Kad vidite 56-godišnjeg Juroslava Draguna kako u majici bez rukava i u šorcu po snijegu otrči Splitski polumaraton, koji je održan u nedjelju, ostanete zabezeknuti kad čujete da je prebolio akutnu mijeloičnu leukemiju.
Kaže nam da je rođen u Imotskom, a 35 godina živi u Zagrebu gdje je završio Građevinski fakultet, oženio se i dobio tri kćerke. Do prošle godine bio je šef Sektora za komunalno i prometno redarstvo u Gradu Zagrebu, a sada je viši stručni savjetnik pročelnika Ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet.
Sa sportskog terena u bolnicu
– Cijeli život se amaterski bavim sportom. Kad sam imao 11 godina, u mom rodnom kraju – imotskim Lokvičićima, u guvnu smo postavili koš kojeg su u svojoj bravarskoj radionici izradili rođaci Strinići. Tada sam počeo igrati košarku, malo trčati i lagano bildati. Dok sam studirao, pet ljeta sam radio u Njemačkoj. Bio sam u punoj snazi. Osjećao sam se fantastič- no, baš kao i danas. No, bolest dolazi turbo brzinom, a sporo odlazi – uvodi nas Juroslav u svoju štoriju o bitci za život. Jednog vikenda u listopada 1999. godine, po običaju je s obitelji i prijateljima roštiljao na Jarunu. Djeca su se igrala, žene su bile o svom poslu, a muškarci su igrali košarku.
– Tog dana sam direktno sa sportskog terena završio u bolnici. Nalaz krvi pokazao je da mi je broj trombocita 18, a donja granica je 158. U takvom stanju možete zbog banalne ogrebotine umrijeti od krvarenja, jer vam se krv ne može zgrušati. Također, pet dana sam imao temperaturu od 39,5 do 40,3 stupnjeva Celzijevih.
Dijagnosticirana mu je leukemija.
– Kada su mi to saopćili, bio mi je strašan šok. Imao sam 37 godina i troje male djece: 11-godišnju Marinu i trogodišnje blizanke Ivanu i Katarinu. No, kada doznate dijagnozu, morate prihvatiti da se to vama dogodilo i preostaje vam borba. Kada mi je prof. dr. Branimir Jakšić kazao da će ta borba trajati barem pet godina, razmišljao sam tko će mi toliko dugo ležati u krevetu, a djeca su mi još mala. Jedan od najjačih motiva tada, uz vjeru u Boga, bio mi je osjećaj da će moje curice bez mene ostati na zagrebačkoj vjetrometini, nezaštićene. Dragi Bog vam u tom trenutku daje nadnaravnu snagu.
‘Knjige se iskrive, novine smrde po olovu…’
Priča kako vam doktori prvo kažu da oni liječe posljedice, a da ne znaju što je uzrok bolesti. Tvrdi da njegovo izlječenje ne bi tako dobro prošlo da je živio u nekoj drugoj sredini, jer Zagreb ima najbolje hematološke centre.
– Dok primate kemoterapiju, ležite u sterilnoj bolničkoj sobi jer hematološkim bolesnicima i najbanalnija infekcija postaje smrtonosna. Tamo se sve sterilizira na 200 stupnjeva Celzijevih – novine koje nakon toga smrde po olovu, knjige koje se od toga iskrive, kruh… Jedina komunikacija s vanjskim svijetom je preko mobitela. Nakon druge kemoterapije sam postigao remisiju. Tada su mi rekli da imam izvrsne šanse za izlječenje. Na kraju sam četiri puta bio u sterilnim jedinicama, gdje sam proveo ukupno oko 120 dana. Pao sam na 46 kilograma.
Za to vrijeme njegova supruga Ružica je radila ogroman posao – vodila je privatni biznis, odgajala tri kćeri i još bi tri puta na dan dolazila u bolnicu. Od dijagnoze do konačnog izlječenja prošlo je skoro šest godina.
Kaže da ništa nije promijenio u životnim navikama.
– Jedan moj kolega se “ubio” s dijetom. Jeo je neke tikve i ulja. No, profesor Mršić, kojeg sam pitao trebam li nešto mijenjati prehrani, rekao mi je: Nastavite živjeti normalno, kako što ste živjeli. Nemate se čime opterećivati.
Kaže da ga je spasila vjera u Boga.
– Veliki sam vjernik. Moj zaštitnik je blaženi Alojzije Stepinac. Njegovim zagovorom nisam samo ja nadvladao bolest. Tako je krunica dio svake moje utrke. Već 2009. godine je istrčao prvi polumaraton. U nedjelju je u grad pod Marjanom došao s još šestero zaposlenika zagrebačke gradske uprave s kojima ide na desetak polumaratona na godinu. Ovo mu je bio drugi put da je ovom Splitskom, a 21 kilometar istrči za dva sata i deset minuta.
– Važno mi je sudjelovati i istrčati, jer nikad nisam bio opterećen s vremenom. Vidimo se i sljedeće godine do kada moram skinuti 13 kilograma viška. Zbog toga uredio sam teretanu u garaži, iz koje sam izbacio automobil. Budim se u 4 sata ujutro i vježbam. Bio je i na supermaratonu od 61 kilometra, Zagreb-Čazma.
– Odustao sam na 42. kilometru jer nisam imao dovoljan broj treninga. Noge više nisu slušale glavu. I onda treba biti razuman i kazati – dosta. Kolegica liječnica, koja je trčala, povraćala je i padala u želji da istrči, i zato postoje kola hitne pomoći i vatrogasci koji kupe one koji ne mogu izdržati.
Član je Udruge Leukemija i limfomi, te lobist zaklade Ana Rukavine. Svima oboljelima koji leže na hematologiji poručuje:
– Nikad nemojte odustati.
Za kraj hvali svoje kćerke za koje kaže da su fantastične. Marina je magistar ekonomije i radi u HT-u, udala je i rodila sina. Katarina rastura na Medicinskom fakultetu, a druga blizanka Ivana studira pravo.
Zahvaljuje se zagrebačkim hematolozima, te zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću što mu je, kao i mnogim drugima koji su preboljeti teške bolesti, dao posao u gradskoj upravi i novu šansu za život.
slobodnadalmacija.hr
wpDiscuz