što ga Venecija nije  kaznila doživotnom kaznom zatvora  za gubitak brodovlja. Vraća se u Pisak, gdje ga Venecija, po kazni, internira na njegovu vlastitom posjedu, bez prava kretanja izvan njega. Nikad se više nije vratio u Omiš, ali ni na svoj posjed u Imotskom polju. U Pisku umire 1741. i biva pokopan u maloj crkvici sv. Marka (iz 1564. god.), gdje mu je i danas grob.
Zuanin sin iz trećeg braka (sa ženom iz splitske plemenitaške obitelji Cambi) Antonio, preuzima upravljanje posjedom i velik dio godine boravi na Perinuši, a nadzornici Perinovići i dalje vode poslove s mlinovima, zemljom i urodom. Antonio od mletačkih vlasti zahtijeva da dopuste dogradnju mlinica te dobiva dozvolu za dogradnju još šest mlinova. Na mletačkome katastarskom dokumentu iz 1777. ucrtan je Ponte di pietra  (Kameni most), Molinari di Franceschi (Mlinice Frenceschi) s 11 žrvnjeva, a konačno ih je izgrađeno 14 (o godinama naknadnih dogradnji nisam pronašla dokumente), te stojna kuća i turska obrambena kula. Visoki zid zaklanja vrt, tzv. avliju. Na južnom su ulazu polu-utvrđena vrata, a do prvog kata vode položene kamene stube koje su konji lako svladavali. Više sam puta čula priču da je arci-beg Čaušević plemenite jahaće konje držao na katu u velikoj prostoriji nazvanoj šaloš  kako bi ih izolirao od riječne vlage.
Kula je srušena u 1842. za načelnika Petra Vrdoljaka i na njegov zahtjev. Kamen je upotrijebljen za dogradnju tj. za proširenje same kuće.

Turske utvrde s posadom na području Imotske krajine

U Imotskom na ostacima srednjovjekovne starohrvatske utvrde, na klisuri iznad Modrog jezera Turci su po zauzimanju Krajine sagradili visoku, zastrašujuću kulu koja je mogla primiti 400-500 ljudi/članova posade. Prije Kandijskog (Kretskog) rata tvrđava je bila malena, bez artiljerije i jače obrane. Njome je zapovijedao dizdar. Oko 1636. Imotski je postao kapetanija, pod zapovjedništvom Omer-kapetana Imockog, Prološkog i Dvorskog i tada se kula dograđuje.
Zapadno od Imotskog, u Prološcu, na vrletnoj klisuri iznad bujice Suvaje, Turci su nastanili srednjovjekovnu utvrdu Stjepana Vukčića Kosače i ondje su boravili neko vrijeme, no bili su podčinjeni Imotskom. Ostaci te utvrde dobro su vidljivi i danas.
U Vrgorcu, Makarskoj, Zadvarju, Norinu i Smrdan-gradu nalazile su se ostale utvrde koje su, sve zajedno, dulje od dva stoljeća u pokornosti držale biokovsko-neretvansko područje.

Ipak, to je područje po vjeri i stanovništvu bilo potpuno homogeno i teško je podnosilo turski jaram. Smješteno na granici prema mletačkom teritoriju, nastojalo je iskoristiti svaki politički zaplet za svoje oslobođenje i prelazak pod mletačku kršćansku zastavu, u čemu su ih predvodili franjevci, i tada duhovni vođe naroda, gotovo jedini pismeni i obrazovani ljudi. Izbor je bio potpuno određen političkim i vjerskim prilikama i osjećajima.
Lokalno hrvatsko stanovništvo još je živjelo u obiteljskim ili, točnije, plemenskim zajednicama, u zaostalosti i teškom siromaštvu. Ipak, već od 1501. godine predstavnici Imotske krajine započinju pregovore s Mlečanima o prelasku cijelog područja pod kršćansku mletačku vlast. Ta je želja trajno živjela u narodu.
Nakon pobjede kršćanske vojske u bitci kod Lepanta 7. rujna 1571., u kojoj su sa svojim galijama sudjelovali i Hrvati iz dalmatinskih komuna, i u kojoj je turska mornarica hametice potučena, 27 podbiokovskih sela od Rogoznice do Neretve prešlo je pod Veneciju, kojoj su za podaništvo i zaštitu  plaćali 300 talira na godinu. Ipak, nakon Kandijskog rata 1573. Mlečani i Turci sklapaju mir prema kojemu pod tursku vlast vraćaju (među ostalim) sve posjede u Dalmaciji, pa tako i Makarsku s primorjem.
Arci-beg Čaušević – istina i mit

Na rijeci Vrljici Turci su u 15. stoljeću sagradili malu akumulaciju utvrđenu glinenim nasipima, popločanima kaldrmom te mlinice s osam žrvnjeva. U vrijeme pada osmanlijske vlasti u Imotskoj krajini, posjed i mlinice bile su u vlasništvu arci-bega  Čauševića, u tom kraju prvoga po bogatstvu i utjecaju. Tragičnu ljubavnu priču o njegovoj kćeri književnik Ivan Aralica pronašao je u Državnom arhivu u Zadru, a poslužila mu je kao predložak za roman Konjanik, kasnije za vrlo zapaženu ekranizaciju Branka Ivande, koji je 2003. godine snimio istoimeni film. U njemu nije vidljivo da se radnja zbiva na Perinuši nego negdje u Dalmatinskoj zagori, tj. u pograničnom području između Mletačke Republike i Otomanskog Carstva.
Prijelaz preko rijeke osiguravao je stari višelučni most iz turskog zemana, koji je počinjao na zapadnom ulazu ćemera što je prolazio ispod stare kuće, nastavljao se s njegove istočne strane te uz stražnju stranu mlinice, preko 13 piluna3, vodio do ćuprije koja je premošćivala Vrljiku. Kasnije, početkom 20. stoljeća akumulaciju i pilune rekonstruirala je Austro-Ugarska, i to otac kipara Ivana Rendića, kojega je austrougarska uprava dovela s Brača radi gradnje zgrade Režije duhana gdje je bio predradnik kamenoklesarima. Zanimljivo je da je „glava“ svakoga pojedinačnog piluna postavljena pod drukčijim kutom, ovisno o tlaku vode u jažvi, kako bi jednakom snagom pokretala sve žrvnjeve bez obzira na njihovu udaljenost od glavnog vodenog toka. Austrougarska je uprava imala tehničke nacrte svih gradnji koje je provodila, pa se može pretpostaviti da se i nacrt te zanimljivosti nalazi u nekoj pismohrani.
Nije poznat točan broj lukova koji su nosili gazište stare turske ćuprije, ali se prema prvim fotografijama može pouzdano pretpostaviti da ih je bilo barem dvadeset. To je bio jedini most preko rijeke (osim onoga u Prološcu i na Kamenmostu koji potječe još iz vremena rimskog cara Marka Aurelija). Za prelazak se plaćala mostarina.
Novija dva mosta preko odvojka Vrljike, uz mlinove, i kod Kuzmana, preko matice, započeta su 1938. godine prema projektu i pod nadzorom općinskog tehničara Frane Franceschija pok. Bepa. Most uz mlinice završen je prije početka Drugoga svjetskog rata, a onaj preko matice nakon završetka rata, iako su već bili izliveni potporni stupovi, pa se u međuvremenu prelazilo preko položenih jablanovih greda.
Veliki potres od 29. prosinca 1942., koji je, sudeći prema strašnom razaranju, imao epicentar upravo oko Perinuše, razorio je dograđeno produženje stojne kuće koje su Franceschi gradili od kamena srušene kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama. Mlinice su popravljene i, nažalost, dobile su betonsku nadgradnju. Bile su u upotrebi sve do potkraj 20. stoljeća.
Prema upraviteljima Perinovićima, u narodu je nastao naziv Perinuša, kojim se do danas naziva područje oko mlinica na Vrljici. Perinovići su se povukli s posjeda na kraju 19. stoljeća, a trajno naseljena obitelj Josipa Bepa Franceschija baštinila je pridjevak Perinovići/Perini, koji im je ostao do danas.
Danas je cijeli sklop stare kuće i mlinica proglašen spomeničkom baštinom, dio datira iz razdoblja Osmanlija, a dio iz vremena mletačke uprave. (Podijelivši imanje među svojim članovima, obitelj je prije Drugoga svjetskog rata sagradila i noviju kuću s druge strane ceste.)
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nedavno je započelo obnovu stare kuće Franceschi, a za obnovu mlinica i mosta rade se elaborati i traže financijska sredstva.

