“Odbio sam ga i to si nikad neću oprostiti”

– Zazvonio mi je telefon i javio se Ivo. Bio je odlično raspoložen i molio me da dođem u grad da popijemo još po jedno piće u staroj godini. Budući da sam krajem listopada došao sa stvarno teške operacije, još sam uvijek rekonvalescent, odbio sam ga. Zato sam posljednja dva mjeseca svjesno izbjegavao druženja s Ivom jer znam kako bi naši izlasci obično završavali. I tog jutra me dugo nagovarao da se vidimo, a ja sam ga molio da me shvati, da ne mogu izaći jer znam da se neću vratiti kući prije večeri, a da to sad jednostavno ne smijem – ispričao je redatelj.

– Ne mogu si to oprostiti. Uvjeren sam da je mene tog jutra prvog nazvao i da me silno želio vidjeti. Mogu sad ja racionalizirati i reći da možda ništa ne bi bilo drugačije čak i da sam se s njim našao. Ali možda mi je nešto želio reći. Možda me tražio baš zato jer je htio opet meni otvoriti dušu. Progoni me što sam ga odbio i što ću s tim morati živjeti i nositi se do kraja života – kaže Schmidt, nakon još jedne neprospavane noći.

PRIVATNA ARHIVA/PIXSELL

A njihovo prijateljstvo se rodilo još za vrijeme studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Četiri godine mlađi Schmidt, prvi je put angažirao Gregurevića u televizijskom filmu ‘Hildegard’. Čim je obranio diplomski ispit, već ga je ispred Akademije čekao kombi s ekipom, s kojom je odmah krenuo put slavonskog sela Bučje na set. U ovoj drami, za koju Schmidt kaže da ga je inspirirao stvarni događaj iz crnih kronika, Fabijan Šovagović igrao je glavnu, dok je Gregureviću dao sporednu mušku ulogu.

– Baš na tom setu između nas trojice stvorilo se neraskidivo prijateljstvo. ‘Hildegard’ je 1982. godine proglašena najboljim televizijskim filmom u bivšoj Jugoslaviji. Taj uspjeh nas je još više zbližio pa me pozvao na kirbaj u svoje rodno selo Donju Mahalu pored Orašja. Bio je jedinac, a braće nije imao jer mu je otac umro vrlo mlad. Sjećam se da nas je dočekala njegova mama, a tad me upoznao i sa svojim društvom iz djetinjstva. Vidio sam malu kuću u kojoj se rodio i shvatio koliki je dug put od dječaka zaljubljenog u vesterne do Akademije u Zagrebu morao proći. I kako to obično bude s Ivom, nije bilo šanse da se iz Orašja isti dan vratim kući u Osijek – prisjetio se Schmidt.

U tom trenutku Ivo Gregurević iza sebe je imao briljantnu malu ulogu Kreleta u filmu ‘Kiklop’, kojeg je prema romanu Ranka Marinkovića snimio Antun Vrdoljak.

Dok je još bio na setu tog filma, na malim ekranima su se 1981. godine prikazivale posljednje epizode iznimno popularne serije ‘Velo misto’. Pod redateljskom palicom Joakima Marušića, tada 29-godišnji Gregurević dobio je ulogu koja će obilježiti njegovu glumačku karijeru. Osim Borisa Dvornika, iz te serije od muških uloga publika pamti još samo dvije s kojima se mogla poistovijetiti, a to je dvojac s društvene margine. Jedan je Špiro Guberina kao Strikan Jozo škovacin, a drugi je naivni, seoski mladić, Strikanov mladi rođak, kojeg iskusni škovacin uvodi u tajne smetlarskog zanata. Bila je to uloga Netjaka, koju je igrao Gregurević.

