Published On: Sri, svi 8th, 2019

Ivan Goran Kovačić – pjesnik, Radićevac, ranjen na Sutjesci, stradao potom od četničke kame

Tmurna snoviđenja pjesnika prekida početak Drugog svjetskog rata, a dolazak nacizma i uspon kolaboratorskog fašizma bude u njemu neustrašivu i pragmatičnu ličnost koja je srljala u političke borbe.
Već početkom rata zajedno sa sunarodnjakom i pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanimaWikipedia

Muklim glasom patnje odjekuje ime Ivana Gorana Kovačića historijom naših književnosti ne više zbog antički tragične pjesnikove sudbine nego zbog uzaludnosti njegove nesebične žrtve. Te zemlje polja punih klasja, dubokog plavog mora i visokih tamnih planina više nema i svaki put kad se spomene Goranovo ime mora se pomisliti i na Jugoslaviju, zemlju koja je nestala u vihoru bratoubilačkog rata i sa sobom u smrt ponijela i svoje najveće žrece. A jedan od takvih, jedan od onih koji je vjerovao u Jugoslaviju kao zemlju ravnopravnih i različitih bio je i Ivan Goran Kovačić, pjesnik koji je vlastitu smrt opisao u svojoj poeziji i ne sluteći da će vizije njegove mašte postati najpogubnija stvarnost njegovog života.

Kovačić je rođen u Lukovdolu u porodici progresivnih intelektualaca, a svijest o različitosti svijeta stječe u porodičnom domu, gdje u potpunom skladu i harmoniji, prkoseći usudu vremena, žive njegovi roditelji, otac Ivan i majka Ruža, inače Jevrejka djevojačkog prezimena Klein. Daroviti dječak još se u ranom djetinjstvu isticao među svojim vršnjacima željom za učenjem i usvajanjem novih saznanja tako da je odlazak u karlovačku gimnaziju bio prirodan nastavak u stjecanju znanja. Od malih nogu učen da ugled i materijalna sigurnost građanskih zanimanja mogu biti u suprotnosti s nastojanjem da se usvoje znanja koja mogu poslužiti spoznavanju temeljnih istina svijeta, školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje, studirajući slavističku grupu predmeta, širi svoje hrvatske i jugoslavenske vidike upoznajući se s kulturom pravoslavnog i ruskog istoka.

Agilan novinar

Nemirnog i neobuzdanog duha i nesklon poštivanju malograđanskih autoriteta, napušta fakultet odvažan da izgradi vlastiti život i stvori vlastito književno djelo. U tim turbulentnim vremenima kada se ideja jugoslavenstva još bori s parcijalnim etničkim nacionalizmima Kovačić postaje aktivan i agilan novinar, pronalazeći u tom nesigurnom zanimanju formu koja je bila u stanju zadovoljiti njegove životne, intelektualne, umjetničke i političke zahtjeve. Piše suludim tempom oprobavajući se u svim novinarskim formama, a pisanje za hrvatsku i jugoslavensku štampu donosi mu slavu koja je bila jednako zloglasna koliko i pozitivna.

U toj borbi za otkrivanjem vlastitog umjetničkog glasa piše poeziju i prozu, a pažnju javnosti na svoj rad skreće objavljivanjem knjige priča Dani gnjeva 1936. Koristeći se tehnikom lirskog realizma, ispisuje hroniku seoskog života izbjegavajući idealizirati život hrvatskog seljaka. U toj knjizi progovorio je glasom socijalno senzibilnog prozaista, ispisujući prozu o nepravedno proganjanim i iskorištavanim “malim ljudima”. Ta knjiga, natopljena radićevskom političkom ideologijom, čitala se kao optužnica državi i vlastima koje su uništavale prirodnost seoskog života uvlačenjem neukih i politici nevještih ljudi u svoje spletke i zavjere. Odmah po objavljivanju knjige Kovačića prepoznaju kao književnika koji neće olako pristati na “dogovor s državom”, što je pisanjem u štampi mladi pjesnik neprekidno i potvrđivao. Zbog radikalnih stavova prema prirodi društva i mjestu umjetnika u svijetu, na Kovačića se iz krugova visoke buržoazije i krupnog kapitala gleda s podozrenjem, što je, uostalom, bila sudbina gotovo svih umjetnika njegove generacije.

