Poznati pisac i aktivist Edo Popović u intervjuu za tportal komentira aktualna politička zbivanja, svoju aktivnost na Facebooku, govori o tome koliko ga je promijenilo suočenje s bolešću, o svom vrtu na selu i utrinskom balkonu te o književnosti i trima knjigama koje su mu u računalu.
Pisac, ratar i planinar, tako su ga predstavili na jednom kulturnom događanju. U ovom postu romantično zaljubljen u prirodu. U nekom prošlom i sljedećem nepopravljivi aktivist koji statuse na Facebooku sa svog seoskog imanja u Gornjoj Stranici isprepliće s oštrim opservacijama o dnevnoj politici. Hrabrima onoliko koliko Edinu sliku pamtimo iz prvih redova prosvjeda u Varšavskoj ulici prije nekoliko godina. Sve to je Edo Popović – pisac koji se u osamdesetima proslavio knjigom priča ‘Ponoćni boogie’, da bi do danas napisao pet romana, izdao nekoliko zbirki priča i knjiga proze. Od pisca urbanih tema i jednog od najboljih domaćih performera svojih tekstova, preko knjiga o Velebitu i planinarenju, do posljednja dva romana, ‘Lomljenje vjetra’ i ‘Mjesečev meridijan’, potpuno je zaokrenuo svoj put traženja odgovora na pitanja o smislu života u današnjem ubrzanom svijetu.
Za sebe kaže da je loš izmišljač priča. ‘Ne bih više mogao napisati ‘Izlaz Zagreb jug’. Teme koje su mi se prije činile nevažnim sad su u središtu mog zanimanja’, kaže. Čitamo li ga ‘kronološki’, sve gore navedeno, od očaranosti prirodom pa do beskompromisnog aktivizma, njegov je život. Međutim, prijelomna točka, života, pa tako i njegove književnosti, bolesti su s kojima se borio unazad deset godina.
Na koji vam je način bolest i spoznaja da je kraj možda sutra tu promijenila perspektivu. U životu i pisanju?
Bolest me podsjetila na to da smo samo privremeni organizam koji si je svašta umislio. A pritom smo potpuno nemoćni pred olujama i lavinama, na primjer, nemamo oklop koji će nas zaštititi od njih. Zato smo si napravili kojekakve druge oklope, poput društvenih uloga i socijalnih statusa, a ništa ne znamo o važnim činjenicama kao što su život i smrt. Nakon što su mi 2006. dijagnosticirani mikobakterioza i KOPB instinktivno sam se okrenuo planini i prirodi. Nazvao sam Antu Vukušića, kojeg sam prije gledao samo u vijestima kad bi na Zavižanu prošla prva ralica. I otišao sam onamo.
U planini sam najprije pronašao svoju drugu polovicu, da tako kažem. Jer mi nismo samo društvena bića, već i bića prirode, a potonje smo potpuno zaboravili. Bolest me je, da se vratim vašem pitanju, podsjetila i na to.
Kad shvatite da u divljini nijedno biće nije briga za vas, a shvatite to vrlo brzo, morate se upitati čemu sva ta strka oko uspona na društvenoj ljestvici, novca, novih modela auta, mobitela, ovoga i onoga. Naš socijalni status i imovinsko stanje u divljini ne znače ama baš ništa. Dakle, to nisu apsolutne vrijednosti, već hrpa drangulija zbog kojih se žderemo, rintamo, ponižavamo se… Vrijeme je najveće blago koje imamo.
Treba biti vlasnik svog vremena, a mi ga prodajemo za bagatelu. U divljini možete pronaći slobodu kako ju je definirao njemački filozof Rüdiger Safranski, naime kao mogućnost započinjanja iznova, koja ne dopušta da se izgubimo u društvenim ulogama. To je prilično dobra definicija slobode. Slijedom toga, ja nisam pisac. Ja se bavim pisanjem, ali to ništa ne govori o meni kao osobi, ne objašnjava me kao biće. Ne želim da me se svede na pisca, muškarca, nesvršenog studenta jugoslavistike, stanara u Utrinama…
Vrlo ste aktivni na Facebooku. Što iz pozicije prosvjednika u Varšavskoj mislite o Facebooku i utjecaju na građanske akcije? Koliko je on promijenio vašu komunikaciju?
Prije svega, uopće me ne zabrinjava to što je Facebook sredstvo kontrole, a što je najčešći prigovor toj mreži. Više od toga me brine sila kamera po gradu. Ako ću nešto i raditi u potaji, onda to posve sigurno neću organizirati i dijeliti na fejsu. Naravno da Facebook, poput svakog novog alata, mijenja našu komunikaciju i naš način života. Osnovna zamjerka Facebooku jest to što je on gotovo u potpunosti umrtvio građanski bunt. Sav bijes i nezadovoljstvo ispuhujemo klikanjem. Slično je i s komentarima na portalima. Prosvjed se može organizirati i provesti jedino u low-tech stvarnosti. Jedino tu pobuna ima smisla. Sve ostalo je blebetanje.