– Ta uloga ga je proslavila, ali ju je smatrao svojim velikim prokletstvom. Godinama nakon što je završilo prikazivanje serije, gdje god bi se pojavio Ivo, za njim su na ulici vikali ‘Netjače, Netjače’. Mrzio je sebe i tu ulogu i rekao je da više to ne može podnijeti. Umjesto da mu otvori put za nove angažmane, svi su ga poistovjećivali s Netjakom – mladim, nesputanim smetlarom, pa mu nakon toga neko vrijeme više nitko nije želio dati nikakvu ulogu. Ivo je pao u depresiju, nije imao ni posla, ni novaca. Malo ljudi pamti da je u to vrijeme godinu dana preživljavao tako da je sa Špirom obilazio cijelu Hrvatsku igrajući po malim mjestima skečeve iz te serije, da bi mogao plaćati režije i prehraniti se. Mala uloga u ‘Hildegard’ počela ga je vraćati filmu i većim ulogama, pa mi je bio silno zahvalan – prisjeća se Schmidt.

Budući da je odrastao bez braće, Gregurević je odmalena oko sebe okupljao društvo jer je teško podnosio samoću. Tako će ostati do posljednjeg dana njegova života. Ali odmalena je volio i kino. Zapravo, bolje reći vesterne. Ivo se već tad odlučio za glumu samo zato jer je obožavao kaubojske filmove i zamišljao da će jednog dana i on biti poput Johna Waynea, opasan coltovima i s winchesterkom obješenom preko ramena. A onda, nakon velikog međunarodnog festivalskog uspjeha s ‘Hildegard’, od tadašnje Televizije Zagreb Schmidt je dobio zeleno svjetlo da režira ‘Hajdučki gaj’.

– Bila je to mini-serija od tri epizode. Odmah sam znao da će jednu od uloga dobiti Ivo. No, ta za mene iznimno važna i meni i draga TV-serija, bila je prilika da prvi i, nažalost posljednji put u mojem filmu glumi veličanstveni Pavle Vuisić – govori Schmidt o seriji u kojoj se radnja odvija u seoskoj šumi koja je nekoć skrivala hajduke, a uoči Drugog svjetskog rata u njoj će se sukobiti interesi vlasnika pilane i starog mlinara kojeg je igrao Vuisić. No, akterima serije i redatelju, boravak u Gorskom kotaru, gdje je bio set, ostat će u pamćenju zbog drugih aktivnosti koje su se odvijale daleko od filmskih kamera.

PRIVATNA ARHIVA/PIXSELL

– Pavle nas je odmah osvojio. Došao je na set s velikim i teškim kovčegom. Mislio sam da unutra nosi boce pića. Ne. Kovčeg je bio ispunjen knjigama. Pavle je bio iznimno obrazovan čovjek i obožavao je čitati. Prvo što me pitao bilo je:’Mali, jel’ čitaš ti?’ A onda je slijedilo još veće iznenađenje. Budući da su u seriji junaci naoružani, Pavle Vuisić je sa sobom na set donio svoju pravu pušku winchesterku i pravi kaubojski dugi colt. Baš onakav – johnwaynovski. Kad je to vidio Ivo, poludio je od sreće. Odmah mi je bilo jasno – prvi dan snimanja je propao. Umjesto na set, nas smo trojica otišli u šumu i nismo se vratili sve dok nismo ispucali svu municiju. Pavle je učio Ivu kako da drži colt i pušku, a da se ne ozlijedi jer kad bi to grunulo, ako ne držiš pravilno oružje – ode ruka – prisjeća se kroz smijeh Branko Schmidt.

Početkom 80-ih Ivo Gregurević je preselio u Zagreb. Iznajmio je stan u Utrinama, a kat ispod njega stanovao je Aki Rahimovski, frontmen ‘Parnog valjka’ koji je tada bio na vrhu popularnosti. Glazbeno-glumačka društva su se spajala, prelijevala iz kata na kat i iz stana u stan, sviralo se, pjevalo i ludovalo noćima. U to vrijeme Gregurević je kupio i svoj prvi automobil. Bio je to crveni Triumph cabriolet kojeg je obično tjerao dokle je išla kazaljka na brzinomjeru.