Oslobođenje Imotskog u književnosti
U borbama za Imotski sudjelovala su tri brata Franceschi: Zuane Ivan, Frane i Matija, od kojih se junaštvom se osobito istaknuo Zuane Ivan. Narodna ga predaja slavi kao junaka koji je, s isukanom sabljom u ruci  prvi ušao u imotsku tvrđavu. Legendarni je vojskovođa na krilima slave ušao i u književnost, i to u Pismu od vitezova omiških fra Andrije Kačića Miošića. Razgovor ugodni naroda Slovinskoga, popularno zvan Pismarica, napisan je u narodnom desetercu i posve nalikuje načinu na koji su narodni pjevači-guslari slavili pobjede nad Turcima. Među ostalim, Kačić Miošić piše:
Leti soko gradu Imockomu,
po imenu Perinović Ive,
i opali varoš oko grada:
to se zgodi rata Malenoga.

Imotu je bilu opsidnuo,
prija vojske dužda mletačkoga,
a kad dođe vojska principova
ter Imotu poče uzimati,

na juriš je prvi udario
prid junacim mladim krajišnicim.
Pod njime je konjic poginuo,
a njega su rane dopadnule,

al’ je Ive srca junačkoga,
rane zavi, a na juriš trče,
opošteni dužda mletačkoga
na uzeću grada Imockoga.

Njemu bane za junaštvo daje
dvi kolajne od suhoga zlata,
jer ne biše bržega konjika
u Turčina ni u kaurina.

Fra Andrija je bio suvremenik oslobođenja Imotskog. Uzmemo li u obzir njegovo obrazovanje (studirao je filozofiju i teologiju u Budimu, Osijeku i Šibeniku, te nakon zaređenja nastavlja studij u Mlecima, gdje stječe zvanje generalnog profesora teologije, poslije i profesuru iz filozofije i moralke), nipošto se ne može dovesti u sumnju njegov autoritet književnika i povjesničara. Događaji su realistično opjevani, a deseterac je bila pjesnička forma koja je omogućivala da u vrijeme posvemašnje nepismenosti pjevanjem uz gusle povijest dopre do velikog broja slušatelja. Smatra se da je Kačićevo svjedočenje potpuno vjerodostojno, i nije jasno zašto ga neki autori sustavno zaobilaze i prešućuju, a Imoćani su Zuanu Ivana Franceschija, svoga junaka iz bitke za oslobođenje od Osmanlija, potpuno i smišljeno gurnuli u zaborav kako ne bi bile umanjene zasluge fratara u toj slavnoj pobjedi.

Zbjeg u Pisak i Omiš
Nakon što su Turci utamničili fra Stipana Vrljića, gvardijana samostana u Prološkom blatu, zbog vrlo nesigurnih okolnosti franjevci su iz samostana s otočića u Blatu 1715. pobjegli u Omiš. S fratrima je, kao što je bilo uobičajeno, izbjegao i velik broj katolika iz sela Opanci-Lovreć, Studenci, Lokvičići, Ričice i Poljica, njih oko 800.
Najprije su se naselili oko Zadvarja, a zatim se spustili u primorje. Fratri su se privremeno sklonili u kuću Zuane Ivana Franceschija blizu Vrulje u Dobrču jer u Omišu nisu mogli naći dovoljno prostran stan za sve svoje članove. Na tom se posjedu smjestilo i 200 obitelji sa svojom stokom. Tu su provodili težak život boreći se i strepeći od lopova i zlih ljudi, koji su iskorištavali ratno stanje te krali i pljačkali, a nastala je i nestašica hrane i ispaše. Petnaest fratara i puk ostali su na posjedu pune dvije godine, od siječnja 1713. do 25. srpnja 1715. godine, pa do povratka pred samu bitku.
Tako je 13. kolovoza 1716., glavni mletački providur za Dalmaciju Mocenigo u svom izvještaju zapisao: U Omiš su došli fratri iz bosanskog samostana sv. Frane. Doveli su više od 200 obitelji; koje su tamo bile pod njihovom duhovnom upravom. Ja sam im na njihovu molbu i na molbu omiškog vijeća  dopustio da sagrade samostan na Skalicama (u Omišu).
Gvardijan imotskih franjevaca fra Stipan Vrljić započeo je gradnju franjevačkog samostana na Skalicama, a u ljeto 1717. predvodi povratak izbjeglog puka u Imotski te organizira dobrovoljce za napad na imotsku utvrdu.

