Published On: Sri, tra. 25th, 2018

Ništa Armeniju ne boli kao šutnja kršćanskih naroda koji su bili pod Otomanima

Kada sam prije par godina posjetio Erevan, u sklopu međunarodnog maratona, koji se trčao u znak podrške Osudi  Armenskog genocida, jedna od destinacija bila je i posjeta Povijesnom Muzeju Armenije  u kojem je poseban dio posvećen Genocidu nad Armencima.

On zapravo čini  najveći odjel armenskog Historiografskog muzeja koji se nalazi na centralnom gradskom trgu na koji kada dođeš nemaš osjećaj da si u Aziji, nego prije u Pragu ili Parizu.

Armenci su po svemu Europljani. Gradom dominira takva vrsta arhitekture, spomenici filozofima, književnicima, pregršt konceptualnih instalacija. Grad je neopisivo poseban i neopisivo lijep.  Postoji ta neka ljupkost nekih sredina, u koje kada dođeš odmah se zaljubiš. Takav je Erevan. Neopisivo je živ. Kao da je Bog narodu koji je doživio tolike smrti podario nesvakidašnju živost. I sunce je nekako prodorno, drugačije.

 

 

Na fotografiji  skroz lijevo je i Vlado iz Mostara, kojeg smo sreli u Calumet Ethnic Lounge Baru, studend UWC-a

Armenci su se nakon genocida raselili širom svijeta. No za razliku od nekih drugih naroda, nisu zaboravili što im se dogodilo. Njihov progon postao im je obveza prema naciji. Ne imperativ zaboravljanja nacije. Jesu li i oni zbog tog nacionalisti?

Armenski intelekt koji se razlio  dijasporom oplemenio je i oplemenjuje tu zemlju. Armenci svijeta nisu zaboravili tko su. Charles Aznavour je Armenac. Agassi je Armenac. Kardašijanke su Armenke. System Of A Down su Armenci.  Njihov lobi danas je jedan  od najjačih u svijetu. Američki predsjednik ih svake godine prima na posebnom sastanku.

Erevan je ponavljam, netipično  lijep, ne ono lijep da dođeš i kažeš jebote baš je lijep, nego da dođeš i kažeš, vau, koja čudna ljepota, šta je ovo. Diviš se i čudiš se. Novim linijama Volge. Činjenici da ljudi znaju gdje je Hercegovina, gdje Dalmacija, tjeraju te da pričaš hrvatski jer te razumiju preko ruskog kojeg se ne stide. Kao nešto sjeverniji Gruzijci koji maju recentan sukob s Rusima zbog okupiranih dijelova sjevera Gruzije. I koje mrze.

Volga car grey Yerevan

U Puškinovoj mi je jedan stari taksist pojašnjavao kako svaka generacija u njegovoj obitelji služila drugom okupatoru. On je bio Staljinov vojnik kaže. Sin mu je prva generacija koja služi Armeniji.

Malo koji grad me toliko oduševio kao Erevan. Ne zbog grada. Nego zbog ljudi. Siromašni su. No ponosni. Armenke, kazuju mi za poklon dobivaju od rodbina šivaće mašine.

Nemaju novaca za kupovati haljine. No svaka Armenka ju zna sašiti. I svaka je lijepo odjevena. Na cesti vidite takav način odijevanja da na trenutak pomislite kako hodate među najskupljim modelima svijeta.

 

Glavni alternativni klub u gradu drži jedan Iranac. Koji je emigrant iz Teherana. Iranci oni urbaniji, Erevan doživaljavaju kao mjesto provoda i bijega iz stroge iranske kulture. Tu slobodnije plešu, opiju se, provedu se, i vraćaju se u svoju zemlju pod “ispravan život”.

 

Zaplesao sam s jednom Irankom misleći da je Armenka. Shvatio sam da je Iranka tek kad sam krenuo u sentiš. Stidi se . Ne da blizu. Tako je odgojena. Poštujem.