– Ne znam kako je izvukao živu glavu. Jurili smo s tim autom centrom Zagreba koliko god je motor mogao podnijeti. Kako je bio žestok glumac, tako je bio i žestoki vozač – govori Schmidt.

Negdje baš u vrijeme kad su snimali ‘Hildegard’, u ožujku 1982. godine u ‘Gavelli’ je premijerno izvedena predstava ‘Sokol ga nije volio’. Igrala je idućih sedam godina i doživjela više od 300 izvedbi. Obarala je sve rekorde po posjećenosti. Tekst drame napisao je Fabijan Šovagović i Schmidt bi svako malo otišao u ‘Gavellu’ pogledati predstavu. Nakon toga završili bi kod Pave u ‘Gavellinoj’ birtiji gdje bi Schmidt uvjeravao Fabijana da se po njegovom tekstu mora snimiti film.

PRIVATNA ARHIVA/PIXSELL

– Odbijao me godinama, pa sam na kraju odustao, a nisam bio jedini. Mnogi su redatelji željeli snimiti ‘Sokola’. Jednom tako nakon predstave, negdje 1986. sjedim opet u ‘Gavelllinom’ kafiću i čekam Fabijana da popijemo piće. Dolazi on i kaže: ‘A, bi li ti snimio ‘Sokola’?’ Mislio sam da me zafrkava. Pružio mi je ruku, rukovali smo se i – to je bilo to. Preselili smo uskoro u Šovinu latifundiju, kako je zvao svoju tavansku garsonijeru iznad stana u Mesničkoj, i počeli raditi na scenariju – priča Schmidt. Uloga za Ivu Gregurevića bila je osigurana. Vidjeli su ga kao Tomu – dobroćudnog ustašu Tomislava Milošića.

U filmu radnja se odvija u selu Ladimirevci od 1943. do završetka Drugog svjetskog rata. Hrvatski seljaci žive u stalnom strahu jer kroz njihovo selo neprestano se smjenjuju vojske, od Nijemaca, preko ustaša i partizana, a svi oni odvode uglavnom nedužne ljude u kolonama smrti – najprije Židove i Rome, a kasnije i sve one koji nisu uz pobjednike. Glavni junak Šima, kojeg igra Fabijan Šovagović, ne može to više podnijeti i bijes iskaljuje na svom najdražem konju Sokolu, pod čijim kopitima pogiba. Gregurević pak igra ustašu koji pomaže Šimi da svog sina tijekom rata skriva na tavanu, te mu dojavljuje kad čuje da se približava neka vojska. Upravo zbog Gregurevićevog lika, cijela će ekipa ubrzo nakon premijere ispaštati.

– U to vrijeme Krsto Papić snimao je ‘Život sa stricem’ i zajedno smo se našli u Puli na filmskom festivalu u konkurenciji za nagrade. Zapravo, naš film, zbog tematike, bio je prikazan u sasvim neatraktivnom terminu, u kasno noću. Ali film nije ostao nezamijećen. Sutradan je na tiskovnu konferenciju došla gomila novinara. Ivo je sjedio pored mene i sjećam se da je u prostoriji u Domu armije, bilo nepodnošljivo vruće. Nakon prvih nekoliko kurtoaznih pitanja, ustala se jedna novinarka iz Beograda i obratila Ivi: “Recite mi, je li vaš lik ustaše Tome, kojeg igrate, pozitivac ili negativac?’ Pogledao sam u Ivu. Sjećam se samo da mu se velika kaplja znoja s tjemena polako zakotrljala iza uha i zaustavila u ovratniku košulje. Šutio je i gledao u novinarku, činilo mi se, cijelu vječnost. A onda je hladnokrvno odgovorio: ‘Pozitivac’. Pomislio sam – ‘ovaj čovjek stvarno ima hrabrosti’. Tad me kupio za ostatak života – opisuje Schmidt događaje nakon filma.