Oslobođenje Imotske krajine
Na molbu plemenitašā iz Omiša, Franceschija i Caralipea, trgovca Šoića-Mirilovica podrijetlom iz Mostara, i imotskih fratara u zbjegu, generalni providur Dalmacije Alojzije Mocenigo III. odlučio je Turcima oteti imotsku tvrđavu, a s njom i cijelu Krajinu. Šoić-Mirilović pristao je snositi troškove artiljerije i pokriti gubitke topova ako ih bude, te je položio kauciju u zlatu kako bi privolio Moceniga da pokrene trupe protiv Turaka . Artiljerijom je zapovijedao knez Pavao Caralipeo, koji je na volovskim zapregama po teškom terenu, bez cesta i putova, prenio topove, streljivo i hranu do Zadvarja, a dalje su ih do Imotskog vukli unovačeni dobrovoljci. Bio je to mukotrpan pohod. Nakon dugih nagovaranja, Mocenigo konačno naredi izvanrednom providuru Balbu i generalu Emu da skupe vojsku i krenu na Imotski. Kada su trupe 25. srpnja prispjele u Imotski, Franceschi ga je već bio oslobodio i zauzeo. Preostala je samo prijeteća utvrda u koju se zabarikadirala posada. Prevladavalo je mišljenje da je utvrda zbog svog položaja na litici iznad jezera i zbog brojnosti posade gotovo neosvojiva.
Kako bi spriječio Turke iz raznih susjednih krajeva da pruže pomoć Imotskom, Mocenigo je poslao zapovjednika Semitecola prema Neretvi, Nonkovića prema Trebinju i Stonu, a Vrgorčani su imali obvezu onemogućiti dolazak pomoći iz Livna i Glamoča. Kad je sve bilo dobro organizirano, Mocenigo zapovijedi generalu Emu i sergent-majoru Rizzu da otpočnu topnički napad na Imotski.
Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (ukupno 224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome su buđenje katoličke svijesti koju su franjevci podgrijavali i povezivali je s hrvatskim nacionalnim bićem, zatim blizina primorskih gradova i oslonac u Mletačkoj Republici. Navedene činjenice te česti upadi domaćih uskoka i hajduka s mletačkog područja podržavali su nadu imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor.  S ponosom se ističe da su franjevci okupljali narod za taj pothvat.
Najpouzdanije opise oslobađanja Imotskog, a potom i Imotske krajine ostavio nam je generalni providur Alvise Mocenigo III. u svojim spisima. Ti su spisi napisani talijanskim jezikom, a čuvaju se u Povijesnom arhivu u Zadru. Ondje ih je pronašao i preveo fra Andrija Nikić, popratio ih bilješkama i pripremio za tisak.
Kako me je Vaša radoznalost preduhitrila, s posebnom radošću Vam, bez svih bilježaka, prilažem neke od suvremenih izvješća kako bi pobudili radoznalost ljubitelja Imotske krajine, te pohitili pronaći cjelovite izvornike o povijesti Imotske krajine. Izvješća donosim kronološkim redom – piše fra Andrija Nikić.

1. kolovoza 1717., str. 167 – 183.
Oslobođenje Imotskog opisao je generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Mocenigo u svom izvještaju od 1. kolovoza 1717. na sljedeći način. Pismo je uputio nadležnim vlastima u Veneciju, a prijepis izvještaja zadržao u pismohrani u Zadru.
Presvijetli Vojvodo!
Božja blagonaklonost umnožava blagoslove na Vašom Presvjetlosti i mom odanom srcu pruža veliko zadovoljstvo što mogu državnoj (općoj) svojini predati novu zemlju (mjesto), nove podložnike i novu državu. Pošto je hrabrošću državne Armije utvrda Imotski u Hercegovini zbacila barbarsku otomansku vlast, sretnom sudbinom došla je pod Mletačku (Venecijansku) zaštitu, pridružujući se državnim slavnim zauzećima. Pošto mi je naređeno da pokušam pothvat u korist zadnjeg sretnog pothvata u Mostarskom Blatu, kao što sam prije spomenuo, čvrsto sam se prihvatio zadatka i, nadvladavši sve poteškoće koje su se urotile, posvetio sam ovih zadnjih dana sve sile da to svladam. Pustivši na časoviti odmor Krajišnike (Krajine), odabravši od njih broj koji sam smatrao dostatnim za zadatak, iz Trilja sam se prebacio u Radobulju pod Zadvarjem, gdje sam putem preko Omiša, slabim i teškim putovima s upotrebom mnogo volova i sa 160 gustardozi (nosača), najprije sam naprijed poslao top koji je povjeren Gov. Conte Paulo Caralipeo, koji je tu posvetio takvu pažnju, brigu i trud, s kim manevrirajući/postupajući ozbiljno od početka mog dolaska u Provincije s novim podložnicima i s povjerenim propisima (odredbama) za pothvat, obavljao je s velikom svojom zaslugom do konca zauzeća.
Ujutro 23. prošloga srpnja pođoh odavle i marširajući u potpunom redu, kako dolikuje, nađoh se navečer na 25., nakon dosadna i naporna puta s artiljerijom i sa svim trupama u Imotskom polju.
Tu nađoh očekivane Konavljane i Krajišnike (Krajine) koje su pod vodstvom Gosp. Sargo-te Genere(?) Baron Spare, poslao sam naprijed Gosp. drugim putem ali povezano sa zadatkom koji sam ostavio, nakon što (je) Gov. Zuane Franceschi zauzme varošicu i pošto je počeo po koji sukob između naših i Turaka, koji su se zatvorili u tvrđavu. Kako mi je bila glavna nakana da štedim krv vojnika, koji toliko novca koštaju državnu blagajnu, tako postrojivši vojsku u bojni red, pokazah se s topom na očigled neprijatelja pozivajući ga na predaju. Neprijatelj to odbi obrazlažući da to ne može učiniti radi stranih Turaka, koji su se strkali na obranu, ali treba vjerovati da su ga ohrabrivale za otpor obilna snabdjevenost za koju se pobrinuo prethodnih dana, pomoć koju se nadao dobiti iz susjednih gradova, dok se se u susjednom polju u Duvnu skupljale grupe Turaka, a također ga je sokolila i prirodna gotovo neosvojiva utvrda. Takvom mi ju je također u crtežu pokazao inženjer Camozini, takvom su je također otkrili i gospoda Generali i drugi inženjeri. I u to sam se i sam uvjerio kada sam se osobno približio da pogledam mjesne okolnosti.

