Ne znam kakvi me, što bi rekli, „naleti“ u posljednje vrijeme spopadaju. Sumnjam u sve i svašta. Ponajprije u dobre namjere, ma s koje visine dolazile i koji ih dužnosnici izrekli. Jakob Finci izgara od ljubavi za Bosnu i Hercegovinu, iako je tu istu Bosnu i Hercegovinu uvalio u takav pravno-politički drek da se to ne može opisati običnim, ljudskim riječima. Stari Ješa, da bi dobio pare i publicitet, tužio je državu nad kojom sad lije krokodilske suze, zato što se ne može kandidirati za što hoće. Zašto? Pa, zato što je Židov. Ne pitajte me zašto ne spominjem Dervu Sejdića, ali Romi u ovoj državi stvarno jesu obespravljeni, pa Dervi svaka čast jer je skrenuo pozornost javnost na svoj problem i problem svoga naroda. Pravi problem, za razliku od Fincijeva i židovskog problema, problem 100 puta veći od židovskog, barem koliko je Roma više nego Židova. Ima ljudi koji, iz jednog ili više razloga, ne mogu biti što hoće. Ni Abdulah Sidran ne može biti predsjednik Republike Srpske. Između ostalog, i zato što mu Srbi ni pod velikom dozom amfetamina ne bi dali svoj glas. Doduše, ni Hrvati pri zdravom razumu ne bi dali svoj glas Željku Komšiću, ali to će nas odvući od teme pa neću o tome.
__________piše: Veselin Gatalo
Problem je puno širi nego što je široka ova nesretna zemlja nesretnih ljudi poznata još i kao Bosna i Hercegovina. BiH je i u Jugi bila problem. Zato je Juga osnovala fond za slabo razvijene republike i pokrajine (Makedonija, Bosna i Hercegovina, Kosovo), gdje su ove tri pokrajine i republike odvajale od usta, doduše tuđih, da bi imale što i Srbija, Hrvatska, Crna Gora i Slovenija. Demokratski i šutke, „razvijene“ republike su, pred neimanjem izbora, zdušno podupirale kulturnu, znanstvenu, političku i inu scenu „nerazvijenih“, onako solidarno i samoupravno, bespogovorno. To je bila neka vrsta“humanizma“ na jugoslavenski način. Posljedica je to da BiH i dandanas traži od cijeloga svijeta neke pare, već po navici. IPA fondovi, MMF, Amerika, Katar, Saudijska Arabija i slični marifetluci, održavaju prirođeno siromaštvo i iskanje para za ovo i ono, plaće i mirovine, ceste i slijetne piste. Humanizam da se opisati ne da.
I globalna razina vrišti od znakova smaka svijeta. Papa kaže da je „gay ok!“ Kao humanist kakav javna ličnost moram biti, đavo bi ga znao zašto, moram se složiti. Ali, kao čovjek vjernik, iako „mimokatolik“ (dakle ne rimokatolik), ne mogu se ne pitati, koji mu je vrag? Kako katolik, i još papa, može reći da čovjek, kako novi papa veli, ne mora biti vjernik da bi išao u raj? Ja to mogu reći, on ne. Nekog reda mora biti. Jer, ako ne bude reda, bit će nereda. Sve ovo vodi vladavini jednog čovjeka, s jednog mjesta. Globalnom, kako kažu, humanizmu. Vodi jednom centru moći za cijeli svijet. Kraju svih ratova i konačnom miru. Slavljenju čovjeka kojeg će slaviti kao Boga, pametnog i lijepog da neće boljeg od njega biti. Ne, nemojte se radovati vi koji vjerujete, nije to drugi dolazak Njegov, to čega se bojim. Mislim da će to biti vladavina onog drugog, čije se ime u pristojnim krugovima ni u molitvi, ne spominju. Kao i obično, molit ću se da nisam u pravu. Ne zamjerite mi ako se ispostavi da jesam.
pogled.ba