2006. godine pokrenuta je inicijativa za obilježavanje Svjetskog dana borbe protiv bjesnoće i već su se 2007. na prvom obilježavanju toga dana u kampanju uključile 74 zemlje. Do danas ih je uključeno više od 130, a Republika Hrvatska se uključila 2010. godine.
Cilj obilježavanja svjetskog dana borbe protiv bjesnoće je osvijestiti javnost o važnosti edukacije i načinima sprječavanja i zaštite od širenja ove neizlječive bolesti, među domaćim i divljim životinjama i kućnim ljubimcima, te onemogućiti njen prijenos i obolijevanja kako ljudi tako i životinja.
Što je bjesnoća?
Bjesnoća (rabies) je akutna zarazna bolest središnjeg živčanog sustava od koje obolijevaju ponajprije životinje. Smrtnost od bjesnoće je gotovo 100%. Čovjek može oboljeti od ove zoonoze ako ga ugrize ili ogrebe bijesna životinja ili na drugi način dođe u kontakt sa slinom bijesne životinje, koja može, ali i ne mora imati simptome bolesti.
Koji je uzročnik bjesnoće?
Uzročnik bolesti je Rabies virus.
Slika 1. Rabies virus
Kako se bjesnoća prenosi?
Uzročnik se nalazi u slini zaražene životinje, a na čovjeka se prenosi ugrizom ili rjeđe, kontaktnim putem sa zaraženom moždinom, krvlju, slinom i drugim sekretima životinje koji u žrtvu mogu ući preko sitnih, neprimjetnih ranica, posjekotina, preko sluznica oka i usta. U organizam virus ne može ući preko neoštećene kože. Vrlo je osjetljiv na vanjsku okolinu.
Prema načinu prijenosa razlikuju se tri tipa bjesnoće:
- Urbana bjesnoća – psi su označeni kao glavni nosioci bjesnoće,a procjenjuje se da je više od 90% žrtava bjesnoće zaraženo ugrizom psa. U novije vrijeme i mačke postaju sve važniji izvor zaraze. Jedina efikasna mjera zaštite od ovog tipa bjesnoće jest eliminacija kompletne nekontrolirane pseće populacije (provedena je u Hrvatskoj 1950.g.), te rigorozna kontrola cijepljenja svih pasa u osobnom vlasništvu.
- Silvatična bjesnoća – rezervoar virusa u ovom tipu bjesnoće su populacije šumskih životinja, od kojih su najvažnije lisice, te vukovi i medvjedi.
- Prijenos preko šišmiša – vezan uglavnom za Španjolsku, Veliku Britaniju i Sjevernoamerički kontinent (srebrenodlaki šišmiš).
Slika 2. Lisica
Kolika je inkubacija bolesti?
Bjesnoća je jedina zarazna bolest koja ima veliki raspon inkubacije, te se po tome razlikuje od drugih zaraznih bolesti. Dužina inkubacije je najčešće 2 – 8 tjedana, što ovisi o količini virusa (infektivnoj dozi), lokalizaciji ozljede, tako da npr. ugriz za glavu i vrat može imati inkubaciju do 30 dana, a za nogu 90 dana i dulje, te o stanju imuniteta zaražene osobe. Najkraća opisana inkubacija je 5 dana, a najduža preko 2 godine.
Koji su simptomi bolesti?
Početni simptomi bjesnoće su temperatura, bolovi ili trnci na mjestu ozljede. Kako se virus širi kroz središnji živčani sustav, razvija se progresivna upala mozga i leđne moždine. Furiozni oblik bolesti obilježen je dezorijentiranošću, konfuzijom, agresivnim ponašanjem, halucinacijama i epileptičkim napadima. Prepoznatljivi simptom bolesti je hidrofobija (strah od vode) pri pokušaju pijenja vode, kasnije i pri samom pogledu na tekućinu. Klinička slika “pjena na ustima” nastaje kombinacijom pojačanog lučenja sline i otežanog gutanja. Nakon nekoliko dana nastupa smrt zbog kardiorespiratornog aresta. 30% oboljelih razvije paralitički oblik bolesti, čija je klinička slika manje dramatična, a tijek bolesti dugotrajniji. Nakon paralize mišića, koja se razvija od mjesta ozljede, dolazi do komatoznog stanja i smrti.