Kako danas gledate na Varšavsku?
Žao mi je što je to stalo. Pogriješio sam bio u procjeni, vjerovao sam da je to početak građanskog otpora i nečega većeg u ovom društvu. Nažalost, to je zamrlo i danas potpuno nijemi gledamo što se događa oko nas. Nepojmljivo mi je kako smo spremni prepustiti našu budućnost grupici tajkuna, političara, bankara i kriminalaca.
Kako komentirate dosadašnji rasplet situacije zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića?
Kad je položena jamčevina od dva milijuna eura, bilo mi je jasno da će izaći iz zatvora. Tu se uopće ne radi o principima, o pravdi, o zakonima, nego o golom spašavanju novca. Za taj novac može se kupiti mnogo glava, i skinuti mnogo glava. Bez problema se ubija za taj novac.
Prije nekoliko mjeseci odlučno ste podržali Mirelu Holy. Kako vam se danas čini život njezine stranke nakon što su je napustili neki od najbližih suradnika?
Stvar je kao i obično u ljudima, oni su najtanja karika. Čini mi se da je njezin pad počeo kad je podržala Ivu Josipovića na predsjedničkim izborima, a to joj i sam zamjeram kao potencijalni glasač Oraha. Na predsjedničkim izborima svaka ozbiljna stranka treba imati svog kandidata, a ne stati iza čovjeka koji je u pet godina prokockao dobar dio vlastitog političkog kapitala. Mislim da je to bio uteg koji je odveo stranku u rasulo. Možda je dobro ovo što se u posljednje vrijeme događa u Orahu, svi ti odlasci i potresi. Samo nedemokratske i kriminalne organizacije imaju čvrstu, čeličnu strukturu. Ne možete tako lako razbiti HDZ ili SDP. Njih na okupu drže kojekakvi interesi, mnogo toga, samo ne i programi od zajedničkog interesa ili političke ideje. To su, prije svega, uski materijalni interesi. Orah, čini mi se, nije tako strukturiran.
Živi zid?
Nisu vrijedni spomena.
A njihov aktivizam?
Neka se drže toga. Ovako, bojim se da i oni sanjaju o tome da se ubace u Sabor za vlastito dobro, a ne kako raditi za opće dobro. U Hrvatskoj je dovoljno pogledati imovinske kartice političara prije stupanja na dužnost i nakon nekoliko godina mandata, pa ćete zaključiti da je to vrlo unosan posao. Sada je top tema je li Karamarko bio doušnik UDBA-e ili ne. Čak i da je surađivao s UDBA-om, ne bih mu to zamjerio, jer nema svatko dovoljno hrabrosti reći: ‘Jebite se tamo, ja ne želim surađivati s vama.’ Veći frajeri od njega su se slomili. Meni je veći problem ono što on danas govori i radi, njegovo koketiranje s ustaštvom, njegove priče o lustraciji, njegova imovinska kartica. Pitanje je što je sve on stekao radeći u policiji i sigurnosnim službama; što je s tvrtkom Soboli?
Kakvu budućnost u politici vidite Ivi Josipoviću?
Mislim da on nema šanse u politici. Trebao se držati svoje karijere profesora i glazbenika i ne vidim što mu sad treba taj novi angažman. Ovdje nikad nije dobro prošao nijedan pali političar. Sjetite se Mate Granića. Hrvati vole lopove, lažove, muljatore, glupane, njih će podržati na izborima, ali ne i političke gubitnike. Zato neće dobro proći ni Drago Prgomet. Inače je bistar, principijelan čovjek, sudeći po njegovima tekstovima na Facebooku, a sve što kaže potpisao bih premda smo svjetonazorski nespojivi. No i on je otpadnik i ne sluti na dobro.
Zašto ih tako teško napušta želja za osjećajem moći?
