Nepartijskim rječnikom, hrvatski navijači postali su jedan od najvećih, ako ne i najveći sigurnosni problem u SR Hrvatskoj. Radi se o dokumentaciji SDS-a koju je Hrvatskom državnom arhivu godinama predavala njezina sljednica, Sigurnosno-obavještajna agencija, te koja je stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o arhivskom gradivu i arhivima javnosti postala dostupna u lipnju 2017.
U konkretnom slučaju, akcija Stadion sadrži oko 1000 dokumenata, od kojih se manji dio ponavlja, a odnosi se na aktivnosti Bad Blue Boysa, Torcide, Armade te manjim dijelom Kohorte, i to povodom „sportskih manifestacija“, poglavito na nogometnim stadionima.
INFILTRACIJA U NAVIJAČKE GRUPE
Također, infiltracijom u navijačke grupe SDS je dobro upoznao njihovu organizaciju, ustroj, vođe, ideološka opredjeljenja, kao i to manipulira li netko njima, a razmatrali su se i uzroci huliganskog ponašanja s primjesama nacionalizma. Istraživanje se provodilo u koordinaciji republičkog SDS-a i četiriju centara SDS-a, odnosno u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, ali i u uskoj suradnji sa Službom unutrašnjih poslova, pa su dio dokumenata, analiza i izvješća sastavili upravo SUP-ovci. Dobar dio gradiva nastao je i prije travnja 1989., dok posljednji dokument vezan uz akciju Stadion datira iz travnja 1991.
Valja naglasiti da ćemo citate iz dokumenata donositi u autentičnom obliku, bez ikakvih ispravaka, kao i to da ćemo radi velike količine materijala istraživanje, ali i kontekst u kojem se ono pojavljuje, prikazati u seriji od tri teksta. Kao što se već vjerojatno moglo primijetiti i pretpostaviti, „linija“ po kojoj je zavedeno istraživanje bio je nacionalizam, kojim se bavio jedan od šest odsjeka unutar I. odjela zaduženog za tzv. unutarnjeg neprijatelja. Jasno, radilo se o hrvatskom nacionalizmu, ako hoćete o onome što su republičke strukture percipirale kao hrvatski nacionalizam.
Time su navijači svrstani uz bok hrvatskim intelektualcima koji su se smatrali nacionalistima, kao što su bili Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i Marko Veselica, koji su pak nakon Hrvatskog proljeća i odsluženja zatvorske kazne postali predmetom SDS-ove akcije Vir.
NAJVEĆI OPONENTI KOMUNISTIČKIM STRUKTURAMA
Za pretpostaviti je, stoga, da su uz potonje i Katoličku crkvu, a moguće i uz ostalu opoziciju koja se tada već počela politički organizirati, navijači predstavljali najveće oponente komunističkim strukturama u SR Hrvatskoj, bez obzira na to što tada u dijelu SK Hrvatske djeluje reformistička struja. Također, nije nevažno napomenuti da je republički SDS, još od reforme iz 1966., funkcionirao prilično neovisno od središta u Beogradu, a postoje neka nagađanja da su republički vođe filtrirali informacije koje su se slale u savezno središte.
Glede navijača, vjerojatno i najveći problem za vlasti u Hrvatskoj predstavljala je činjenica da se radilo o „javnoj neprijateljskoj djelatnosti“, odnosno da su veće skupine ljudi sasvim otvoreno naglašavale svoj nacionalni ili nacionalistički karakter, a s protokom vremena i antikomunističku orijentaciju.
Dokumentacija SDS-a daje naslutiti da su dva događaja, koja su izazvala veliki interes SUP-a, u konačnici znatno utjecala na pokretanje akcije. Prvi je utakmica između Rijeke i Hajduka, odigrana na Kantridi u prosincu 1988., a koja je u sportskoj javnosti poznata po velikim navijačkim neredima i sukobu Armade i Torcide. Zapravo, ti incidenti i nisu toliko obilovali nacionalističkim ispadima, koliko čisto huliganskim.
