Published On: Pon, ožu 25th, 2013

Obljetnica NATO agresije na SRJ: Početak ere intervencionizma

obljetnica-nato-agresije-na-srj-pocetak-ere-intervencionizma_4879_2034 (1)Ovo je uvod na tekst kolege Kubika o obljetnici NATO agresije na SRJ)
Nije tajna kako je NATO-ovo bombardiranje države koja se tada nazivala Savezna Republika Jugoslavija već 14 godina poprilično neistražena tema u Hrvatskoj. Imajući u vidu okolnosti i ratove na prostoru bivše SFRJ koji su prethodili, to nije nikakvo iznenađenje. Također nije tajna kako znatan broj stanovnika u Hrvatskoj još uvijek NATO-ovu agresiju protiv Miloševićevog režima doživljava kao “opravdanu”. 
Ovo je skliski teritorij, prostor koji na glavni ispit stavlja ljudsku vrlinu koju nazivamo anti-imperijalizam. Dakako, sve svjetske događaje često, čak i nesvjesno, promatramo u širem kontekstu okolnosti koje prethode ili koje se nameću. Ipak, vrijeme bi trebalo – pa i za one najtvrdoglavije – sa sobom nositi i određenu dozu propitkivanja, ako već ne kompletnog revizionizma.
 
D. Marjanović: imperijalizam i tabu teme
Pitanje svih pitanja je ovdje bolno jednostavno – ustrajemo li na stavu ili smo i sami oportunisti koji ćemo stavove izvijati prema konkretnim slučajevima i potrebama? Može li se reći kako je bombardiranje Tripolija bila imperijalistička agresija dok je bombardiranje Beograda humanitaran intervencionizam? Neki mogu spojiti ove dvije konstatacije u sasvim prirodan i subjektivan stav. Nažalost, sve upućuje da bi takav odnos prema regionalnoj i svjetskoj novijoj povijesti mogao potrajati još jako dugo, mada je u potpunosti pogrešan.
Kritika imperijalizma nije – što god neki mislili – favoriziranje njihovih rivala. Kritika imperijalizma je obrana samoodređenja u najosnovnijim crtama, čak i kada to samoodređenje ne postoji – valja obraniti prostor na kojem isto jednog dana može djelovati. Imperijalistička agresija nije privremeno ispuštanje bombi na glave civila, mada je to najgrozniji i najeksponiraniji čin, agresija se nastavlja na gotovo bezbroj manje vidljivih i suptilnih načina – počevši od kontrole medija, uvođenja vlastitih ekonomskih doktrina do direktne eksploatacije i korištenja teritorija u neo-kolonijalne svrhe.
Upravo tako – imperijalistička dominacija može krenuti i u potpunom odsustvu direktne vojne agresije. Tamo gdje vojno razaranje nije bilo potrebno, imperijalistička dominacija nametnula se “mirnim” putem. Priče o balkanskim ratovima 90-ih trajati će još desetljećima i koristiti će se u gotovo svakoj predizbornoj kampanji ili u vrijeme ekonomske nestabilnosti, no konačan ishod za cijeli prostor je isti. Nijedna nova država na prostoru bivše SFRJ u zadnjih 20 godina nije uspjela ostvariti autonomnu gospodarsku i političku vlast.
O 90-ima se, izgleda, zadnjih mjeseci priča zaista puno. No predložak je gotovo svugdje isti – rasprave počinju i završavaju u uskim gabaritima mikroklime, u okviru nekog svijeta koji kao da nije fizički i na sve druge načine povezan s ostatkom planete. Ništa novo, često se teške teme probavljaju najlakše kada se pojednostave do najprostijih faktora. Sličnu situaciju danas pratimo i u našem širom susjedstvu, u Siriji, gdje se mnogi bave pitanjima kao što su “tko je sunit, šijit, alawit ili kršćanin?”. Mnogima, zaista mnogima, kojima te misli stvaraju dnevnu preokupaciju, gotovo nikada ne padne na pamet da su upravo njihove sektaške podjele kao “idealno stvorene” za neku jaču silu koja odlično koristi te detalje protiv njih.
Takav način razmišljanja je dugotrajan, ne zato što su ljudi glupi ili kronično tvrdoglavi, već primarno zbog toga što se jedan te isti način razmišljanja beskrajno ponavlja. Takav stav tada više nije jedan, nego jedini. Slično je i s bombardiranjem SRJ 1999.
Ipak, mada to nekima još uvijek bila “tabu tema”, bombardiranje SRJ mora se sagledati striktno objektivno, prije svega s ciljem shvaćanja šireg konteksta, cijele jedne ere koja je nastupila padom Berlinskog zida i krenula sa svojom provedbom upravo 1999. Govorimo o vojnom napadu koji je pokrenut bez odobrenja UN Vijeća Sigurnosti – dakle, o važnom presedanu koji će obilježiti svih narednih 14 godina.
