Republika Srpska uporno prijeti izlaskom iz BH Unije. A BiH na to nevoljko gleda. Kao i neki susjedi. Recimo Hrvatska ali i ostatak EU. Uključujući i Britaniju. Ukoliko bi projicirali što bi SREXIT donio Srpskoj, u odnosu na ono što već znamo da je donio jednoj Britaniji što bi se, prema tim projekcijama, točno dogodilo Nezavisnoj Državi Srpskoj.
Postoje dva načina izlaska Srpske iz BIH. Onaj uz suglasnost ostatka BIH i onaj uz protivljenje ostatka BIH. Ovaj drugi način je vjerojatniji no više nego koban za Srpsku. Zapravo poguban.
Htjela Banjaluka to priznati ili ne, blagoslov koji bi Mostar i Sarajevo dali eventualnom izlasku Srpske iz BIH bio bi pitanje života ili smrti za budući opstanak Srpske i živote ljudi u njoj, ma koliko god Dodik autarkično tvrdio kako je Srpska potpuno nezavisna od FBIH i BIH.
Opet, blagoslov ostatka BIH i mirni razlaz posljedično bi Srpskoj donijeli međunarodno priznanje. A međunarodno priznanje je nešto što bi eventualna Nezavisna Srpska morala imati kao nužnost, ukoliko želi preživjeti.
Ukolio bi Dodik nastavio jednostranim smjerom kojim sada ide što bi time Srpska dobila? Na kratko vrijeme opće oduševljenje naroda, Dodik bi poentirao kako u BIH nema ozbiljnih snaga da ga zaustave i mogao bi se proglasiti ocem nove srpske države. No na duže vrijeme Dodikova država pretvorila bi se u Potemkinovo selo, a Srbima u Srpskoj dala bi tek međunarodnu izolaciju međunarodno nepriznatog ozemlja, ekonomsku katastrofu, masovna iseljavanja znatno veća od današnjih, a potom i potpuni kaos društva te u konačnici prosvjede na ulicama.
Uvlačenje Srbije u nestabilno razdoblje i politički i gospodarski kaos u tom slučaju bilo bi izgledno. Srpska bi postala Krajina, il neka vrsta Europske Kube. Srpska nije Krim, i Rusija tu ne bi mogla igrati ulogu koju je odigrala na Krimu. Čak i uz političku potporu Rusije izolacija Srpske bila bi neupitna.
Ostatak BiH zadržao bi pri tome svoj međunarodni legalitet, trgovinsku razmjenu i kakav takav ekonomski progres pa bi u međuvremenu ekonomske razlike između Srpske i FBIH toliko narasle da bi se s vremenom pojavila manjinska no značajna grupa građana RS-a koja bi tražila dokidanje Nezavisne Srpske i vraćanje u pravne okvire BIH. Naročito bi tu glasna bila ekonomska emigracija iz Srpske. Srpskoj bi se, ukratko dogodila metastaza ekonomskog propadanja pa bi se njen životni vijek, uz par sati rada na nekom ozbiljnijem ekonomskog institutu, već danas mogao vrlo lagano izračunati.
Premda ta teza sada zvuči kao znanstvena fantastika evo par argumenata i projekcije koja teoretski i iskustveno iz dosadašnjih primjera potkrepljuje ovu tvrdnju.
Prvo što bi Dodik morao znati kada najavljuje otcjepljenje, a teško je da ne zna, jest to da je Britanija među 7 najvećih gospodarstava svijeta. Srpska baš i nije. Vjerojatno se nalazi na samom dnu te ekonomske ljestvice. Ako se uopće i ugurala na nju. Što će reći da se Britanci mogu doslovce igrati s ulascima izlascima i svakojakim eksperimentima s državom i da taj eksperiment svaki put puno plate, a da Britanija i dalje ostane jaka zemlja s ogromnim ekonomskim standardom.
Čak i u slučaju izlaska Škotske i Sjeverne Irske iz sastava UK standardi tih zemalja toliki su da ne ugrožavaju ekonomski opstanak i pristojan život tih naroda. Usporedba sudbine Srpske sa sudbinom Otoka suluda je i potpuno neargumentirana.