ANALIZA KONTEKSTA KOJI JE UVJETOVAO NAVIJAČKO NASILJE
Ukratko, Armada i Torcida gađali su se raketama, bakljama, teškim kamenjem te se usputno sukobljavali s milicijom. Možda je najbolje podsjetiti na izjavu fotoreportera koji je slučajno pogođen raketom u glavu: „Ono što su radili navijači Hajduka nikada mi neće biti razjašnjeno. To su kamikaze. To su samoubojice. Povlačili su se pet, šest stepenica gore pa jurišali svojim tijelima na željeznu ogradu što dijeli gledalište od igrališta. Vladalo je opće ludilo, ne znam jesu li bili pijani ili drogirani, ali u valovima su se zabijali u ogradu. Stotine njih u masi, pa juriš u ogradu. Oni u prvim redovima su padali, ali se opet dizali i opet zabijali. Oni ne štede sebe, kako će onoga tko im se nađe na putu? Tko da ih zaustavi? Milicija? Ni slučajno! Bacali su kamenje, vrijeđali, kroz ogradu se tukli i s milicijom…“
Nekoliko dana nakon utakmice Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Rijeka sastavio je informaciju „Incidenti na sportskim i drugim priredbama“ te je naslovio na Općinsku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. U podrobnom izvještaju na tri stranice, prije nego li se krenu opisivati neredi na utakmici, OSUP analizira širi kontekst koji je uvjetovao navijačko nasilje.
PROFILIRANJE PRIPADNIKA RIJEČKE TORCIDE
Ističe se da je u Rijeci sve teže provoditi mjere osiguranja i održavati javnu sigurnost, kao i da na sportskim susretima ima sve više incidenata koji postaju „društveno sve opasniji“. Kao protagonisti tih nereda navode se riječka Torcida, grupa koja se formirala u protekle tri godine te čije „čvrsto jezgro“ broji oko 30 osoba: „Ovu grupu predvode osobe koje su krivično i prekršajno osuđivane, starosti od 17-30 godina, u pravilu nezaposleni, sklone porocima i asocijalnom ponašanju, a veći broj su militantno i kleronacionalistički opredijeljeni.“ Jasno, kao drugi protagonist navodi se riječka Armada koja se također oformila u protekle tri godine: „Ova grupa se dosta brzo povećala i trenutno broji oko stotinjak osoba čvrsto organiziranih, a predvode je osobe krajnje negativne, antisocijalistički raspoložene, asocijalnog ponašanja i sklone nasilništvu i huliganstvu.“
Spominje se i da su „pojedinci povezani s klubovima“, a treba istaknuti sljedeće zapažanje: „Sada već možemo konstatirati da je oformljena ‘ideologija stadiona’ kao poligon i mjesto neprihvatljivog ispoljavanja ponašanja, koja u pravilu ostaju nesankcionirana. Materijalizirana sila gledališta, koja je nedvojbeno s negativnim predznacima, postaje prejaka za stadione i ona se već danas manifestira na ulici i u životu svih većih gradskih centara.“
‘MORBIDNI I DESTRUKTIVNO-SATANISTIČKI TONOVI’
Na ovom mjestu bila bi prava šteta ne iskoristiti jednu informaciju koja je nastala negdje sredinom ili krajem 1988., što je teško odrediti jer na njoj nije istaknut datum nastanka. Po svemu sudeći radi se o zapažanju radnika riječkog OSUP-a ili SDS-a, čije je ime potpisano na kraju informacije. „Zatrovani svakodnevnim poluistinskim i nekorektno ispisanim novinskim tekstovima, trenutačnom ekonomskom krizom, zapuhnuti valom vandalizma i huliganskog ponašanja ‘zapadnjačke kulture’ i tome slično, kod dobrog dijela omladine izaziva neki skriveni bunt, inat i nezadovoljstvo, koje ispoljavaju u vidu stvaranja nekih sportsko-navijačkih grupa kao što su Torcida i Armada te u vidu raznih muzičkih pop, punk itd. grupa čija glazba obiluje mračnim, opskurnim, morbidnim i destruktivno-satanističkim tonovima“, piše u informaciji koja se zapravo dotiče ispisivanja grafita diljem Rijeke, često s nacionalističkim pa i fašističkim sadržajem.
Također, zapaža se antisocijalističko raspoloženje među novonastalim omladinskim supkulturama, koje su pomalo zgražale spomenutog radnika, pa tako, primjerice, za darkere opaža: „Za sada kod ove grupacije nije uočeno neprijateljsko ispoljavanje, ali svojom apatijom, nezainteresiranošću i sklonosti ka religiji danas-sutra mogu postati alat u tuđim rukama.“
BILJEŽILI MOLITVU TORCIDE I BBB-A ISPRED CRKVE SV. PETRA
Drugi događaj koji je izazvao posebni interes SDS-a bila je utakmica između Dinama i Hajduka, odigrana na Maksimiru početkom travnja 1989., samo nekoliko dana prije pokretanja akcije Stadion. Za razliku od utakmice u Rijeci, ova nije obilovala huliganskim ispadima, dobrim dijelom zato što su u tom osjetljivom političkom trenutku – srpska politika već je poprimila izraziti nacionalni karakter, a tzv. Antibirokratska revolucija de facto je bila sprovedena – BBB i Torcida njegovali dobre odnose.
Međutim, za pripadnike zagrebačkog SUP-a, koji je izradio izvještaj te ga 5. travnja poslao SDS-u, kao i za SDS, utakmica je bila prava manifestacija nacionalističkih i kleronacionalističkih ispada. Počelo je još prije dolaska na stadion, u gradu, gdje su se BBB i Torcida družili te zajedno uputili na Maksimir, a na križanju Vlaške i Petrove ulice zastali su kod crkve sv. Petra, kleknuli, te krenuli moliti, i to oko dvije minute, kako revno bilježi SUP.
UTAKMICA DINAMA I HAJDUKA U TRAVNJU 1989.
Na samoj utakmici, kojoj je prisustvovalo oko 25,000 gledatelja, od čega 1,500 torcidaša, atmosfera je bila slavljenička. Masa se zapalila u onom trenutku kad je nekoliko navijača obiju skupina uletjelo u teren, da bi se na centru igrališta počeli grliti i plesati, što je ostatak publike popratio pljeskom. „Prilikom punjenja gledališta počelo je skandiranje parola i pjevanje pjesama: ‘Mrzim Partizan’, ‘Mi Hrvati’, ‘Sveti Sava peder’, ‘Slavonija, Dalmacija, Croatia naša nacija’, zatim pjesme: ‘Marjane, Marjane’ s izmijenjenim sadržajem (dodatak – Ime Isusovo), ‘Nek živi ljubav, nek svane dan, nek svako dijete mrzi Partizan’, ‘Svima nama Slobo k…. pušio’, ‘Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, njima se ponosi čitava Hrvatska’.
U skandiranje parola i pjevanje pjesama povremeno su se uključivala oba navijačka tabora i dio publike u drugim dijelovima gledališta. Pjevana je i himna SR Hrvatske“, pomno bilježe pripadnici SUP-a. Utakmica je prošla bez većih izgreda, a odašiljanje političkih poruka nastavilo se i nakon nje: „Oko 20.00 sati na Trgu Republike prispjelo je oko 4,000 navijača oba kluba, koji su i dalje uzvikivali parole i pjevali pjesme dodajući nove sadržaje, kao npr. ‘Hrvatsko bratstvo’, ‘Stipe Šuvar’, ‘Idite na Kosovo’, ‘Ne damo vam Hrvatsku’, ‘Propjevat će svi kad nam naša milicija k…. popuši’.
POKRETANJE AKCIJE STADION
Nadalje, jedna grupa navijača je na prostoru ispod sata kleknula i pjevala ‘Aleluja’, te se molila, što je naišlo na odobravanje prisutnih koji su pljeskali.“ Valja istaknuti da je izvještaj nastao samo nekoliko dana prije radnog sastanka koji su održala četiri centra SDS-a, a koji je očigledno rezultirao pokretanjem akcije Stadion. Završava sljedećim riječima: „Pojava subkulturnog ponašanja neformalnih navijačkih grupa, masovno ispoljavana u formi agresivnog navijačkog huliganstva, u posljednje vrijeme ima tendenciju daljeg negativnog razvoja. Ako se koordinirano, planski i organiziranom akcijom subjektivnih snaga ne presiječe ovaj negativni trend, u bliskoj se budućnosti možemo, povodom značajnijih sportskih manifestacija, suočiti s težim oblicima narušavanja javnog reda i mira u gradu Zagrebu.“
Baš ovaj dokument ili ta manifestacija nacionalističkih i kleronacionalističkih ispada, kako su ih vidjele republičke strukture, samo su još jedan dokaz u prilog onoj uvriježenoj sociološkoj tezi o nogometu kao ogledalu društva. Ono jugoslavensko u tim je trenucima pucalo po šavovima: zbog toga što su u de facto konfederalnoj zajednici, tako definiranoj decentralističkim Ustavom iz 1974., republička rukovodstva štitila vlastite interese, ali i zbog ideoloških razloga, jugoslavensku krizu bilo je gotovo pa nemoguće razriješiti.