U JNA sam vidio potpuno normalne ljude koji bi se promijenili do neprepoznavanja čim bi dobili čin desetara. Mogu samo zamisliti kako to izgleda kad netko dobije Pantovčak ili Banske dvore. Politička moć je očito gadna droga, a današnji političari nisu ništa drugo već narkomani moći. Drago Prgomet i slični ljudi ne mogu uspjeti u politici iz istog razloga iz kojeg jedna nepravomoćno osuđena kriminalna organizacija ima 30 posto podrške birača. Nezrelo smo, glupo društvo koje se u 25 godina ničemu nije naučilo. Davno smo prokockali šansu da stvorimo državu u kojoj će svatko tko to želi moći živjeti od vlastitog rada, danas smo u potpunom rasulu i ne mislim da će se to skoro promijeniti. Nikako ne možemo prepoznati zajednički interes. Ne možemo se složiti ni oko čega. A moderne nacije znaju prepoznati što im je važno. Kakvo smo mi to društvo, kojem su glavna tema dva rata – jedan je završen prije 70, a drugi prije 20 godina. To je imbecilno.
Koga biste izdvojili na političkoj sceni kao nekoga tko vam daje nadu?
Božo Petrov je bljesnuo prije onog nesretnog tajnog sastanka s Karamarkom, no što sad misliti o njemu? Ako igraš otvorenih karata, onda se ne sastaješ s drugima tajno, u nekakvoj birtiji uz cestu. To je smiješno. U ovom trenutku u Hrvatskoj, osim Radničke fronte, koja može računati samo s promilima glasova, ne vidim nikoga tko politiku shvaća kao borbu za dobrobit većine, tko će se zubima boriti za to. A smisao politike jest da se zajedničkim novcem upravlja na zadovoljstvo većine. Zašto svaka politička garnitura, kad osvoji vlast, prvo potroši na nove aute, a istodobno sreže socijalna davanja?
Dosta vremena ste u prirodi i na selu. Osjećate li se dijelom zaboravljenih o kojima i pišete u posljednjem romanu?
Zaboravljeni su izmanipulirani, oni žive u nekoj vrsti zoološkog vrta i dio su eksperimenta. No vjerujem da je moguće maknuti se od potrošačkog ludila. U velikim gradovima to je neizvedivo, no na selu je posve moguće. Supruga i ja pokušat ćemo na našem imanju proizvesti što više hrane za vlastite potrebe, a ostalo ćemo nabavljati u susjedstvu i u grupama solidarne razmjene. Hrvatska nije prehrambeno suverena, ali to ne znači da pojedinci ovdje ne mogu ostvariti tu suverenost u vrlo visokom stupnju. Moji su djedovi, koliko se sjećam, kupovali samo sol, šećer, ulje i ocat. A s Dalmatincima koji su dolazili u Livanjsko polje trampili su pšenicu za vino i grožđe. Zašto to ne bih i ja?
Što vam najbolje uspijeva u vrtu?
Paradajz u Utrinama na balkonu. Šalim se. Da bi vam vrt uspijevao, morate ga njegovati i brinuti se o njemu, biti pokraj njega, što današnjim načinom života između Utrina i sela ne možemo. No zato dosta uzimamo iz prirode, mnogo je jestivih samoniklih biljaka koje ne trebaju ljudsku ruku – priroda je darežljiva i zapravo živimo u supermarketu koji je potpuno besplatan. I to obilato koristimo.
U kojem smjeru ide vaše pisanje?
Trenutačno su tri knjige u kompjuteru, od kojih je najvažnija knjiga koju pišem sa suprugom o našim iskustvima s imanjem. Ona je arhitektica i permakulturistica i veliki mislilac. Ja samo mažnjavam od nje; nije teško biti pisac pokraj takve supruge. Imanje je projekt za cijeli život – pokušat ćemo na njemu u praksu provesti naša znanja i želje, a u uzgoju voća i povrća rukovodit ćemo se načelima organske poljoprivrede, kako ju je prakticirao i pisao o njoj Masanobu Fukuoka. Knjiga će biti puna fotki, crteža, opisa naših razmišljanja i naših promašaja. Druga je knjiga o vodi, svojevrstan nastavak velebitskog ciklusa. Privlači me voda krških vrela. Hodajući Velebitom i okolicom, skužio sam da voda ne izvire u slavini u Utrinama, u što sam godinama vjerovao. A radim i na krimiću za biblioteku Balkan Noir. Imam i ideju za novi roman, ali ne bih sad o tome.
Nedostaje li vam novinarstvo?
Još uvijek pišem za tjednik Express i to je vrlo neobično iskustvo. Naime, u dobu nedodirljivih osoba i tema urednici su mi dali potpuno odriješene ruke. Nema nedodirljivih. Iskreno, nisam to očekivao. Gledano unatrag, svjedočio sam vrhuncu i padu hrvatskog novinarstva. Danas više ne bih mogao raditi u redakciji, mislim sjediti tamo osam ili koliko već sati. No mogao bih na teren. Reportaža je moj najdraži žanr. Onako, dajte mi da odem nekamo s fotografom Mijom Vesovićem i sigurno ćemo se vratiti s nečim zanimljivim.
wpDiscuz