Apsurdno ili ne, iredentistički pokreti danas, privilegije su razvijenih zemalja, i bogatih identiteta. Veliki i bogati to si mogu priuštiti. Mali i siromašni tek ako im dozvole velike sile. Kritike iredentizma na Balkanu najjače su u zemljama koje same pate od istih procesa, a koji su u tim zemljama poprimili oblike dnevne politike znatno više nego u BIH.
Referendumi koje bi eventualno uradila Škotska ili Sj. Irska, ako se oni i održe, bit će takvi da će oni svakako morati tražiti međunarodni legitmitet. Škotska to već čini. Taj međunarodni legitimitet je osnova svake priče o otcjepljenju i pravu na samoodređenje. Princip bez kojeg je referendum i otcjepljenje bezvrijedno.
Čak niti jedna Irska neće se usuditi podržati otcjepljenje Sj. Irske bez da Sj. Irska dobije međunarodno pravo na referendum. Srpska tu privilegiju za sada nema. I teško da će ju ovakvom politikom dobiti. Osim ako nisi Brazil ili Kina i ekonomski ne ovisiš ni o kome. I imaš recimo nuklearnu bombu u špajzu.
Škotska i Sj. Irska povijesne su cjeline. Neke više, neke manje britanske. One su sačinile UK. U BIH je stvar obrnuta. Srpska nije povijesna cjelina koja je ušla u sastav BIH. Nastanak Srpske utemeljen je međunarodnim ugovorom koji je njeno međunarodno jamstvo njenog pravnog postojanja. Utemeljena je uslijed prekida zlog rata u kojem je bilo svega, samo ne nevinih, i katarze pravedne, slobodarske, borbe. Rata koji je ostao nedovršen, i u kojem nema pobjednika i pobijeđenih.
Izlazak iz BIH bio bi kršenje poprilično ozbiljnog međunarodnog ugovora. Razlika između OHR-a koji je kršio taj međunarodni ugovor i Srpske ogromna je. OHR je nasilje nad Daytonom činio uz suglasnost međunarodne zajednice. Po principu da sila Boga ne moli. Premda su kršenja tog međunarodnog ugovora od strane OHR-a najviše štetila Hrvatima u BIH, i to poprilično ozbiljno, OHR nikada nije dirnuo u suštinu postojanja Srpske. Da jest možda bi Srpska i imala međunarodni argument za izlazak. Ustanak stoga, protiv međunarodnog jamca i protiv ugovora koji te legitimira potpuno je logički upitan potez.
Jedini način, ako Dodik doista želi Nezavisnu Srpsku , i da ona kao država opstane je ili međunarodno priznati izlazak Srpske ili mirni raspad BIH, uz unutarnju suglasnost svih strana koji bi svijet potom prihvatio. Unutarnju suglasnost Dodik će teško dobiti, niti su se za to stekli uvijeti. Svijet, koliko je znano, ne odustaje od jedinstvene BIH i svaki jednostran izlazak Srpske odavno je označio kao neprihvatljiv. Podržao bi svaki unutarnji dogovor u BIH kojeg za sada, kako vidimo nema. Naročito ga neće biti s ovom retorikom kako Banja Luke tako Sarajeva i Mostara.
Je li onda uopće moguć legalan i međunarodno prihvatljiv izlazak Srpske iz BIH u današnjim uvjetima? Teško. Postavlja se stoga pitanje zašto Dodik inzistira na retorici konfliktnog izlaska i putu Srpske koji ju neumitno vodi u propast? Ako mu je stvarni cilj prosperitetna Nezavisne Srpske logično bi bilo za očekivati da njegova politika ne ide putem provokacije nego putem uvjeravanja partnera u BiH kako je ovakva BIH nemoguća te kako se najbolje mirno razići.
Opet, ako se pogledaju ekonomske značajke Srpske, njen geopolitički prostor i njena isprepletenost i ovisnost kako o susjedstvu tako i komšiluku postavlja se pitanje zašto bi Dodiku nezavisnost Srpske uopće bila cilj i radi li se tek samo o spinu?