UZROCI STADIONSKOG NACIONALIZMA BILI SU JASNI
Događanja na nogometnim stadionima pak nagovještavala su kako bi se ona mogla rasplesti ili, bolje rečeno, zaplesti. Uzroke tog stadionskog nacionalizma dobro su shvaćali i u SDS-u i RSUP-u, pa i u ostalim strukturama koje su se bavile tom problematikom, a što ćemo još kasnije prikazati.
Naravno, nacionalistički ispadi događali su se i prije 1980-ih, no oni su bili uistinu rijetki, nisu bili masovnog karaktera, niti organizirani ili osmišljeni. Razlozi su prilično jednostavni; em je političko-ekonomska situacija bila koliko-toliko zadovoljavajuća, em se tek u 1980-ima formiraju moderne navijačke skupine. Ono gdje je tinjao sukob koji je imao prizvuk međunacionalnih trvenja jest u odnosima sportskih saveza SR Hrvatske sa sportskim saveznim središtem, tj. u odnosima Zagreba i Beograda, koji je navodno sustavno radio na slabljenju hrvatskog sporta.
To se također dobro ogledalo u nogometu, tj. možda i najbolje u onoj činjenici da, primjerice, mnogi bivši dužnosnici, igrači i navijači Dinama smatraju da je za dobar dio njihovih neuspjeha bio odgovoran Beograd. Primjećujete, bila je to samo preslika odnosa po pitanju centralizacije i decentralizacije, pitanja prisutnog i u Prvoj i u Drugoj Jugoslaviji.
NEREDI KAO PRVA VIJEST NA TELEVIZIJI I RADIJU
Bilo kako bilo, prva moderna navijačka skupina, Torcida, osnovana je 1980., kao sljednik Torcide iz 1950., koju su komunističke vlasti odmah raspustile pod optužbom za klubaštvo, pojmom koji je dobrim dijelom podrazumijevao nacionalizam. Polovicom desetljeća, u gradskim središtima niču i ostale navijačke skupine.
Shodno tome, za kraj ćemo prikazati i najranije datirani dokument iz arhive SDS-a, nastao u prosincu 1985., koji fino prikazuje kad je problem navijačkih ekscesa, dijelom i s nacionalističkom notom, došao u fokus javnosti i republičkih struktura.
Naime, tijekom te 1985. navijački neredi obilježili su nekoliko nogometnih, košarkaških i hokejaških utakmica. Oni, dakako, nisu tako učestali kao pretkraj desetljeća, ali su zbog svoje nagle pojave i aktualne političke situacije dospjeli na naslovnice novina te nerijetko bili prva vijest na televiziji i radiju.
OBLIKOVANJE STAVOVA U SPORTSKOJ JAVNOSTI
Vidljivo je to iz informacije koju je na zahtjev Izvršnog vijeća SR Hrvatske, tj. Vlade, izradio Republički komitet za informiranje, i to o „tretiranju u javnim glasilima ekscesnih događaja na sportskim priredbama u 1985.” Ta se tematika mjesec dana kasnije trebala naći na dnevnom redu sjednice Izvršnog vijeća.