Lenjin je imperijalizam nazvao “najvišim stadijem kapitalizma” – štogod mislili o vođi Oktobarske revolucije, u ovome je bio sasvim u pravu. Živimo, kako i drevna kletva kaže, “u zanimljivim vremenima” i svjedočimo proširenju kapitalističke ekonomije na cijelu planetu, a samim time vojni imperijalizam postaje sastavni dio, kotač, kojim održavaju aktualnu ekonomsku doktrinu na životu. Bez silne imperijalističke vojne snage već bi svjedočili stvaranju više-polarnog svijeta, a on je ujedno i glavna točka puta prema nekom pravednijem društvu, sistemu u kojem bi radnici vodili glavnu riječ, a ne nametnute elite.
Stoga je vrijeme da i stvari počinjemo nazivati pravim imenom, čak i onda kada nam se sugerira da su “tabu”, a pravi naziv po pitanje aktualne teme je ovaj: bombardiranje SRJ 1999. godine bila je nedopustiva vojna agresija NATO saveza primarno usredotočena na ostvarivanje interesa tog istog saveza i svaka časna osoba trebala bi najstrože osuditi ovakvu agresiju, kao i sve druge vojne agresije, bez imalo zadrške.
Marijan Kubik: AGRESIJA NA SRJ 1999. GODINE
Na Saveznu republiku Jugoslaviju 24. marta 1999. godine obrušila se najveća vojna mašinerija koja je od Drugog svetskog rata do danas pokrenuta protiv jedne suverene zemlje. Prve eksplozije do kojih je došlo posle napada NATO alijanse označile su kraj međunarodnog prava, suspendovali povelju UN i otvorile novu tužnu stranicu svetske istorije. Lideri NATO zemalja na delu su dokazali da za imperijaliste ne važe ni osnovne odredbe međunarodnog prava. Agresijom NATO alijanse flangrantno su prekršeni povelja OUN, međunarodno ratno i humanitarno pravo i mnogi drugu međunarodni pravni dokumenti, od konvencija iz oblasti ekologije i međunarodnog humanitarnog prava do konvencija o zaštiti civila u ratu.
Na Saveznu republiku Jugoslaviju i njenih 12 miliona stanovnika nemilosrdno se obrušila najmoćnija svetska sila. SRJ se našla na udaru 19 najrazvijenih zemalja zapada – članica NATO pakta, na čelu sa SAD. Tadašnji vrhovni komandant NATO-a general Vesli Klark je na američkoj televiziji CBS, kasnije cinično priznao: “Razlog napada nije bilo Kosovo, u osnovi, to nije imalo nikakve veze ni sa etničkim čišćenjem, to je bila bitka za budućnost NATO-a i za kredibilitet SAD kao sile na svetskom planu”.
Opšti odnos snaga SRJ i angažovanih NATO snaga bili su neuporedivi i krajnje nepovoljni po SR Jugoslaviju – prostorni odnos bio je 228.000 : 1 km kvadratni ; po broju stanovnika (u milionima) 67:1; državni budžet (u milijardama dolara) 860:1. Odnos borbenih efektiva u broju angažovanih snaga i tehničko – tehnološkom smislu bilo je nemoguće upoređivati. Borbeni sistemi i sredstva ratne tehnike Vojske Jugoslavije bili su u tehnološkom zaostatku u odnosu na agresora za oko 30 godina.
Bio je to potpuno asimetričan rat i pripada grupi najneravnopravnijih ratova u istoriji ratovanja.
NATO je zvanično pokrenuo rat protiv tadašnjeg jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševića. Tadašnji državni sekretar SAD Medlin Olbrajt tvrdila je da “Ako Vojska Jugoslavije bude u sukobu sa NATO od nje neće ostati ništa. Dovoljna su dva šamara da se Milošević preda”. Svako je bio svedok da je agresija na SR Jugoslavija bila po svojoj suštini totalitarni rat, NATO nije bombardovao Milosevića već je svesno vodio rat protiv civilnog stanovništva sa trajnim posledicama po čoveka i životnu okolinu.
Agresija na SR Jugoslaviju vratila je svet u eru militarizacije svetske politike sa monopolom jedne svetske sile-SAD. Svaka objektivna analiza pokazuje bi da bi svi politički ciljevi koji su formalno isticani kao motiv za agresiju bili uspešnije ostvareni bez korišćenja vojnog faktora. Jasno je da rat i agresija nisu bili u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva već su politički ciljevi (navodno smirivanje krize na Kosovu i Metohiji i zaštita prava Albanskog naroda na KiM) izmišljeni samo da bi se legitimisala oružana agresija u okviru koje je trebalo inaugurisati jednu potpuno novu doktrinu Atlantskog saveza – doktrinu intervencionizma.