Opis imotske utvrde
Ona leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri druge strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera. Na samom njezinom pročelju su zbijene njezine utvrde i zauzimajući joj četiri fasade čitavi vrhunac samoga kamena (pećine), po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana, nema mjesta kuda bi se moglo popeti da se zauzme mjesta osim na jugu, koji je također zatvoren jakom (uzbrdicom – falsa braga), iako vrlo uskom na svojoj površini.
Kako bi bilo previše teško i opasno ne samo porazmjestiti vojsku, kao i upotrijebiti minere za zid koji je postavljen na tolikoj visini na kamenu (pećini), tako isto protiv ostalih triju strana baterije se mogu malo koristiti jer je obronak vrlo kamenit i uzdiže se visinom više od 100 koraka nad podnožjem.
Uglavnom takav je njezin položaj, da ju je priroda utvrdila takvom utvrdom jakom i vrlo malo pruža pristupa umjetnim tvorevinama. Ipak pouzdavajući se samo u zaštitu Božju, gdje je stalno čitavo moje povjerenje, pokušao sam vojničkim pokusima sreću. Pošto sam po noći doveo nasuprot utvrdi artiljeriju koja je pomagana pohvalnom pažnjom zapovjednika bataljuna Rizzoa, na zgodno su mjesto postavljene baterije, tako da su ujutro na 27. (srpnja) počele uznemirivati paljbom. K tomu se je ujedinila paljba mušketira, koju su naši neprestano podržavali, smješteni u kućama i tornjevima varoši, koje okružuju utvrdu u sredini.
Branitelji su pokazali veliku hrabrost to pokazujući da ih ne brinu (štete?) koje su unutar tvrđave prouzrokovala taneta bomba, mužara i topova, te su neprestano odgovarali paljbom mušketa. Njihova se je postojanost i neustrašivost mnogo bolje vidjela kada su baterije dva puta u zrak digle skladišta streljiva i kada su Morlaci mogli s nepojmljivom hrabrošću, penjući se jedan na drugoga, preskočiti prvi bedem i zauzeti ga, provalivši vrata i odvodeći pet Konavljanskih plemića, zauzevši jednu zastavu i postavivši na zidove zastavu Vaše Presvjetlosti kao znak skorog sretnog zauzeća, jer neprijatelji, povukavši se u drugi bedem i zabarikadiravši njegova vrata kamenjem, nisu prestali da obasiplju paljbom Morlake, koji su izlazili van u nekom neredu odvodeći spomenute Konavljane i više košnica meda i drugu robu, da preko 300 vojnika kojima je zapovijedao Gen. Co. de Nostiz da uđu i koji su velikim dijelom maltretirani i pritisnuti od mušketira i kamenja koje su na njih bacali Turci.
No, dok je ipak prvi bedem ostao u našim rukama i pošto se je vidjelo da je vrlo teško i gotovo nemoguće osvojiti druge, jer su smješteni na jednoj litici ili stijeni sa strukturom (građevinom) koliko starom toliko čvrstom, uputih neprijatelju drugi poziv na predaju upozoravajući, da se potakne njihova odluka, na prednost državne armije u zauzeću tvrđave.

Međutim, kako sam preko izvješća doznao da na Duvanjskom polju, samo osam sati udaljenom odavde, Turci formiraju jedinice pješadije s namjerom da jedan dio idući jednim putem iznenadi naš tabor, a drugi idući brdima da navale na baterije. Tako odmah naredih da se zauzmu sva isturena mjesta i rasporedivši bojni red, doživio sam izvanrednu utjehu kad sam vidio da sve trupe i Krajina ima živu želju da mu se pruži prilika da se okuša s neprijateljem i da ga pobijedi.
Lako je mogao nastati sukob, da se nisam prije nego se u to upustim pobrinuo da podignem na oružje čitavu granicu s namjerom da svugdje na protivničkoj strani unesem strah i zavist. Zadržavši galije u Opuzenu i narod iz Makarske, mogao je onaj Svij. Gosp. Izvanredni Providur Semittecolo po mojim uputama mnogo zaslužan svojom aktivnošću i žarom pokrenuti one u Mostaru i Počitelju.
Zapovjednik Nonković prodirući sa svojim narodom prema Stocu i Trebinju popalio je žito zasijano po poljima i ujedinivši one iz Popova i Carina probio se je prema Ljubinju, odakle je izišlo deset zastava turskih s pješadijom i konjicom da ih prisili na uzmak nakon jedne bitke od dva sata i da ih natjera u bijeg uz osam mrtvih i jednim zarobljenim. Opljačkavši polovicu toga velikog mjesta, s ratnim plijenom krupne i sitne stoke, konja, odjeće, i zauzećem nekoliko kršćanskih obitelji koje su se u sukobu svojevoljno stavili pod našu zaštitu.
Sličan koristan efekt učinio je u Livnu zapovjednik Dragoni kojega sam odaslao s jednim odjelom konjice (Brnaza) u sinjskom teritoriju, prebacio se je u Prolog i spuštajući se u to prostrano polje popalio je prvih dana preko tisuću kola sijena ponavljajući i po drugi put požare s još većom štetom po neprijatelja i držeći ga uvijek na oprezu razboritošću i bez pothvata pokazao je hrabrost koja ga resi i koja je ostala očita u pothvatu Mostarskog Blata i u svakoj drugoj prigodi priteknu u pomoć tvrđavi svaki put kada to potrebe budu zahtijevale, kojima se, naravno, treba nadati (očekivati).
Dok sam ja bio zaokupljen takvim nužnim poslovima, Turci su se nastavili skupljati u Duvanjskorn polju s namjerom da dođu tvrđavi u pomoć. Ta nada skupa s naravi položaja, gotovo neosvojivom, očeličio je otpor branitelja, i da se oduševe na ustrajnost ti branitelji, Turci su pokušali proturiti u tvrđavu pismo s izrazom simpatija i hrabrenjem, koje pismo, kad mi je dopalo u rake, poslao sam kopiju Vašoj Presvjetlosti.
Doista vojska, koju sam utaborio u toj širokoj ravnici, bila je nestrpljiva da vidi neprijatelja i da ga potuče, ako bi mu stvarno pomoć prispjela, ali on se nije nikada usudio da se pokaže na očigled našemu taboru. Samo se je 30 njihovih konjanika vidjelo na vrhu jednoga brda, koje gleda na tvrđavu, opalivši nekoliko pušaka nadali su se da će im dati znak da je pomoć blizu, a nisu znali za predaju, koja je bila četiri dana prije.
Kako sam saznao da prije spomenuto okupljanje o kojemu je svijet pričao sastojalo se od samo 8 ljudi, koji su svedeni na tri skupljeni s više strana, većinom narod s brda državne službe.

Pošto sam brižljivo takvim i tolikim predostrožnostima osigurao logor od bilo kakvog neočekivanog iznenađenja i usredsređujući stalno pažnju na glavni cilj, uvidjeh da nema načina da se tvrđava zauzme jurišem, moralo se je pobrinuti pod svaku cijenu da se osvoji pomoću mina. Naredih da se taj posao počne bez čekanja na inženjera. Trudili su se na tome bezuspješno kroz čitavu tu prvu noć, jer branitelji, bacajući odozgo neprestanu kišu kamenja, uvijek i neprestano su ometali. Dođoh tu osobno da pružim pomoć, ali iako sam sve rasporedio kako treba, drugi pokušaj svršio je isto kao i prvi te se je nekorisno izgubila i druga noć u neuspješnom poslu.
U svakom slučaju ne usporavajući nimalo studij svojih nastojanja, htjedoh nanovo nadodati i napore svoga prisustva i prelazeći u napad osokolih glasom i oduševih nagradama radnike da si podignu ogrtače kako bi s pomoću njih mogli mineri, bez previše očita rizika, pridonijeti hrabrom pothvatu za koji se mislilo da je jedini način da se promijene mišljenje divljih (okrutnih) branitelja i da se postavi na zidine utvrde državna zastava.
Kad je operacija počela, s obzirom na kvalitetu zida, posljednja poteškoća, koja se je toliko povećala u svom nastavku, kada se je otkrilo da iza prvoga zida ima i drugi zid između kojih je stavljeno nešto zemlje.
Pošto je prepreka uklonjena s pomoću Božjom i vještinom inženjera Carnozinia, koji je hrabrošću, trudom i znanjem odgovorio kako treba, bio je prikraju posao koji su kroz dva cijela dana i dvije cijele noći radili toliki radnici. Kada su neprijatelji vidjeli vrlo sigurnu opasnost da će morati pasti pod ruševinama tvrđave i iznenađeni smrću 27 njihovih, koji su ubijeni bombama, izvjesiše bijelu zastavu s namjerom da izađu na sastanak i da pregovaraju o predaji.
Pošto je data dozvola trojici prvaka da se spuste pod moj šator, izložiše mi da će predati tvrđavu ako se njezinim braniteljima dozvoli da iziđu s oružjem i opremom i ako im se dadne pratnja da mogu sigurno otići u Mostar ili u Ljubuški.
Pošto je sazvan savjet za te prijedloge, bili su čvrsta i jednodušna mišljenja Presvij. Gosp. Izvanredni Providur Balbi i gospoda generali Co. de Nostiz, generalni poručnik Primoldi, generalni Sarg. gen. Baron Sparre i Kamerier da se ponuda treba prihvatiti.
Zaista, lako se je moglo pretpostaviti (razumjeti) da se je i doista postojanost i nevjerojatna hrabrost s kojom su neprijatelji branili tvrđavu, lako mogla pretvoriti u konačnu očajnost po kojoj bi više voljeli ostaviti pod ruševinama tvrđave živote nego izgubiti slobodu, kad je mišljenje bilo da se tvrđava mora držati za zaštitu široke ravnice koju je ona štitila i brojnog pučanstva novog podaništva, koje želi da nad njom uspostavi vlast i to tim više što ne bi bilo moguće bez utroška mnogo vremena i mnogo novca i uvijek u opasnosti od uznemirivanja koje bi neprijatelji mogli poduzimati koji joj stoje nasuprot da je iz temelja ne obnove.
Zaključeni su ugovori i ja sam izložio da se moraju predati zastave, oružno streljivo i živežne namirnice.
Sve je točno izvršeno pošto su 103 Turčina izišli iz tvrđave, predavši meni pet zastava, primivši pod mudrom upravom Nadintendatna Nakića pratnju koja im je dodijeljena do Ljubuškoga kao najbližeg mjesta, i to jutro pred njihovim očima izvjesivši na te zidine slavne znakove časnoga zaštitnika (sv. Marka).
Konte Zuane Ivan Francesci u svom izvješću zapovjedniku i mletačkoj upravi piše:
Ujutro 27. (srpnja) počelo je bombardiranje. Tome se pridružila puščana paljba bez prestanka sa strane naših, koji su bili utaboreni u kućama varoša, koji se nalazi oko same tvrđave(…) Morlaci su se neizrecivom hrabrošću penjali jedan na drugoga, pa su zauzeli prvu crtu, probili vrata, uhvatili par plemenitih konja, oduzeli zastavu i stavili na zidine drugu zastavu Vaše Prejasnosti kao znak skore pobjede (datirano 1. kolovoza 1717. obiteljska arhiva).
General Emo u svom se izvješću nakon ratnih operacija ponovo žali na nedostatak novca i sporost opskrbe kakva je bila za opsade Imotskog i čije posljedice nastoji sanirati iz Omiša nakon ratnih operacija. Taj dokument zorno pokazuje kakve su bile financijske prilike u Serenissimi, koje su i odvele Zuanu Ivana u pomorsku bitku s Turcima, a ona je neslavno završila za njega i za flotu.
Među ostalim, Emo piše:
Dosadašnja prisilna ekonomija odredila je pješacima deset solada na dan, konjanicima dvadeset solada i komad baškota. Razumno bi bilo da ih se digne od patnje i da se odredi dvadeset solada nagrade pješacima, jer je istina, da deset ne može zadovoljiti dnevne potrebe, jer je prisutnost mnoštva vojske povećalo cijene hrani. Osim toga, udaljenost je razlogom da pomoć stiže veoma sporo. Mudrost Vlasti vidi da je potrebno slati novac, odličja, odjeću. Time sam već pri kraju, kako bih pomogao vojsci, narodu i podmirio tolike izvanredne izdatke.(…) Kad budem unaprijed imao dvije pune mjesečne plaće i dovoljno novca za izvanredne prilike, odličja i dvopeka u izobilju, bit ću uvijek spreman udovoljiti zapovijedima, voditi računa o vremenu i uz pomoć iskustva i hrabrosti gospodina maršala, uz Božju pomoć, vodit ću vojsku u onom smjeru, u kojem se mogu očekivati sretni događaji (datirano 9. kolovoza 1717. u Omišu).
Vojskovođa Zuane Ivan Franceschi, kako je vidljivo iz citiranih povijesnih izvora koji se odnose na njegovo djelovanje, nedvojbeno je zaslužan za osvajanje varošice oko same turske utvrde, a zatim za proboj kroz prvi obrambeni zid i postavljanje mletačkog stijega na osvojene zidine. Daljnji je posao bio na lagumarima, tj. na minerima koji su bušili podnožje tvrđave kako bi je miniranjem urušili jer su se Turci utvrdili. Uvidjevši bezizlaznost situacije, turska je posada započela pregovore o predaji jer je već nakon nekoliko dana postalo očito da će pomoć turskih postrojbi utaborenih u Duvanjskom polju izostati budući da su im presječene komunikacije prema Imotskom. Ta se golema vojska od oko 30 000 vojnika pod oružjem nije ni pokrenula.
Tako 16. srpnja 1718. godine providur general Mocenigo piše:
Matiša Alilović dovede u imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela i Mostarskog Blata, Goranaca i Broćanca, nad kojima od bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegov župi, stoji u istom dokumentu, ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se oviti dana predstavio nudeći svu čeljad Prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, ističe isti Mocenigo, obdario i naredio, da se ovi novi doseljenici – nasele po Imotskom polju. Dao sam im imanja, naglašava isti general; pa će tamošnja granica biti bolje čuvana.
Toj seobi pridonio je i knez Pavao Despotović Caralipeo iz Omiša, koji se dopisivao sa spomenutim Alilovićem.
Poslijeratno vrijeme
Kako je već navedeno, prema naredbi gradonačelnika Vrdoljaka, obrambena je kula srušena. Nema logičnog objašnjenja kojim bi se opravdao taj čin jer su u samom gradu Imotskom tri turske kule ostale netaknute (Šoića i Ćosića kula te kula u Ligutića ulici). Čula sam govoriti da se to dogodilo na traženje same obitelji Franceschi, no u općinskoj pismohrani postoji i Vrdoljakova naredba da se kula sruši, pa ta dva podatka nisu u suglasju.
Obitelj Franceschi od tada je živjela od mlinica, poljoprivrede, pomorstva, industrije i poslova u državnoj upravi.
Ostale venecijanske obitelji nestale su s povijesne pozornice, bilo iseljavanjem, ženidbenim vezama ili izumiranjem. Tijekom 18. i 19. stoljeća dolazili su razni mjernici đomeštri koji su izradili prve katastre cijelog područja, donosili i primjenjivali pisane venecijanske zakone jer se nakon pobjede nad Turcima otomanska legislativa ugasila i preostalo je samo običajno pravo. (N. B.: Do dandanas mletački je katastar ostao na snazi. Austrougarska ga je uprava samo malo proširila, jugoslavenska nije učinila ništa.) Zakoni su bili uvođeni pojedinačno, odnosno jedan po jedan, a napisani su kao separati sa zaglavljem s mletačkim lavom, datirani arapskim brojkama, početnom vinjetom i suhim žigovima u obliku dlana s ispruženim kažiprstom koji pokazuje na važna poglavlja.
Poznate tj. sačuvane katastarske karte i izmjere jesu:
– Miscellanea
– mape Grimani
– kartografska zbirka Corrir,
a najstarija se čuva u imotskoj obitelji Benzon. O njoj je malo što poznato jer nije dostupna javnosti.
Pri dolascima mjernika obiteljski posjed na Perinuši bio im je na raspolaganju kao sjedište, bolje reći polazište. U obiteljskoj arhivi koju sam vidjela kod Frane Keka Franceschija, a vrijedno ju je skupljao njegov otac, nalaze se/nalazile su se katastarske isprave iz 18. stoljeća s crtežima terena u Imotskom polju (ali i u Livnu i Omišu), te mnogi tiskani separati iz „XL Civili nuovo“, tj. iz civilnog zakona koji se nakon oslobođenja od Turaka sustavno uvodio i na naše novoosvojeno područje. Do tada je sva sudska vlast bila u rukama turskoga kadije.

Gradnja zavjetne crkve Gospe od Ružarija na Opačcu
Godine 1719. na temeljima veće i starije crkve (vjerojatno benediktinske) obitelj počinje graditi zavjetnu crkvu Gospe od Ružarija. Međutim, nastaje spor s imotskim franjevcima o pravu na  bogoslužje i prikupljanje lemozine. Spor je trajao punih sto godina i konačno je makarski biskup Nikola Bijanković svojom poveljom „STAMPA Delli Fratelli Franceschiqu. Antonio“ presudio u korist Antonija de Franceschija i sinova proglasivši ih osnivačima i vlasnicima crkve Gospe od Ružarija na izvoru Vrljike – Opačcu, koji se nalazio na tada njihovu posjedu. Prema njihovoj volji, službu Božju u toj crkvi gotovo su dva stoljeća održavali franjevci iz Prološca. Franceschi su vlastitom odlukom odustali od crkve i više nisu organizirali bogoslužje. Konačno, 1932. ruševnu crkvu i zemlju oko nje kupila je obitelj Fabijana Grbavca i danas je to njihov posjed. Franceschi su, bez obzira na spor, učinili plemenitu gestu i novoj crkvi Čudotvorne Gospe na Durmiševcu darovali crkveno ruho, zvono i kalež. Crkva je (iako još nedovršena) kolaudirana 1. kolovoza 1873. godine.
Prije nekoliko godina Ministarstvo kulture obnovilo je i ruševinu stare crkve i pokrilo je novim krovom. Na Veliku Gospu 15. kolovoza tradicionalno se na ranu misu hodočasti u crkvu Gospe od Ružarija na Opačcu, a prije obnove misa se služila unutar ruševnih zidova.
Oko crkve još uvijek ima ostataka gradine stećaka, a jedan od njih ubraja se među najljepše u Imotskoj krajini, a na tom zemljištu ima i starijih arheoloških tragova iz antičkog doba. Područje je, očito, tisućama godina intenzivno živjelo. Nažalost, nedovoljno je istraženo jer su nalazišta na privatnim posjedima zasađenima vinovom lozom i drugim kulturama.

Blagoslov Vrljike
U jednome svom davno objavljenom tekstu napisala sam (a ovdje ponavljam) – Iz pet vrela Jauka, Opačca, Utopišća, Dva oka i Duboke drage, nastaje 23 km duga ravničarska rijeka koja vijuga poljem i udahnjuje mu život. Uz izvore se vežu mnoge priče i legende koje su ljude ispunjavale strahopoštovanjem prema vodi od koje smo svi sazdani.
O Vrljici je ovisio urod u Imotskom polju, ali i svekoliki život okolnog stanovništva. Još donedavno voda Vrljike bila je pitka na svakom njezinu dijelu, u njoj su plivale endemske mekouste pastrve, imotske gaovice izvirale su na vrelima zajedno s vodom, u njoj je živio bjelonogi rak. Čovjek se, po zlu, umiješao u život rijeke uvjeren da mu je sve dopušteno. Bogata i plodna snaga rijeke polako posustaje pod najezdom novoga, nesmiljenog vremena.
Ipak, jablani još uvijek kite njezine obale; evo prigode da se prisjetimo velikog Tina koji je često i rado pohodio Perinušu i ondje bio dragim gostom obitelji Franceschi. Nadahnut mjestom, napisao je svoje antologijske, svevremene Visoke jablane:
(…) Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda,
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
(Visoki jablani, Puti, 1922.)

Život na mlinicama
Često zaboravim da je struja došla na Perinušu tek  šezdesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1963. Do tada, sve je bilo obavijeno Božjim mrakom i titravom svjetlošću petruljača, šterika i priručnih garbitača napravljenih od praznih konzervi. Dok su još sve mlinice radile punom snagom žrvnjeva, okolno je područje danima bilo zaposjednuto pomeljaocima koji su i po deset dana čekali da njihovo žito dođe na red za meljavu. Pod niskim pločanim krovovima mlinova bile su naslagane gomile vreća punih žita na kojima su, zavaljeni, noćili vlasnici. Svatko bi donio svoju poputbinu u zovnici, trvenog sira iz mišine, povismena, pršuta, kruha. Nešto bi se i skuhalo na jednim od dvaju raspoloživih komoštara. U prvoj su mlinici mlinari kuhali za sebe i zajedno jeli. Katkad bi se nudila na prodaju tek zaklana janjetina. U dvjema postojećim stajama bili su svezani konji i magarad iza kojih je ostajao dragocjeni đubar za gnojidbu njiva.
Na Perinušu su dolazili Duvnjaci i sva bliža bosanska okolica čije su se vreće, prema širini okomitih crta, razlikovale od ovdašnjih.
Čeljad je ljudikala, igrala šijavice, pjevala gange i kratila dugo čekanje. Pričali su se događaji iz sela, prepričavala junačka djela iz rata s Turcima, razgovaralo o poljoprivredi, zafrkavalo na temu žena i ljubavi. Mlinari su, poput gradskih brijača, znali sve što se u bližoj i daljoj okolici događalo.
Kada je započeo masovni odlazak seljaka u gradove, napuštana je zemlja, poljoprivredna je proizvodnja zamrla, sijalo se sve manje žita, a mlinice su postajale nepotrebne. Stare mlinare njihova djeca više nisu htjela nasljeđivati, mlinice su propadale i urušavale se. Ostao je tužni prizor koji vapi za obnoviteljskom rukom.
Danas, povremeno, melje samo mlin Zdravka Mije Gadže, koji je mirovinu zaslužio radeći druge poslove, a umirovljeničke dane krati u mlinu i održava ga na životu.

GENIUS LOCI
Keku Franceschiju u spomen

Sjedimo oko stola u Kekovoj kužini, u kadru prozora jablani lijevo i sunce na zalasku, u rumenoj svjetlosti, na suprotnoj strani. Idila polja, pogled s Perinuše, slika uvijek ista. Na stolu svakog blaga Božjega pića i kola u izobilju!
Keko priča o događajima od prije pedeset i više godina, pod njegovim se glasom vrijeme ne razdvaja, ne odcjepljuje, nego se izjednačava s našom znatiželjom. Sklonio je Keko sve vrijeme u sebe, njegova nas riječ vraća u bit trajanja: izricao je svoje pretke kao i mnogo puta prije toga. Svoje i tuđe. Obilje riječi za obilje života, za male patke i koke na Vrljici, za mlinare i mlinarsko prigovaranje…i za sve što živi u njegovu pamćenju. Kekova Perinuša, zaklonište i hladni polumrak portuna sa svjetlošću na kraju: vrt, omeđen, budan s kućom, sabran u vidjelu: cvijet jabuke i koromač stara loza, đelsamin i tunje. Sve to!
Mlinice i život oko mlinica središte su svake Kekove priče; ako ne krene od mlinica, njima će se vratiti; neizostavno. Ne može se zamisliti, priča on, broj pomeljaoca koji su na konjima i magarcima donosili vreće žita i čekali dane i noći da dođu na red za meljavu. Vreće su bile naslagane sve do krova, svaka s praljkom zabilježenom tintanom olovkom na koju je trebalo pljunuti. Neka se zna čija je koja vreća. Čekalo se na red, a usput ljudikalo, zbijale se šale i pripremala hrana na dva komina kojima su se služili mlinari. U mlinara nikad gladi.
Za niska vodostaja, kada bi se Vrljika umorila nakon dugih suša, čvrsti raspored meljave svima je osiguravao jednako posla, koliko-toliko; čekalo se da voda nadođe preko Glave, jureći nizvodno, pjeneći se kroz odboje, a mlinsko kamenje radosno bi se zavrtjelo u brašnenom prahu. Mlinar Čika, plećati brkajlija, oličenje zanata i umješnosti, kao da je trajao kroz sva stoljeća mlio je i zavodio žene na povaljenim vrećama, šefovao i blagovao pečenu janjetinu što bi stizala u bronzinu iz Kuzmanove gostionice. Dječaci ga potajno gledali pri njegovim rabotama, zavidjeli mu na muževnosti i priželjkivali da postanu kao on. Ostao je živjeti u Kekovim pričama, a u njegovu značaju sabrana je slava i zasluge svih generacija mlinara od iljadu sedamsto i neke.
S proljeća stizale lastavice iz žarke Afrike i gnijezdile se u mlinicama, a u jesen, kad bi sazrelo grožđe, golema bi jata čvoraka dolijetala s jugoistoka polja, od Bekije, prelijetala preko visokih jablana, padala s vinograda na vinograd, nebo bi se zacrnilo, a Keko bi zaključio kako ih nema ni približno toliko kao prije pedeset godina. (Tim bolje, šteta je manja, ostat će Anki i meni čevulja za paljkovanje.) U mladosti je znao za svako gnijezdo. Kekove ptice nebeske!
Pod mlinicama plivale pastrve, nijedna lakša od tri kila, rukom ih fatali, a uzvodno, kod Jagulova vira, rakova ko škalje, i grke gavice kada bi provrila na vrilima.
Jesen duboka! Obrani vinogradi u plamenu bakrenoga, zlatom plamcaju jablani, a žute se tunje osmjehuju među zelenim lišćem. Ne znaš jesu li ljepše u cvatu ili kad mirisni plodovi dozriju!
Uskoro će početi lov, Keko prebrojava divlje patke na Vrljici u strahu da koju ne dohvati puščana sačma, hrani ih kruhom, kupuje ga više da mu ostane za njih. Ljuti se na lovce što se ispucavaju bez potrebe, tȁ nitko danas nije gladan.
A potom, o svinjokolji, započinje meljava kukuruza, bit će slatke pure od brzovoda i brašna za divenice. Iznad starih mlinica na Perinuši titra zlatni kuruzov prah u suncu što se već nisko smiče prema zimskim tjeskobama. Otišle su lastavice, još malo pa će opustjeti i stari ljetnikovci Franceschija; utihnut će Kekove priče, sprema se vratiti u Split, nevoljko. Ne ide mu se ove godine.
Prošlo je i ovo lijepo, blagoslovljeno ljeto, nije se lako od njega oprostiti, okrenuti zadnju ovogodišnju stranicu, pa do dogodine.
Ipak, dan je došao, on otputovao, i nije se vratio.
Ovo se proljeće ominje doći, sve kisne. Nigdje cvijeta da navijesti rodno ljeto. Tvoje pamćenje, Keko, putuje dalje s nama svima; tvoje strepnje zbog onoga što napuštaš ostaju nam kao zavjet putnika na ubitačnim cestama što su nama još preostale za gaziti; tvoj se kalendar ispunio kao taman znamen. I poručuješ: zbogom, sjeverne zvijezde! Ostajem na jugu kod sv. Lovre slušajući morske zvukove svetačne.
Zbogom, dragi, dobri Keko! I ti ćeš, kao i Čika, u legendu jer te ne možemo pustiti da sasvim odeš među oblake i anđele.