Vraćam se na crnji dio priče. Hod armenskim muzejom povijesti fascinira. Tek tada shvatiš, koliko su balkanske povijesti smiješne i glupe, i što znači kad netko kaže za neki narod da je to “Stari narod”. Znači hodaš muzejom naroda, koji cijela dva kata ogromne impozantne zgrade ima ispunjena sa 6 stoljeća armenske povijesti prije Krista. Dakle ne ostaci ove kulture, ili one. Nego artefakti izvorne predkršćanske armenske kulture. Sve su sačuvali. Na sve su ponosni.

Armenci su, za one koji to možda ne znaju, najstarija kršćanska nacija na svijetu.

Kada prođeš ta dva kata, armenske povijesti, dolazi onaj crnji dio. Cijeli kat posvećen genocidu nad Armencima.

Tu nastaje muk. Hodnici su tamni. Sve je tamno. Na tamnim zidovima bijele se bijela lica armenske djece i žena prije klanja. Oči koje gledaju u tebe.

Svugdje je samo tuga. Nema nikakve glazbe u pozadini. Surova tužnost. Fotografije žena koje su razapete na križeve , i koje su prije toga silovane, ljepša su slika ukupnog stradanja Armenaca u genocidu. Svjesni grozote koja im se dogodila u javnost su pustili tek manji dio fotografija. Kod sebe imam monografiju armenskog genocida koju sam tada kupio. Teško sam je prelistao. Ne znam hoću li ikada više.

Ono što sam htio reći , što je povod ovom tekstu jeste zapravo rečenica, koju mi je kazala kustosica u muzeju, baš na tom katu. Ona je u biti povjesničarka. Za taj kat genocida, kustos zapravo ne treba.

U cijeloj priči o povijesti armenskog naroda, i njegovoj nezgodnoj geopolitičkoj poziciji na kojoj se nalazi, na razmeđu agresivnih i velikih svjetskih sila, ( Rusija, Turska, sve nezgodniji i jači Azerbejdžan) jedna rečenica me posebno zaboljela.

Govoreći dakle o početku Armenskog genocida koji je trajao nekoliko desetljeća, i završio se početkom 20 stoljeća, kustosica mi pojašnjava da je zapravo okidač, za početak armenskog genocida, bilo oslobađanje balkanskih zemalja od Otomana.

Gubitkom Balkana, Otomansko carstvo praktički kreće u svoj put sigurnog raspada. Međutim Armenija ostaje zadnja kršćanska kolonizirana zemlja pod Otomanima.  Sultan tada izdaje naredbu, prema kojoj armensko pitanje za Otomane ne smije postojati. U praksi je to značilo početak istrebljenja armenskog naroda.

Ispred Sovjetskog spomenika Majci Armeniji. Armenci nisu porušili Sovjetsku ostavštinu.

Sultan, koji u našoj BIH, slobodnoj BIH, oslobođenoj od otomanskog zla i pokolja, sultan koji u našoj BIH  ponegdje možda čak ima i ulicu, naredio je istrebljenje Armenaca. Ono je krenulo krajem 19 stoljeća, no svoj vrhunac doživljava tek tijekom prvog svjetskog rata. Otomani su praktički u zaleđu rata, dok su svjetske sile vodile veliki rat, genocid nar Armencima odradili potiho i usputno.

Vrijeme je to kada vijesti sporo putuju. Ako se sjetimo da su vijesti iz Srebrenice tek tjednima kasnije obišle svjet, u nekim slučajevima i mjesecima, iako se radi o kraju 20 stoljeća, možemo li zamisliti da je bilo posve moguće, usred ratnog vihora prvog svjetskog rata, u jednoj dalekoj bliskoazijskoj zemlji, prekriti nestanak milijun i pol ljudi na taj način?  Naravno da možemo.