Stvarnost je nažalost pokazala da je agresija na SRJ bila samo uvod u slične ratove koji su se vodili kasnije protiv Avganistana, Iraka i Libije, a danas i protiv Sirije. Koliko je zaista reči bilo o zaštiti prava Albanaca na Kosovu i Metohiji jasno govori činjenica da je agresija iz vazdušnog prostora na SRJ bila isplanirana još u leto 1998. što potvrđuje izjava Džejmsa Rubina data 3. avgusta 1998: “Planovi su gotovi za agresiju. Potrebna je samo politička odluka i agresija može da počne.” , dok je bivši ambasador SAD u SRJ Vilijam Montgomeri, u specijalnoj emisiji RTS (11. marta 2007.god.) nedvosmisleno je priznao: “Agresija na Srbiju imala je za cilj da Kosovo postane samostalna država”. Nekadašnji generalni sekretar NATO-a Džordž Robertson je u Strazburu, 19. oktobra 1999. godine, izjavio: “Naravno, osim što smo branili naše vrednosti, branili smo i naše strateške interese”.
NATO intervencija je sa svojih ognjišta proterala blizu 250.000 ljudi, razorila 986 civilnih objekata i upotrebila blizu 30.000 tona eksploziva u ubojnim sredstvima, uključujući i ona sa osiromašenim uranijumom, čime su izazvali najveću ekološku katastrofu u Evropi sa trajnim posledicama. SRJ je tih dana bila pretvorena i u svojevrstan poligon za probe dejstava novo proizvedenog oružja i onog čija je proizvodnja i upotreba, prema međunarodnim konvencijama, zabranjena.
Nikada ne sme biti zaboravljeno surovo bombardovanje Niša, Surdulice, Novog Pazara, Ćuprije, Varvarina i Aleksinca, jer je tada ubijeno i ranjeno najviše civila, ali ni dejstva po izbegličkim kolonama, vozovima, autobusima, bolnicama, školama, domovima kulture, televizijskim kućama i drugim civilnim objektima. Propagandisti NATO-a zgroženoj svetskoj javnosti nudili su priču o kolateralnoj šteti dok je civilno stanovništvo trpelo najveće posledice jednog besmislenog rata i vojne avanture.
Ukupna materijalna šteta u SRJ procenjena je na više od 100 milijardi dolara.
NATO je tokom agresije uništio ili oštetio 1.026 civilnih objekata. Potpuno je razorio 7 industrijskih i privrednih objekata, 11 energetskih postrojenja, 38 mostova, 28 radio i TV-repetitora, 470 km puteva i 595 km pruga. Oštećeno je 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 osnovnih i srednjih škola, 29 manastira i 35 crkava.
NATO je agresiju započeo sa 464 letelice, a završio sa 1.040. One su lansirale više od 400.000 projektila, a SRJ je gađana i sa 1.000 krstarećih raketa. Ukupna masa ovih ubojnih sredstava je oko 22.000 tona.
Snage Vojske Jugoslavije su od 24. marta do 10. juna imale 753 poginulih: 589 vojnika i 172 policajca.
NATO je tokom 78 dana agresije na SRJ ubio oko 2.000 i ranio oko 10.000 civila.
VRHUNAC NATO CINIZMA – ZABORAVITE BOMBARDOVANJE
Bivši nemački ambasador u Srbiji Volfram Mas izjavio je na konferenciji o NATO u Beogradu 2010. godine da Srbi moraju svojoj deci da objasne da je bombardovanje bilo ispravno, kako ona u budućnosti ne bi mrzela Atlantsku alijansu – “Moram da kritikujem vlasti u Srbiji što i same još uvek koriste termine poput ‘NATO bombardovanja’. Zamislite da šetate ulicom Kneza Miloša i da vas vaše dete upita: “Tata, ko je ovo uradio?”. Vi ćete mu odgovoriti: ‘NATO’. I šta onda očekujete od tog deteta da misli o NATO-u?”.
NATO agresija na Balkanu i dalje se nastavlja, ovaj put drugim sredstvima. Imperijalistička politika ‘zavadi pa vladaj’ i dalje na Balkanu ostvaruje svoj puni zamah. Ulažu se ogromna finansijska sredstva u cilju promene istorije, politike i kolektivnog sećanja. Danas se od nas očekuje da se izvinimo NATO paktu što nas je tukao.