Ipak, ono što ga je izdvajalo od gotovo svih književnika epohe, osim možda Miroslava Krleže, bila je njegova sklonost pesimizmu i slikama strave, krvi i jeze. Ta neobjašnjiva morbidnost tumačena je njegovom pomalo melanholičnom prirodom i sklonošću ka melodramatizaciji života, a okrenutost onostranom i zagrobnom ispoljio je u nizu radova, najjasnije u pjesmi “Moj grob”. Tmurna snoviđenja osjetljivog pjesnika prekida početak Drugog svjetskog rata, a dolazak nacizma i uspon kolaboratorskog fašizma bude u njemu onu silovitu, neustrašivu i pragmatičnu ličnost koja je cijelu deceniju bez ikakvog straha srljala u političke borbe zahtijevajući socijalnu pravdu i jednakost među ljudima.

Odlazak u partizane, poema Jama

Već početkom rata zajedno sa sunarodnjakom i pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, a iste godine s grupom hrvatskih boraca i intelektualaca prelazi u Bosnu. Iako je kao intelektualac imao priliku biti dio jedinica NOV-a koje su bile manje izlagane naporima ratovanja, odbija sve poštede i od dolaska u partizane, pa sve do smrti učestvovao je u dugim i napornim marševima. U tom vremenu kaljenja duha intenzivno piše, a najpoznatije djelo mu je poema Jama, koju je napisao iz protesta protiv ustaških pokolja nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Svuda kud je prolazio mogao se uvjeriti u ispravnost svoje odluke jer je partizansku vojsku taktičko uzmicanje pred neprijateljem vodilo kroz stotine spaljenih i uništenih srpskih sela. Od tih impresija, slika pomora i opustošenosti stvarala se u pjesnikovoj nutrini vizija koja će progovoriti neobuzdano i silovito kroz ličnost individue koja je preživjela najstrašniji zločin.

Jama je posljednje i najzrelije Kovačićevo djelo, apoteoza njegovog umjetničkog i ljudskog nastojanja da se progovori o nepravdi, zločinu i krivnji. To je i pjesma koja se svojim proročanskim sadržajem ostvarila do pretposljednjeg ispjevanog detalja jer u stvarnom životu individua nije uspjela preživjeti susret s mračnim silama podzemlja. Krajem juna 1943, nakon ofanzive u kojoj su se partizanske snage na Sutjesci sukobile s nadmoćnim fašističkim neprijateljem, Kovačić se obreo u fočanskom selu Vrbici, ranjen, bolestan i iznemogao. Krio se s grupom preživjelih partizana kad ih je pronašla grupa istočnobosanskih četnika koji su po zadatku i temeljito “češljali” gudure istočne Bosne tražeći i koljući partizane ranjene na Sutjesci. Kovačiću i profesoru na Medicinskom fakultetu u Beogradu, dr. Simi Miloševiću, tada je presudila četnička kama.

Zaborav prekrio njegovo ime

Kovačićev grob godinama je ostao nepoznat, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 1957, kada su premješteni u rodni mu Lukovdol, pa je tako pjesnikova duša pronašla smiraj na mjestu s kojeg je krenula u životnu avanturu.

Kovačić je bio pjesnik mračnih slika i tmurnih raspoloženja, ali njegova posvećenost idejama socijalne pravde bila je toliko intenzivna da se nije ustručavao javno ulaziti u rasprave i polemike, a njegov aktivizam, stupanjem u partizanske redove, prerastao je čisto intelektualni nivo ostvarujući se kao puni politički i ljudski angažman. U socijalističkoj Jugoslaviji imao je posebno mjesto i izuzetan status, a njegova ličnost bila je idealizirana i predstavljana kao uzor revolucionarnog i antifašističkog djelovanja. Isticane su one Kovačićeve vrijednosti koje su nadilazile domete njegove književnosti, a njegova tragična i herojska smrt korištena je kako bi se što slikovitije opisao fašistički barbarizam. Baš kao Zija Dizdarević i Hasan Kikić, i Kovačić je bio tragična ratna žrtva kolaboratorskog fašizma i to je bila postamentna istina koju je društvo usađivalo u ideološke temelje svog postojanja.

Sa slomom i raspadom jugoslavenske zajednice država i naroda ime Ivana Gorana Kovačića, njegovo herojsko suprotstavljanje fašizmu i tragična pogibija izgubili su onu motivirajuću snagu, a njegovo djelo i aktivizam polako počinju padati u zaborav. U mnogim dijelovima bivše države njegovo djelo briše se iz obaveznog čitalačkog kanona, a školama i ustanovama koje su nosile Goranovo sistematski se mijenjaju imena, što jasno govori o odnosu koji društva nastala raspadom Jugoslavije grade prema vlastitom antifašističkom naslijeđu.