Published On: Mon, Sep 2nd, 2013

Nije otišao samo veliki pjesnik već i jedan dio same Irske

 Čulo se: umro je pjesnik Seamus Heaney engleskog jezika ili Irac?

Kada je 1995. dobio Nobela za književnost, Heaney je bio “izgubljen” na nekom grčkom otoku, jedva su ga pronašli. Na aerodromu u Dublinu postavili su mu pitanje: kako se osjećate kao četvrti Irac koji je dobio najveću nagradu za književnost – poslije Williama Butlera Yeatsa, Georgea Bernarda Shawa iSamuela Becketta? “To je kao da ste brdašce pri dnu visokog planinskog lanca. Nadate se da ćete opravdati svoj položaj. To je izvanredno”, odgovorio im je slavodobitnik. Ništa mudro, naprotiv jednostavno i izravno, baš kao njegova poezija.

S Heaneyjem odlazi jedan dio same Irske – primijetio je holivudski glumac Liam Neeson u povodu pjesnikove smrti. Da li to Irac pretjeruje o Ircu ili pogađa u samu srž? Seamus Heaney bio je Irac, no da li je bio irski nacionalist. “Nacionalizam je duhovno načelo prije nego politički program – to je diskurs nacije prije nego države, zajednice prije nego društva, to je vrsta koja podupire prožimanja i simboličke povezanosti kakve isključuju moderni politički pristupi”, konstatirao je Terry Eagleton opisujući nacionalizam u Irskoj. A to je već konstatacija koja se zalaže za specifičan irski svemir u kojem se tzv. temeljni pojmovi politike i umjetnosti pojavljuju u drugačijem, samosvojnom ruhu.

Zelena putovnica

Ovom pjesniku i piscu bilo je itekako važno da se suprotstavi Velikoj Britaniji, da ga ne proguta kao još jednog malog Irca, da ga ne prisvoji samo zato što piše engleskim jezikom. U vlastitom obliku tihog prkosa naglašavao je da piše, takoreći, irskim engleskim. Zanimao ga je engleski kakvim se govori u njegovoj Irskoj, pa tek zatim engleski drugih vremena i mjesta, jezik vlastitih roditelja i predaka, seljaka i ljubitelja stočnih sajmova.

Za razliku od Becketta, djeteta iz miješanog braka, Heaney je bio “čisti” katolik. Rodio se u Sjevernoj Irskoj, ali radije je živio u Dublinu, u Republici Irskoj (od 1972). Kada su ga 1982. htjeli uvrstiti u jednu antologiju britanske poezije, duhovito im je otpovrnuo: “Nek’ znate da je moja putovnica zelena. – Nijedna se naša čaša nikad nije digla – da nazdravi kraljici”. Pa ipak, kraljičini su mu činovnici kasnije ponudili časnu poziciju Pjesnika laureata Ujedinjenog Kraljevstva, koja u načelu jedino donosi novac, a ne traži obaveze. Heaney je to odbio iz političkih razloga: “Nemam ništa osobno protiv kraljice; jednom davno sam i ručao u njenoj Palači”.

Seljačko podrijetlo

Bio je obasut počastima i nagradama, mimo svog osnovnog posla – profesora engleske književnosti na najvećim domaćim i angloameričkim sveučilištima, ali za novac nije mario. Kao da je u njemu živjelo seljačko podrijetlo: kako to može biti kruha bez motike. Prije dvije godine, 2011., poklonio je svoje rukopise irskoj Nacionalnoj biblioteci, premda je znao da na tržištu vrijede milijune, koje je mogao ostaviti svojoj djeci, njima troma, koju je imao u braku sa spisateljicom, ljubiteljicom narodnih bajki i legendi Marie Devlin.

Britanci koji su mislili da će vrijeme “pripitomiti” Seamusa Heaneyja, prevarili su se. Godine 2011. jedne su ga novine uvrstile među “300 vrhunskih britanskih intelektualaca”. Koji dan kasnije iste su novine (The Observer) objavile ispravak: objavljena su imena “nekoliko pojedinaca koji se ne bi nazivali Britancima”.

Treba li posumnjati u udio samoga Heaneyja u ovoj korekciji? Pritom treba naglasiti da navedeni primjeri ne dolaze iz 15-ak zbirki pjesama koje su proslavile Heaneyja – spomenut ću samo neke: Smrt prirodnjaka, 1966; Terensko istraživanje, 1979; Duhovni red, 1996; Okrug i krug, 2006; Ljudski lanac, 2010. – nego iz njegovih javnih gesti. Jer, Heaney nije politički pjesnik, premda je u njegovim stihovima teško odijeliti povijest i politiku, shvaćene na irski način, kao jedinstvenu bitku za samobitnost u sjeni velikog brata.

Pjesmu “Rekvijem za pobunjenike” Heaney je posvetio irskim pobunjenicima iz 1798., no objavio ju je na 50. godišnjicu Uskršnje pobune 1916. I čitao ju je pred katolicima i protestantima u Irskoj, otkrivajući vlastiti politički stav: “Čitati ovaj ‘Rekvijem’ ne znači viknuti ‘Živjela IRA’ ili štogod drugo. Pjesma prekida šutnju, ali ne poziva na neki ustanak. Ne morate je voljeti, samo joj dopustite da postoji”.

Eagleton je opisao Heaneyja kao “prosvijetljenog kozmopolitskog liberala”. I potvrdio: “Kada je riječ o politici… radi se samo o kontekstu nečega što će Heaney reći ili neće reći”.

Pero kao lopata

Heaneyjeve knjige danas čine dvije trećine svih prodanih knjiga živućih pjesnika u Velikoj Britaniji. One najvećim dijelom govore o lokalnim, “maloirskim” pojavama u Republici Irskoj i u rodnoj mu Sjevernoj Irskoj. “Naučio sam da moram vjerovati iskustvu koje sam stekao u mom malom okrugu Derry, a smatrao sam ga za ‘moderni svijet’ arhaičnim i beznačajnim”, jednom je zaključio ovaj nobelovac. Razotkrio je, drugim riječima, moderni svijet baš u Londonderryju, i još uže u Derryju, ali svijet koji je postavio pod navodne znakove.

Mnogi ga nekrolozi pozdravljaju samo s jednom od tisuću njegovih metafora, s onom o vlastitom peru kao lopati kojom je njegov djed iskopavao krumpir. Ispisao ju je još u prvoj zbirci, u pjesmi “Kopanje”. Hvala, Majstore Seamus.