Aktualna borba za prevlast u HDZ-u izgleda poput utakmice u kojoj poštenom Hrvatu preostaje navijati za što više žutih i crvenih kartona.
Mediji tu borbu pogrešno nazivaju bratoubilačkim ratom, jer akteri ni po čemu nisu “braća”, ništa ih ne spaja osim vlasti, kao, uostalom i cijelu vladajuću većinu u kojoj su “zbratimljeni” Glavaš i Pupovac, Tuđman i Milošević, Culej i Saucha, Dodig i Vrdoljak. Junaci nove epizode su “A je to!” obavještajci.
Da nije tragične svijesti na što se sveo sigurnosni aparat države bilo bi zabavno pratiti naše Bondove. Mjere praćenja puknu im za par dana, za njih znaju i šoferi, a koliko dotičnih vozača ima, ne čudi da za par dana geometrijskom progresijom o tajnim istragama zna pola Hrvatske, netko kaže ženi, netko se izbrblja u kavani, netko se pohvali u svatovima.
Kad bi poduzimali opasnije akcije poput ruskih trovanja radioaktivnim polonijem, ovakvi kadrovi bi kod protivnika maksimalno izazvali proljev, a prilično je vjerojatno da bi na koncu otrovali same sebe.
Otkud Tolušićev šofer i Brkićev kum zna za tajne istrage? Jesu li famozne “nadležne službe” nakon provaljivanja akcije ispitali preostalih pet vozača ministra poljoprivrede i nepoznat broj kumova?
Ispada da u ovoj državi više zna Tolušićeva scuderia nego DORH. No priča o curenju ne završava s Curićem. Imamo i meta-curenje, jer se iz sata u sat nastavljaju istakati u privilegirane medije spoznaje o toj istrazi, u najboljoj hrvatskoj tradiciji dojavljivačkog novinarstva.
___________piše: Nino Raspudić / Večernji list
To da su nam institucije trule i da sigurnosti aparat curi na sve strane nije ništa novo. Kao što nije ništa novo sve ovo što se događa u HDZ-u. Događa se oduvijek i događalo se u svim korumpiranim i trulim institucijama, i višestruko je zapisano i opisano, u historiografiji i u književnosti, prikazano u kazalištu i na filmu.
Zašto, primjerice, toliko pratimo i komentiramo politiku i nogomet? Zašto smo tu svi izbornici i politolozi? Osim što nas se tiče, pratimo jer je zanimljivo i jer nam uvijek nanovo predočava neke arhetipske strukture.
Odvija se nekoliko istih obrazaca, s novim akterima i u novim kontekstima. Sve što se primjerice sada događa Milijanu Brkiću možemo naći i u ponekoj bajci, basni, narodnoj poslovici, grčkoj ili Shakespeareovoj tragediji, Raosovim romanima ili dramama Dušana Kovačevića.
Osobno mi se čini kako trenutne odnose u HDZ-u najbolje opisuje Danteov Pakao. Uz stvarne i izmišljene misli Ive Andrića i Meše Selimovića, jedan od najvećih heroja paracitata na Facebooku je Dante Alighieri. U početku me to ljutilo, a sada me zabavlja vidjeti “Danteovu misao” i domisliti joj porijeklo.
Vjerojatno je netko nešto načuo, prečuo, pomiješao pa okačio na društvenu mrežu, a onda su drugi nastavili oduševljeno dijeliti dubokoumnu misao. Tako međumrežjem kruži tobožnja Danteova tvrdnja kako su najdublji krugovi Pakla rezervirani za one koji su u teškim vremenima za zajednicu ostali ravnodušni i pasivni.
U tome ima djelić istine, ali puno više laži, jer takvi ljudi nisu na dnu pakla, već u njegovom predvorju. Dante ih naziva “ignavi”, oni su mlitavci, nemarne, trome kukavice koje nit smrde niti mirišu, ne čine nikakvo posebno zlo, ali ni dobro. Njihova kazna je suprotna njihovoj tromosti i mlitavosti za života, stalno ih ubadaju ose i obadi pa su neprestano uznemireni.
Na njih ćemo se, u kontekstu HDZ-a vratiti kasnije. Među lažnim citatima na Internetu ističe se i tobožnje proročanstvo Brune Bušića kako sve guljenje do sada nije ništa, kako će Hrvati sami sebe krasti ako jednom dobiju svoju državu. Moraš biti idiot da povjeruješ kako je čovjek koji je žrtvovao i izgubio život u borbi za hrvatsku državu imao tako loše mišljenje o sposobnosti Hrvata da upravljaju sami sobom.
Tu krivotvorinu dodatno pobija jedan dio iz knjige njegovog rođaka Zvonke Bušića, “Zdravo oko – sjećanja” u kojem Zvonko piše kako mu je Bruno, u zadnjem susretu prije nego je ubijen rekao: “Uvijek imaj na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u nebo diže, a ponekad ih se odriče i baca pod noge.