U izvještaju se ističe da su „javna glasila“ nedvosmisleno osuđivala takve nerede. „Mada je redovito isticano kako je nacionalističko, nasilničko i drugo neprihvatljivo ponašanje karakteristično samo za pojedince i grupice u masama korektnih navijača, te da nacionalizam nema uporišta među vrhunskim sportašima, primijećeno je da sportski klubovi premalo brinu o svojim navijačima, zadovoljavajući se uglavnom time što im ovi pune blagajne te ‘podižu atmosferu’ na utakmicama.“, piše dalje pa saznajemo i da se onim najekstremnijim navijačima nerijetko dijele karte. Posebno je istaknuta odgovornost „sportske štampe“ za „stanje i zbivanja u jugoslavenskom sportu i oko njega“.
Pa tako piše: „Nerijetko je isticano kako javna glasila u znatnoj mjeri pridonose ‘podgrijavanju’ atmosfere manje ili više ‘navijačkim’ pisanjem, nekritičkim prenošenjem neodmjerenih izjava pojedinih sportaša, sportskih radnika i slično. Ovakve pojave, na žalost, poprimaju velike razmjere i izrazito negativno utječu na oblikovanje stavova u sportskoj javnosti. “ Zbog toga su uoči Dana Republike Sportske novosti održale okrugli stol na temu zajedništva u jugoslavenskom sportu te je „sa zabrinutošću konstatirano kako je u sportskim rubrikama listova sve više podvojenosti, isključivosti, nepovjerenja i netolerancije pa gotovo više da i nema jugoslavenske sportske informacije.“
IZGUBLJENO POVJERENJE U JUGOSLAVENSKI SPORT
Potkraj tog izvještaja od 10 stranica počinje se pisati o uzrocima: „U mnogim pokušajima cjelovitije analize društvenih uzroka tih pojava, posebno onih nacionalističkog karaktera, upozoreno je da one koincidiraju sa zaoštravanjem socijalnih i političkih posljedica ekonomske krize te sa sve učestalijim i otvorenijim manifestacijama nacionalizma i na drugim područjima društvenog života.“
Također, ne manje važan uzrok jest i, kako su pisali mediji, izgubljeno povjerenje u jugoslavenski sport, i to se možda najbolje ogledalo u nogometu koji je tih godina bio obilježen brojnim namještenim utakmicama, lošim suđenjem, raznim malverzacijama u klubovima itd. „Kako su najeksponiraniji izgrednici na sportskim priredbama listom mladi ljudi, nerijetko maloljetnici, javna glasila su naročitu pažnju posvetila rasvjetljavanju uzroka neprihvatljivog ponašanja dijela mlade generacije. Tu je potaknuto mnoštvo problema – od zanemarivanja odgojnog rada u obiteljima i školama, preko slabosti u djelovanju omladinske organizacije i društvenih organizacija koje okupljaju mlade, nezaposlenosti i nedostatka jasne životne perspektive, do manipulacije mladima od strane kleronacionalističkih i drugih neprijateljskih snaga“, piše dalje.
DEZINTEGRACIJA JUGOSLAVIJE
„Koliko god je naglašavana potreba za poboljšavanjem i jačanjem odgojnog rada u sportskim klubovima, školama i omladinskoj organizaciji, u pravilu je napominjano da niti takva aktivnost – izostane li odlučnija široka društvena akcija na rješavanju nagomilanih problema u društvu – neće donijeti očekivane rezultate“, pisali su tada mediji, naglašavajući da se problem ne može rješavati isključivo represivnim mjerama.
Također, s obzirom na to da se radilo o šačici najekstremnijih problem nije trebalo preuveličavati, ali bi on mogao imati ozbiljne „društveno-političke posljedice“. Dokument je zahvalan i zato što spominje taj nestanak jugoslavenske sportske informacije, odnosno još jedan vid dezintegracije Jugoslavije.
Također, zaključak koji je uslijedio možda i najviše govori o prirodi ili o nemoći jugoslavenskog sustava već u tom razdoblju. U njemu se kao najveći problem još jednom ističe „klubašenje“ u sportskim rubrikama te se u tom smislu preporučuje „adekvatnije kadrovsko ekipiranje“. U suštini, bila je to samo još jedna u nizu vatrogasnih mjera, koja vjerojatno niti nije sprovedena u djelo, a ova podrobna analiza, kao i brojne druge, ostala je mrtvo slovo na papiru. Naime, izostalo je ono najvažnije – tzv. „široka društvena akcija, piše telegram.hr
wpDiscuz