Mojim dragim „Perinušićima“
Dolazim na Vrljiku oduvijek, na Perinušu odnedavno. Kad me život stjerao u kut, vratila sam se kući, u Imotski, ne planirajući dulji ostanak. Veliki me svijet još snažno privlačio, a moj nemir i navika putovanja tjerali na kretanje. Dogodilo se da sam morala ostati, usput pisati i prevoditi u samotna popodneva, kad bi moja kuća utihnula glasovima i potrebom; jer, Bože moj, do iza ručka, kad se operu pjati, sve u kući treba biti deštrigano. Materin red u mom neredu!
I tako, dogodio se niz mojih reportaža u Baretićevoj Slobodnoj: prvi pa duplerica, a na duplerici Perinuša i Zdravko (Gadžo). Tekst nježan, romantičarski: red Turaka i Mletaka, red brašna i kukuruza brzovoda, pa red mlinica i lastavica poput prošaranog povismena. Baretić zadovoljan, ja ljuta jer mi je netko u reportaži izmijenio jednu rečenicu i dodao još tri riječi. Jozo!
Sreli smo se na Perinuši (nakon 33 godine), ja ga napala, a on se smijao: Gospođo, novina traje samo jedan dan. Svi su to već zaboravili.
Osim mene, dakako.
Nastavila sam pisati reportaže i razne tekstove u Slobodnoj i u Imotskim novinama, Jozo se ponosio, ali i mentorirao mi. Hrabrio je nas članove uredništva Imotskih novina, na čestim i neumoljivim brifinzima na prvoj kavi u „Rosića“, što je rezultiralo kvalitetom koja je premašivala lokalne okvire. S krajnjom uljuđenošću, pod nedužnim plavim pogledom, oprao bi nam uši. Moje bi bridjele još slijedeća tri dana.
Nastavili smo se viđati, raspravljati (i svađati) o mojim sumnjama oko neke teme, forme, jezika. Uvijek sam se pribojavala njegova Gospođo! , jer me tom riječju korio i vraćao tamo gdje je smatrao da trebam biti. “Piši, ne smiš stati!”. Ipak, hvalio me u mnogim prigodama kad sam izdavala knjige,  pripremala Vilinsko kolo u koje je ušla njegova priča  koju nije pročitao .
Ne donosi mi knjigu, ja ću doći po nju, rekao mi je, ali ga je smrt preduhitrila. Bolni i nenadomjestivi gubitak.
Imotske modre vode nastale su na Jozin poticaj, zasipao me podacima i uzrujavao se nad nemarom, ekocidima, pomorom života u Vrljici. Ta je knjiga apel za spas naše blagoslovljene rijeke i svekolike vode u imotskom kršu.  Luka i ja, suautori knjige, Jozi smo vječno zahvalni na ohrabrenju i korisnim savjetima.
Iz djetinjstva se sjećam šjor Frane, visokoga, šutljivoga gospodina za kojega znam da je bio pun znanja, pa eto, među ostalim, projektirao i dva mosta, vinariju i tko zna što još. Zastao bi s mojim ocem pred kućom, nešto bi utiho pričali, ta dva naočita imotska gospodina izmjenjivali su povjerljive misli. I rado se sjetim kućne priče o vreći brašna koju je gospođa Nana poslala ocu u najvećoj ratnoj nestašici. Moja ju je mater sa zahvalnošću spomenuta bezbroj puta.
A onda pamtim Anku iz gimnazijskih dana, s uškrobljenom šotanom i širokim pojasom na tankom struku. I sve djece gospođe Marice, od kojih sam bila bliska s Majom jer smo obje bile zaluđene francuskom pjevačicom Dalidom čijih sam se ploča nekim čudom dočepala.
Tona sam bolje upoznala u uredništvu Imotskih novina, u kojima je objavljivao svoje tekstove o spasu Vrljike, te na Perinuši, u akciji čišćenja jažve za koju se silno zauzimao. Njegov zadarski profesionalni život liječnika prestajao je na rodnoj Perinuši. Ondje bi se transponirao u iskonskog sebe provodeći vruća ljeta u svježini rijeke što mu teče pod teracom. Rado sam mu krala žižule sa stabla što ga je donio iz Zadra.
U novom izdanju moje knjige Imotske modre vode zaustavljeno je vrijeme na Perinuši: Vanja, Toni i Keko (još dječaci) na mostu. Pri našemu zadnjem viđenju Toni je objasnio kako je na toj fotografiji ovjekovječen trenutak kada je lovio jednu veliku pastrvu što se zavukla u rupu.
Moja slika za sjećanje (i neka takva ostane): Toni sportskom lakoćom nosi svoju sandolinu do vode, visok, uočljivo zgodan, čak i u svojim poznim godinama. I vesla po kristalnoj vodi, pod jablanima i vrbama.
A Keko, dakako, ušao je u mnoge novinske reportaže, odgovorio na stotine pitanja. S njim sam, nasreću, provela priličan broj sati slušajući uglavnom priče iz prošlosti i duhovite dogodovštine. Ankino – Pitaj Keka! postalo je gotovo poslovično.
Na kraju, partili su i Jozo i Keko, sada i Toni,  ja ostala Anki k’o dota ili možda k’o kamen oko vrata. Nas dvije u staroj kući oživljavamo prelijepu obiteljsku priču koja je utkana u 300-godišnju imotsku povijest.
Spuštam se često prema Perinuši, tom pupku Imotske krajine oko kojega se radijalno šire dobre vibracije, jer jedan te isti dobri duh stanuje u svim tim ljudima koje samo sretnici imaju za prijatelje.
I opet ćemo u ljetnim jutrima ispod stare trešnje u avliji piti prvu kavu, osluškivati žubor voljene rijeke i prisjećati se sretnih trenutaka kojima Perinuša obiluje.
I ništa neće biti zaboravljeno jer je Zdravka Gadžu, zadnjeg mlinara s Vrljike, dopala časna dužnost da preuzme taj genius loci, i nastavi gdje su prethodnici stali.
Tekst: Maja Delić Peršen