Ponedjeljak, 15 srpnja, 2024

(Ne)uspjeh anti-globalizacijskih stranaka u Europi: primjer švicarske stranke ‘Lega dei Ticinesi’

Must Read

Kanton Ticino smješten je u južnom dijelu Švicarske. Službeni jezik je talijanski, broj stanovnika je oko 320 tisuća od čega 96 tisuća stranaca (28%). Talijanski jezik govori 8% švicarske populacije. (Nekom sigurno pada na pamet pitanje imaju li oni službenu, državnu televiziju na vlastitom jeziku: odgovor je da). U odnosu na 1980. godinu, slika kantona se promijenila, s obzirom da je broj stranaca tada bio oko 60 tisuća.

Kad je 1991. godine poduzetnik Giuliano Bignasca osnovao stranku Lega dei Ticinesi nitko nije očekivao da će ta stranka nizati ogromne uspjehe od izbora do izbora. Nisu to očekivali ni liberal-radikali, jer je njihova stranka od sredine devetnaestog stoljeća na razini cijele Švicarske do 1990-ih imala neupitno najbolje rezultate.

______________piše: Ivan Pepić l vecernji.blog.hr

S osvojenih 12% na prvim kantonalnim izborima, Lega dei Ticinesi dala je do znanja kako će se i nju ‘morati pitati’. Uzor stranke je talijanska separatistička Lega Nord, čiji je intimni cilj stvoriti državu Padaniju i tako se odvojiti od talijanskog juga, ali i imati teritorij ‘čist’ od imigranata. S tom retorikom nerijetko je nastupao i pokojni Giuliano Bignasca, doživotni predsjednik stranke. Takav diskurs kasnije je preuzeo i njegov sin Boris Bignasca, kojemu je stranka ostavljena u amanet. Naravno, dugoročni cilj Lega dei Ticinesi nije separatizam, ali svakako jest veća autonomija djelovanja unutar Švicarske, osobito kad je u pitanju reguliranje odnosa sa susjednom Italijom.

Frontalieri, radnici iz Italije koji svaki dan prelaze granicu, odrade posao u Ticinu i navečer se pokupe i vrate kućama (njem. Granzgänger), stvaraju velike probleme lokalnom stanovništvu zbog smanjivanja nadnica s obzirom na jeftiniju talijansku radnu snagu. Također je zabilježena i veća migracija prema bogatijim njemačkim kantonima s većom ponudom radnih mjesta. Danas broj Talijana koji prakticiraju frontalierismo iznosi oko 65 tisuća, dok ih je 1995. godine bilo 30 tisuća. Šengenski režim učinio je svoje. Iako nije dio Europske unije, Švicarska je s njom potpisala niz bilateralnih sporazuma, a jedan od njih je obveza poštivanja slobode kretanja ljudi, što znači da u tom malom kantonu od 320 tisuća stanovnika najmanje 3 milijuna radno sposobnih Talijana iz pograničnih zona Pijemonta i Lombardije mogu okupirati radna mjesta stanovnika Ticina, i to bez ikakvih kontrola.

I tu dolazimo do najjačeg argumenta koji koristi Lega dei Ticinesi. Antieuropska,antiuseljenička, pa i populistička retorika krase stranice besplatnog tjednika Mattino della domenica koji je dostupan nedjeljom u kućnim sandučićima svih građana. Zahvaljujući takvoj retorici, stranka je uspjela u petnaestak godina postati najjača kantonalna stranka, s najvećim brojem predstavnika u vladi, za koju danas glasuju i naturalizirani Švicarci. Zanimljivo je kako je Ticino 1970. odbacioSchwarzenbachovu inicijativu o masovnoj imigraciji, i to s najvećim postotkom u usporedbi s drugim kantonima, dok je prošle godine Ticino prihvatio, još jednom, s najvećim postotkom inicijativu ‘Protiv masovne imigracije’. Dakle, od potpune tolerancije u četrdesetak godina ovaj kanton postaje prvi koji donosi restriktivne antiimigracijske mjere, a ako dodamo i to da je prvi kanton koji je zabranio burku, onda to možemo i potvrditi. Zanimljivo je ipak da odmah, na početku krize, Lega dei Ticinesi je bila prva stranka koja je inzistirala na paket ‘Fiskalno olakšanje’ (tal. sgravi fiscali) odnosno smanjenje poreza za tvrtke, ukidanje poreza na nasljedstvo, i slično – i to s jednostavnim odgovorom ‘jer je kriza i moramo pomoći građanima i tvrtkama da ostanu kod nas‘.