Ako se i s tobom tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne izgubiš iz vida stvarnu sliku, ili, pak, da u drugom slučaju ne podlegneš očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj vlastiti narod.” Nešto što podsjeća na klasične udbaške krivotvorine kako bi se ljude ubijalo u pojam, oduzelo svako samopoštovanje i nada u bolje sutra, danas sumanuto dijele inače formalno velike Hrvatine čime samo ističu vlastitu nesvijest, kao što paracitatima Andrića ili Dantea pokazuju ne samo vlastitu neobrazovanost, već i pretenziju da slove kao oni koji znaju, distribuirajući konačne istine o svijetu i životu i to “geprüft” od strane velikog pisca.
No vratimo se Danteovom i HDZ-ovom paklu. Krivotvoritelji su kod Dantea blizu paklenog dna, u osmom krugu, ispod njih su još samo izdajice rodbine, domovine, gostiju i, na samom kraju, izdajice dobročinitelja.
Čini mi se kako struktura moći u HDZ-u odgovara izokrenutom Danteovom Paklu. Danteov pakao je lijevak koji se sužava prema središtu Zemlje, a HDZ-ova struktura je stožac, u čijoj su bazi već spomenuti mlitavci.
Ne čine ni dobro ni zlo, pasivni su i mlaki. Često kupljeni sitnom naknadom ili samo prividom participiranja u moći, oni u temeljnim ograncima pasivno gutaju sve što im se servira s vrha. HDZ-ovac u bazi je katolik, ali je progutao antropološko eksperimentiranje nad vlastitim narodom uvođenjem rodne ideologije pod krinkom zaštite žena od nasilja. Progutao je i to da se u sramnoj političkoj trgovini HNS-u, stranci s potporom jedan posto građana, preda reforma obrazovanja.
Branitelj je ili dolazi iz obitelji branitelja ili ratnih stradalnika (što je kraj više stradao u ratu to je tamo jači HDZ), ali će mirno gledati kako Vučićev potrčko piša po temeljima države i Domovinskog rata. Od takve najšire baze se hijerarhijski stožac sužava prema vrhu, a na različitim razinama dominiraju različiti grešnici. Pri samom vrhu su, vidjeli smo, krivotvoritelji. A iznad njih su izdajice.
Na samom vrhu HDZ-ove piramide, analogne dnu Danteova Pakla, su izdajice dobročinitelja. Ovdje u igru ulazi Machiavelli i njegov veliki uvid iz trećeg poglavlja Vladara: “propada onaj koji je uzrokom nečije moći; on je tu moć izgradio, ili trudom ili snagom; i na jedno i na drugo kivnim okom gleda onaj koji je postao moćan.”
Poučak je sljedeći: onaj tko je uzrok tome da je netko postao moćan propada, jer će ga uništiti taj novi moćnik kojem je omogućio uspon. U HDZ-u to izgleda ovako: Glavaš je bio ključan za Sanaderovu pobjedu u Lisinskom protiv Pašalića i preuzimanje HDZ-a.
Što je učinio Sanader čim se učvrstio? Eliminirao Glavaša. Koga je Sanader instalirao na čelo stranke i države kad se povukao, misleći da će iz pozadine i dalje moći kontrolirati stvari? Jadranku Kosor.
Što je ona učinila kad se pokušao vratiti? Izbacila ga je iz stranke. Kome je Jadranka Kosor svečano uručila stranačku iskaznicu? Karamarku? Što je on učinio kad je postao predsjednik stranke? Eliminirao je. Bez koga Plenković nije mogao uzjahati na čelo HDZ-a? Bez Milijana Brkića.
Što se danas događa s Brkićem? Izdaja političkog “dobročinitelja”, tj. onoga koji ti je omogućio doći na vlast, logičan je preduvjet zadržavanja moći u iskvarenoj zajednici. Stoga, ako su u bazi mlitavci, a prema gore proždrljivci, kurvari, lopovi, ubojice, pohlepnici, prevaranti, sodomiti, heretici, korumpirani, licemjeri, sijači razdora i tutti quanti koje Dante spominje, na samom vrhu su izdajice dobročinitelja.
Moralna arhitektura Danteovog Pakla nije nešto što se tiče njegove vizije svijeta s početka 14. stoljeća, nego očito prodire u dublje, izvanvremenske strukture pa ga vrijedi čitati i za bolje razumijevanje događanja u moralno istruloj stranci u maloj državi početkom 21. stoljeća.
Kao što bi se svima unutar te strukture vrijedilo zamisliti i nad slavnom gradacijom “prvo su došli po…” koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru, i govori o tromosti i nereagiranju na zlo, koje na koncu dođe i po tebe, no onda ti je već prekasno za spas.
Plenkovićevštinu su mogli zaustaviti Hasanbegović i Glasnović na glasovanju o povjerenju ministru Mariću, pa nisu. Otreslo ih je s lakoćom u sljedećem koraku. Isto se dogodilo Milinoviću, sada se događa i Brkiću.
Svatko u HDZ-ovu jatu misli kako neće doći red na njega, pa žmiri na eliminaciju drugih. No zlo se na koncu uvijek i samoproždire, jer da nije tako odavno bi potpuno zavladalo svijetom. Hoće li se u nastavku dogoditi i nevjerojatan scenarij – a onda su došli po Jandrokovića? Ili će paklena logika na koncu progutati i ispljunuti i Plenkovića, a stroj za mljevenje morala nastaviti dalje s drugom glavom?
wpDiscuz