Kako se bolest liječi?
Kad se razviju simptomi bolesti bjesnoća je uvijek smrtonosna, specifičnog lijeka NEMA! Bolest je moguće spriječiti!
Kakvo je trenutno stanje u svijetu?
Prema procjenama SZO-a godišnje u svijetu od bjesnoće oboli i umre više od 50.000 ljudi, svaki dan 150 ljudi umire od bjesnoće, što je čini globalnim javnozdravstvenim problemom. Bjesnoća je registrirana na svim kontinentima osim Antarktike, dok je većina oboljelih registrirana u Africi i Aziji.
Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj?
Republika Hrvatska smatra se područjem s prisutnom silvatičnom bjesnoćom. Urbane bjesnoće u Republici Hrvatskoj nema. Zadnji autohtoni slučaj bjesnoće u Hrvatskoj, u čovjeka zabilježen je 1964. godine. Zabilježena su i dva importirana slučaja bjesnoće; prvi 1989., a drugi 1995. godine. Oba su bila iz Bosne i Hercegovine.
Kako spriječiti bjesnoću?
Najvažnije je spriječiti širenje bjesnoće među psima i mačkama (ozljede od tih životinja su najčešće) i ostalim ugroženim domaćim životinjama, što se postiže cijepljenjem, te zbrinjavanjem lutalica – životinja koje nemaju vlasnika. Zakonska obveza je da se svi psi stariji od 3 mjeseca cijepe jedan put godišnje protiv bjesnoće, najkasnije do 31.ožujka u kalendarskoj godini. Za ostale domaće životinje ne postoji zakonska obaveza cijepljenja protiv bjesnoće, ali je preporučljivo.
Ministarstvo poljoprivrede Uprava za veterinarstvo 2011.g. započela je provedbu aktivnosti oralne vakcinacije lisica protiv bjesnoće (od domaćih životinja najveći broj oboljelih čine psi i mačke zbog izravnog kontakta s lisicama) u Republici Hrvatskoj koja će trajati 5 godina, a provodi se dva puta godišnje. Oralna vakcinacija lisica je mjera kojom se učinkovito kontrolira te iskorjenjuje bjesnoća u populaciji lisica. Krajnji cilj je zaštita zdravlja ljudi i domaćih životinja od bjesnoće, te postizanje statusa zemlje slobodne od bjesnoće.
Učinkovita prevencija bjesnoće uključuje:
redovito cijepljenje pasa, mačaka i ugroženih domaćih životinja
- izbjegavanje kontakta s nepoznatim životinjama – lutalicama
- izbjegavanje kontakta sa životinjama koje se neobično ponašaju (agresivne domaće životinje ili “pitome” divlje životinje)
- u slučaju ozljede saznati podatke o vlasniku životinje i procijepljenosti životinje
- nakon ozljede javiti se izabranom liječniku ili na hitnu medicinsku pomoć, a zatim u Zavod za javno zdravstvo, Službu za epidemiologiju na antirabičnu obradu
- ukoliko se ozljeda dogodi na putovanju u zemljama Afrike, Azije, Južne Amerika, Bliskog i Dalekog istoka, odmah potražiti liječničku pomoć, ne čekati povratak kući
- preekspozicijsko cijepljenje (cijepljenje prije eventualnog ugriza) svih osoba profesionalno ili na drugi način izloženih riziku od infekta kao što su veterinari, lovočuvari, lovci, šumski radnici, te svi djelatnici veterinarskih laboratorija koji rade na poslovima dijagnostike rabijesa.
wpDiscuz