Turci su narod koji su počinili prvi genocid u povijesti. Mudri Mustafa Kemal Atatürk je spasio Tursku od potpunog komadanja nakon prvog svjetskog rata iako je i sam sudjelovao u genocidu. Današnja Erdoganova vlada umjesto da se ogradi od Otomanskog zla, da se zadrži na sekularnom putu, ona negira taj holokaust time jasno dajući do znanja da Otomane smatraju svojim političkim i pravnim precima. Baš onako kako je to rekao nedavno Kavazović “oni su naši preci, ili Alija Iztebegović “Ovo je zemlja El Fatihovih sinova”. Nije to dobro za turski narod. Koji je nakon Ataturka formalno raskinuo s Otomanima. Nije to dobro ni za Bošnjake. Bošnjaci nisu potomci Otomana. Nisu ni El Fatihovi sinovi. Ma koliko njihove vođe tvrdili da jesu. I tu bitku sa svojim liderima Bošnjaci moraju sami započeti. Bošnjaci su narod koji je prošao Otomansku kalvariju skupa s kršćanima u BIH. Prelazak na Islam nije bio uvijek dobrovoljan. Neka Islama. Nije problem u Islamu. Niti je ikad bio. Problem je u praksi veličanja naših zajedničkih okupatora. Mjesto gdje se mi u BIH sastajemo, kao tri naroda jeste predotomansko vrijeme BIH. I k tome treba težiti. Ne veličanju onih koji bi i u BIH uradili što su uradili u Armeniji. Samo da im se ukazala prilika.

A što rade bivše otomanske kolonije?

Citirat ću za kraj rečenicu armenske kustosice: “Ništa nas ne boli kao šutnja Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Bugarske”. To su zemlje koje su prošle možda ne što i mi, ali koje u svom kolektivnom sjećanju imaju emociju prema Otomanskon režimu. Neshvatljivo je danas da neke druge zemlje imaju hrabrosti osuditi Otomanski genocid nad Armencima a da to ne čine zemlje koje su same bile pod Otomanima”.

Dokaz je to da bivše jugoslavenske republike danas nisu ništa drugo nego zajednica društva s kolonijalnom svijesti. U šali se nazivaju državama. U stavrnosti su i dalje lutke o koncu velikih sila. Kao Jugoslavija, bile su shvaćane ozbiljnije, no u suštini i tada je to bila ništa drugo nego jedna velika federacija malih kolonijalnih satrapija.

Pisao sam nekolicini hrvatskih premijera u hrvatskim kantonima u BIH, te načelnicima općina da u svojim parlamentima proglase osudu Armenskog genocida, ne čekajući Federalni parlament i Parlament države BIH čije deklaracije u ovoj zemlji nepravednosti nikada neće dočekati. Uzalud sam pisao.

Pisao sam i federlanim zastupnicima Hrvata u BIH. Mislim da zastupnici Hrvata u federalnom parlamentu ne postoje. Jer mi nikada nitko nije odgovorio na to pitanje. Ako netko misli da postoje neka mi javi tko su.

Maraton u Erevanu bio je moj najdraži maraton. Jedini maraton na kojem sam ronio suze u cilju. Trčanje ima tu spiritualnu notu nakon 15-og kilometra. Obično te pukne na ljubav ili sreću. Meni su suze, u cilju, samo krenule. Kao i tisućama oko mene.

Erevan treba postati europska Meka. Mjesto na koje svaki Europljanin treba otići barem jednom za života. I treba postati bosanskohercegovska Meka. Mjesto na koje svaki građanin BIH jednom treba otići. To su naša braća u tragediji.

To je zemlja, i to je grad, u kojem je život pobjedio smrt.

Put je jeftin. Ima se što doživjeti.

Bio sam na puno krajeva svijeta.

Ništa i nikad nije me toliko opilo kao Erevan.

Probajte ga.

I probajte Ararat cigarete.

Odlične su.

Ivan Šušnjar l poskok.info

 

Napomena: Hvala mom Antoniu Leopardu na još jednom širenju vidika.

Više informacija o Genocidu nad Armencina imate na stranicama i ovog muzeja koji je cijeli posvećen tom događaju 

 

Oznake:,

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer