Published On: Mon, Mar 25th, 2013

INTERVIEW: Dr. Ivo Lučić, u povodu danas izišle knjige "Uzroci rata u BIH"

Navršila se danas još jedna obljetnica, 25. ožujka 1991. godine, na temelju koje je nastao politički mit prema kojemu su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Karađorđevu “dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)” a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni rezultat rata.
O tome u trećem dijelu knjige najopširnije dosad piše povjesničar dr. sc. Ivica (Ivo) Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, u upravo objavljenom djelu “Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine” koje je od danas u prodaji na svim kioscima. Lučić tako piše:

“Naime, nema nikakva dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji jasno pokazuju da se ni o čemu, pa ni o ‘podjeli BiH’, nisu dogovorili.”
Tri ključna dijela
Fascinantna je upornost s kojom se zagovornici teze o “dogovoru iz Karađorđeva” odbijaju suočiti s činjenicama, s jedne, i argumentima zdravorazumske logike, s druge strane.
“Dogovor u Karađorđevu postao je dogma vjernicima u socijalističku Jugoslaviju i utemeljiteljski mit konvertitima iz komunističkog totalitarizma u liberalnu demokraciju.”
Knjiga je prvorazredan historiografski rad koji se sastoji od tri ključna dijela. U prvome autor piše o dinamici političkih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojem je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njezinih unutarnjih proturječnosti jer bez toga nije moguće razumjeti ni uzroke rata ni povode istome koji je izbio u drugoj polovini 1991. godine i trajao je sve do kraja 1995. godine.
“Diskurs sigurnosti”
Na temelju dostupnog arhivskoga gradiva, objavljenih izvora, literature, teško dostupnih posebnih publikacija Službe državne bezbjednosti (SDB) koje su označene najvišim stupnjem tajnosti, kao i ondašnjeg tiska, autor je pokušao rekonstruirati “diskurs sigurnosti”.
I drugo, jedan od najvećih problema s kojim se komunistička vlast suočila bilo je nacionalno pitanje koje je na jugoslavenskoj razini postavljeno tako da je komunističkom vodstvu omogućavalo efikasnu vlast, a svim “narodima i narodnostima” trebalo stvoriti privid zadovoljenja barem minimalnih interesa.
Uglavnom, to je knjiga ne samo o Bosni i Hercegovini nego i o Jugoslaviji!
INTERVIEW sa dr. Ivom Lučićem:
 
U ponedjeljak će se pojaviti u prodaji Vaša knjiga „Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine“. Što je u njoj novo, aktualno, zanimljivo?
Radi se o knjizi kojom sam pokušao objasniti uzroke nedavnog rata u BiH, ali i u Jugoslaviji. Moja je teza da su međusobno zavađeni nacionalni komunizmi, manipulacija nacionalnim osjećajima i odnosima, nacionalni inženjering, višeznačne ideološke formulacije ustavnih odredbi, sustavno onemogućavanje svake alternative, opća militarizacija društva, nedostatak demokratske tradicije i vještine mirnog rješavanja problema onemogućili kompromis i društveni dogovor te doveli do ratne tragedije. Ili kraće i jednostavnije rečeno, rat je posljedica sukoba komunističke ideološke konstrukcije s realnošću. Politički i gospodarski sustav SFRJ nije bio sposoban za promjene koje je zahtijevalo vrijeme.
Citirali ste brojne dokumente i publikacije nekadašnjih „tajnih službi“. Radi se o javnosti nepoznatoj dokumentaciji i podatcima?
Još dok sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pisao magistarski rad, a kasnije i doktorat prikupljao sam dokumentaciju Saveza komunista, civilnih i vojnih obavještajnih i protuobavještajnih službi. Radi se o gradivu koje je bilo rasutom po vojarnama JNA, općinskim komitetima SK, policijskim postajama i sl. Pokazalo se da je to, uz relevantnu literaturu, objavljene izvore i dostupne arhivske fondove, dragocjeno gradivo za rekonstrukciju naše novije prošlosti.
U knjizi razmatrate problematiku J. B. Tita i njegovog kulta, pišete o Katoličkoj crkvi i Međugorju te o drugim vjerskim zajednicama. Tu su i dramatični događaji u Duvnu, zatim čuveni „Fašistički rođendan“ u Sarajevu?
Na temelju vlastitih spoznaja, ali i osobnog iskustva te na tragu istraživanja Emilia Gentilea i Mihaila Riklina, čija je knjiga Komunizam kao religija prije par godina objavljena i u nas, zaključio sam da je Josip Broz Tito još za života bio neka vrsta vrhovnog partijskog svećenika, a nakon smrti i neka vrsta „komunističkog sveca“. Represivni aparat koji je on uspostavio imao je neograničene ovlasti u borbi s „herezom“, a svaka neortodoksna ideja, kritika ili neposluh brutalno su kažnjavani. Uvjereni ateisti bili su zapravo istinski vjernici, a koliko je Titov kult bio jak pokazuje i činjenica da je njegova brončana bista (koja se nalazi i na naslovnici knjige) iznesena iz Skupštine SR BiH tek u noći 25. siječnja 1992. nakon što su zastupnici Srpske demokratske stranke napustili zgradu. Tada je izglasana odluka o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH. Tu postoji i određena simbolika; socijalistička republika koju je J. B. Tito stvorio nije se mogla osamostaliti dok nije uklonjena njegova bista. To je i razumljivo jer je stvaranje SR BiH bilo prije svega u funkciji obnove i učvršćenja Jugoslavije.
Odnos prema Katoličkoj crkvi u tom vremenu obilježen je događajima u Međugorju te represiji prema svećenicima i vjernicima u Hercegovini. Posebno poglavlje posvetio sam Duvnu (Tomislavgrad) kojem je stjecajem okolnosti 1980-ih bila određena uloga središta katoličkog klerikalizma i hrvatskog nacionalizma, pa su desetine mladića iz tog mjesta zatvarani i osuđivani zbog „neprijateljske djelatnosti“ koja se najčešće sastojala od kakve nepoćudne pjesme ili nacrtanog simbola. Kao primjer drukčijeg odnosa prema „političkom deliktu“ opisao sam tzv. „fašistički rođendan“ koji je održan u prosincu 1986. u Sarajevu. Tada je skupina tamošnje „zlatne mladeži“ sudjelovala na rođendanskoj proslavi u stanu „ukrašenom“ nacističkim insignijama. Za razliku od duvanjskih vršnjaka, oni nisu završili u zatvoru i izvukli su se s „drugarskom kritikom“.
Dosta prostora ste posvetili militarizaciji društva, sustavu Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ).
Poznavanje procesa sustavne militarizacije društva jako je važno za razumijevanje događaja s početka 1990-ih. Građani SFRJ su od djetinjstva bili podložni militarizaciji. Od osnovnoškolske indoktrinacije djecom bombašima, preko srednjoškolske nastave ONO i DSZ, „predvojničke obuke“, služenja vojnog roka, pozivanja u rezervni sastav i sl. U Jugoslaviji je početkom osamdesetih godina funkcioniralo oko 45.000 komiteta za ONO i DSZ u koje je imenovano oko 400.000 „društveno-političkih radnika“. Građani su konstantno pozivani na „budnost“ i učeni da se s neprijateljem razgovara „samo preko nišana“. Kako onda od njih preko noći tražiti uvažavanje drukčijih pozicija i interesa. Kako očekivati dijalog i kompromis. Mentalni sklopovi preživjeli su propast režima i nastavili su funkcionirati unutar novih političkih i društvenih okvira.
Pišete i o političkoj emigraciji.
Kada je u pitanju politička emigracija pobrojao sam najvažnije organizacije i njihova vodstva, a posebno sam se pozabavio dezinformacijama i posebnim akcijama kompromitacije koje su jugoslavenske sigurnosne službe poduzimale protiv emigracije. U to su uložena znatna sredstva i trud pa ne treba čuditi što je znatan dio javnosti ostao pod utjecajem (dezinformacija) bivših službi a da toga nije svjestan.
Drugi dio knjige odnosi se na raspad Jugoslavije i uvođenje višestranačja. Što se zbivalo iza kulisa u BiH kad je stari jugoslavenski sustav počeo nestajati?
Rušenjem formalnog (naglašavam formalnog) komunističkog sustava, u prvi plan izbili su potisnuti nacionalni odnosi i interesi. Iluzija kako je nacionalno pitanje riješeno nestala je s komunističkim režimom. Nakon promjene vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj, bosansko-hercegovačko vodstvo zabranilo je političko organiziranje na nacionalnoj osnovi. Kada je zabrana povučena, osnovane su nacionalne stranke (SDA, SDS i HDZ) koje su usprkos svim anketama i istraživanjima uvjerljivo pobijedile i osvojile svih sedam mjesta za članove Predsjedništva i 84% mandata u Skupštini SR BiH. Rezultati izbora bili su odraz nacionalne strukture stanovništva. Toliko o tezi kako u BiH „nikada nije bilo važno koje je tko nacionalnosti ili vjere“. To je uvijek bilo važno i još uvijek je važno, ali to ne priječi pošten pristup razlikama i politički dogovor, odnosno novi društveni ugovor.
Kako su događaji u RH utjecali na stanje u BiH?
Demokratski procesi širili su se iz zapadnih jugoslavenskih republika, pa i ne čudi da su sve tri nacionalne stranke u BiH organizirane pod utjecajem političkih središta iz Hrvatske. Niti jedna od njih nije bila prvenstveno bosansko-hercegovačka. SDA je usuglašena u krugu Islamskoga kulturnog centra u Zagrebu i zamišljena kao „politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu“. SDS BiH osnovan je kao „svesrpski nacionalni pokret“, pod utjecajem kninskog SDS-a i njegovoga predsjednika Jovana Raškovića. Konačno, HDZ BiH organiziran je kao dio „planetarne organizacije koja predstavlja pokret svih Hrvata na svijetu“.
Knjiga izlazi 25. ožujka, upravo na obljetnicu čuvenog sastanka Tuđman-Milošević u Karađorđevu 1991. godine. Koja je to poveznica s knjigom? Je li to navodni dogovor oko podjele BiH?
Treći dio knjige odnosi se na politički mit po kojem su u ožujku 1991. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević tobože „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)“ a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni ishod rata. Dok se prva dva dijela knjige odnose na povijest – ono što se dogodilo, ovaj dio se odnosi na nepovijest – ono što se nije dogodilo, pa je i pisan na drukčiji način. Naime, nema dokaza koji bi potvrdio da su Tuđman i Milošević uopće razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji događaji dovode do zaključka da se ni o čemu važnom, a posebno o „podjeli BiH“ nisu dogovorili. Fascinantna je upornost s kojom se zagovornici teze o „dogovoru iz Karađorđeva“ odbijaju suočiti s činjenicama i argumentima izvedenim iz njih. „Dogovor u Karađorđevu“ postao je dogma (bivšim) vjernicima u socijalističku Jugoslaviju i utemeljiteljski mit konvertitima iz komunističkog totalitarizma u liberalnu demokraciju. Tobožnji „dogovor o podjeli BiH“ važan je dio utemeljiteljskog mita bošnjačkim nacionalistima, ali i (još uvijek) moćno oružje političkim protivnicima Franje Tuđmana i „Tuđmanizma“. Kako lijevim, tako i desnim.
VL