Srpska naime već ima toliko elemenata državnosti kakve ne uživaju i neke od najlabavijih konfederacija u svijetu. U nekim stvarima nezavisnija je od Škotske a daleko nezavisnija od Katalonije. U okviru u kojem se nalazi međunarodno je priznata, a primarno tržište joj je duplo veće od nje same. Malo je država u državi koje uživaju toliki stupanj suvereniteta. Jednostrano proglašena Nezavisna Srpska bila bi međunarodno nepriznata, izolirana, s duplo manjim tržištem i prepuštena sama sebi, i “ogromnoj ekonomskoj pomoći ” Srbije i Rusije.
Koliko je Rusija do danas pomogla Srpsku najbolje govori ekonomski standard u Srpskoj. Da je htjela mogla je. Ili da je mogla pomogla bi. Ruski ekonomski imperij inače se na Balkanu neopravdano uveličava. Čak niti krompir Rusi ne izvoze iz Srpske. Izvoze ga, nećete vjerovati iz Britanije.
Može li Banja Luka dakle zajamčiti Srbima u Srpskoj, da će u slučaju izlaska iz BIH bolje živjeti zahvaljući naklonjenosti istočnih susjeda, i da će biti slobodniji, ponosniji i zdraviji taj život u srpskoj državi Srpskoj? Ne može.
Evo i zašto:
- Duljina granice koju bi Srpska morala osiguravati znatno bi se povećala i prebacila na proračun Srpske. Ukupna dužina granice Republike Srpske iznosi oko 2170 km, od čega na međuentitetsku granicu otpada 1080 km za koliko bi se povećala granica. To znači da bi Srpska izdvajala godišnje znatne milijune maraka više za plaće carinika koji bi čuvali granice države, koju ionako nitko ne napada i u koju malo tko i ulazi. A izlazak iz nje bio bi upitan. Tko bi plaćao te carinike? Srbija? Rusija? Bjelorusija? Kuba?
- Ogroman novac RS bi morala izdvajati i na vojsku, koju bi reaktivirala. Tko bi to tek plaćao?
- U odnosu na površinu Republika Srpska, osim dugačkih granica, ima i jako nezgodne granice. One su izdužene i izlomljene praveći na pojedinim mjestima uske pojaseve (tzv. “džepove”) kojima se vežu ti prostori. Takav najuži i najosetljiviji pojas je onaj oko grada Brčko čija je širina svega 5 km. Ako bi teritorij Republike Srpske sa površinom koju ima bila u obliku kruga, ukupna dužina njenih granica bi onda iznosila svega 561 km. To znači da je koeficijent razuđenosti granice 3,6 što je rijetkost u svijetu, i jedino bi se mogla usporediti sa Čileom. No Čile je neka druga priča, država uz obalu, s ogromnim prirodnim resursima. I međunarodno je priznat. Dodik to zna.
- RS spada u grupu kontinentalnih područja – nema izlaz na more, što je karakteristika zemalja sa nepovoljnim geografskim položajem. Geopolitičari dobro znaju što to znači u uvjetima izolacionizma.Zna i Dodik.
- Srpska je smeštena na kontaktu dvaju velikih geografskih i ekonomskih regionalnih cjelina – panonske i mediteranske. U prometnom smislu taj položaj ima snažan značaj, jer je prosjecaju vitalne komunikacijske veze koje bi u slučaju izolacije bile pokidane. U tom smislu važnost izlaza Republike Srpske na rijeku Savu kojom se veže na europsku riječnu prometnicu Rajna-Majna-Dunav ogroman je za njen opstanak a ta bi veza također bila prekinuta. Dakle, prostor Republike Srpske predstavlja sponu Panonskog i Jadranskog bazena, s jedne strane i Zapadne Europe i centralnog Balkana, s druge strane. Tako determiniran njen položaj u geopolitičkom smislu ima kompleksan karakter – u mirnodopskim prilikama on je pozitivan, i donosi dobit, dok je u ratnim uvjetima ili uvjetima izolacije izuzetno nepovoljan. Dodik i to također zna.
- Tržište na kojem bi tvrtke iz Republike Srpske danas mogle poslovati prepolovilo bi se. U prvom redu izgubili bi pravo laganog poslovanja u FBIH, tvrtke iz FBIH koje danas radi poreznih olakšica otvaraju sjedišta u RS-u povukla bi ih, a sama Srpska izgubila bi pravo izvoza i u Hrvatskoj kao i u većini zemalja CEFTA-e, potom u cijeloj EU budući da je malo vjerojatno kako bi Srpsku ogroman broj zemalja u startu priznao. Sva sjedišta i pogoni međunarodnih tvrtki u Srpskoj zatvorila bi se. Dodik zna i to.
- Potpora Srbije Srpskoj, bila bi više nego upitna, i odvijala bi se na crno. Došlo bi do narušavanja odnosa Beograd Banja Luka. Srbija, koja se polako počela ekonomski uzdizati s izvozom poljoprivrede dva puta bi razmislila o potpori Srpskoj. Zašto? Zato što bi u slučaju potpore Nezavisnoj Srpskoj i sama došla pod međunarodnu izolaciju. To bi značilo ponovno ekonomsko propadanje i povratak na put čika Slobe kojeg se rijetko tko u Srbiji sjeća sa sjetom. Zna Dodik i to. Rečeno mu je.
SREXIT bi mogao dakle brzo ekonomski presuditi Srpskoj,njenom ekonomskom opstanku i zauvijek ju dokrajčiti.
Što je dakle suštnski problem s Dodikovom politikom?
Ovakav autarkični dodikizam zastario je. Možda je nekada i imao i osnovu, pogotovo nakon puzajućih pokušaja derogiranja institucija RS-a kada je na pravno nasilje odgovarao zaoštravanjem retorike.
No 2016-a je. BIH je krenula ka Europi. Hrvati su odavno shvatili da se položaj hrvatskog naroda u BIH brani legalizmom, pozivanjem na BH ustav, međunarodni ugovor i prava koja iz njega proizilaze te povratkom na aktivan odnos prema BIH politici. Položaj srpskog naroda i prava tog istog naroda više se neće moći braniti izolacionizmom i jačanjem straha od drugih. I to ne samo od Sarajeva nego sada i od Bruxellesa.
Srpska kao aktivni dio BIH, aktivni sukreator BH vanjske i unutarnje politike, kao pravni subjekt zajamčen međunarodnim ugovorom, kao sukreator njenog europskog puta, kao federalna jedinica koja ima ogromna prava unutar BIH ali i ogromnu odgovornost prema BIH, jedina je lucidna karta na koju je Dodik odvano morao zaigrati. To nije karta autarkije i izolacionizma. To je karta suupravljanja službenom politikom Sarajeva kao političkog centra BIH.
On je umjesto toga, iako nominalno socijaldemokrat, stao na jedino polje na koje nije smio. Polje otklona od EU i BIH premda je BIH glavni jamac Srpske. Stao je, kao socijaldemokrat na polje negiranja imena jezika konstitutivnih naroda, polje blokade procesa, i politiku stalne konfrotacije. A Ivanić ga je, na žalost, u zadnjem koraku podržao.
Umjesto projekta “Europska Srpska za europsku BIH” danas iz Banjaluke slušamo priču o “Srpskoj Srpskoj za BIH bez Srpske”.
Dolazi dan kada će Srbi u RS-u shvatiti da Srpska više treba BIH, Europu i europske standarde nego što BIH i Europa trebaju Srpsku. I čudi da Dodik to još uvijek ne shvaća kao ni političari u FBIH koji su odavno Banjaluci trebali kazati, da ako žele iz BIH, to mogu učiniti već sutra, ali jednostrano, nelegalno i bez međunarodne potpore.
Takva izjava odavno bi ohladila Dodikovo poentiranje na temi otcjepljenja i prisilila ga na zaokret u retorici.
Čudi također da Dodik do sada nije shvatio koju ulogu u BIH je propustio uzeti i zašto ju je prepustio onima koje smatra lošijim vizionarima od sebe.
Iako je stasao kao političar dijaloga, koji je uveo red u Srpsku, i makao SDS-ove ubojice i reketare s ceste, dao Srpskoj kakav takav civilizacijski oblik , usljed napada OHR-a i Sarajeva otišao je previše u izolaciju. Može li stati? I je li već prekasno? Ako ne zbog sebe, onda eto zbog Srpske koju tako navodno voli.
Odgovore na ova pitanja znat ćemo na rođendanskom partiju tete Angele, koja je Dodiku, valjda na zamolbu Vučića, dala last minute ponudu.
nzirdum l Poskok.info
wpDiscuz