Ono na što Lega dei Ticinesi najviše cilja jest ukidanje sporazuma između Italije i Švicarske iz 1974. godine, prema kojemu Švicarska vraća talijanskim pograničnim općinama 40% od ukupnog oporezovanog iznosa nadnica talijanskih radnika koji prakticiraju frontalierismo u Švicarskoj. Tako je prošle godine Ticino uplatilo oko 60 milijuna CHF, što kad se raspodjeli na 400 pograničnih talijanskih općina čini za svaku najmanje 20% od ukupnih prihoda, a za neke od njih taj postotak drastično je veći. Lega dei Ticinesi se odlučila za pritisak, a takvu su igru svi u Ticinu prihvatili, čak i socijalisti i liberal-radikali, jer su shvatili da osim takvog načina djelovanja nema druge metode koja bi pomogla da Bern ispuni zahtjeve. Tako je kantonalna vlada 2014. odlučila ne uplatiti dio oporezovanog novca talijanskim općinama, sve dok Bern ne ispregovara novi model oporezivanja s Rimom. To je naljutilo Bern, a rezultati referenduma o masovnoj imigraciji dodatno su dolili ulje na vatru. Zanimljivo, useljenici iz bivše Jugoslavije znaju se našaliti i reći kako je Ticino ‘švicarsko Kosovo’zbog načina na koji federalna vlast tretira stanovnike tog kantona. Međutim, unatoč tomu što Lega dei Ticinesi sudjeluje u kantonalnoj vlasti već dvadeset godina, nadnice i dalje ne rastu kao u ostalim dijelovima Švicarske, frontalieri su i dalje glavni uzrok nepodnošljive gužve na cestama u tom tijesnom alpskom području, bilateralni odnosi s Rimom se ne popravljaju, a Bern i dalje nema sluha za probleme tog kantona. Izgleda kako se Bern ne želi suočiti s Bruxellesom i Rimom.

Ovaj nam mikrokozmos može poslužiti kao primjer ne samo za Švicarsku, nego i za Europsku uniju. Anti-globalizacijske stranke o kojima govori Caramani sa Sveučilišta u Zürichu izvrsno funkcioniraju, raspršene su u svim porama društva i pokrivaju široke mase ljudi. Ipak, one još nisu konkretno riješile postavljene zadatke. Zašto je tomu tako? U čemu je kvaka? Čini se da osim agitacije protiv ‘Drugog’ anti-globalizacijske kao ni post-materijalističke stranke još ne uspijevaju dati konkretne odgovore na sve kompleksnije probleme suvremenog društva. Ako uzmemo u obzir da one kontinuirano djeluju već oko trideset godina a da su rješenja najčešće neefikasna, onda se moramo zapitati je li globalizacija uopće ireverzibilan fenomen? Mogu li Front National u Francuskoj, FPÖ u Austriji ili Lega Nord u Italiji ponuditi kvalitetne javne politike, izuzevši galamu protiv useljenika? I je li uopće moguće u globaliziranom svijetu naći tek jednostrano rješenje i ima li uopće smisla razgovarati o suverenosti? Prema onome što čujemo od tih stranaka itekako se moraju braniti nacionalna i regionalna suverenost. Ali zašto od njihovog nastanka ni u jednom se trenutku nije uspjelo zaustaviti ukidanje suverenosti? Možda se radi samo o pukom europskom folkloru, običnoj buci.

Isto vrijedi i za post-materijalističke stranke, pokrete zelenih, ženske stranke i slično. Zašto unatoč činjenici da postoje više od tri desetljeća stranke ‘nove ljevice’ ne ispunjavaju svoje programe? Zašto se na kraju obično sve svodi na uličnu predstavu?Je li Europa uopće zainteresirana za anti-globalizacijske i post-materijalističke stranke? Sigurno, jest! One uvijek vide problem bolje od svih jer lako agitiraju mase i mijenjaju političku agendu, baš onako kako žele. Ali u Europi se još čvrsto drže korijeni konzervativnih, tradicionalnih podjela i stranaka, pa svim novijim pokretima put do postizanja vlastitih ciljeva postaje vrlo težak. Ili dugoročno nemoguć, posebno ako analiziramo dosadašnje djelovanje Syrize.

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Usvojen rebalans Proračuna Mostara, Statut povučen s dnevnog reda, je li SDA zaustavila prodaju nekretnine u Sjevernom logoru zbog nacionalnosti investitora?

Mostarsko Gradsko vijeće je na današnjoj sjednici usvojilo Rebalans Proračuna za 2024. godinu, dok o Statutu Grada Mostara vijećnici...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -