Zemlja BiH nije država, niti može biti. I ne zato što to netko želi ili ne želi, već zato što je u samoj njezinoj srži utisnuta nemogućnost. Tri naroda. Tri kolektivne traume. Tri različita mita o slobodi. I nijedna stvarna sloboda.
Bošnjaci su svoj mit pronašli u trenutku poraza. Poraz ih je učinio begovima. Osmanska imperija nije bila samo okupator – ona je bila mitotvorna sila koja je jednom pastirskom narodu dala minaret, dao mu je turbane, dao mu je ideju da se može uzdići iznad kmetova. I tako se u genetski zapis bošnjačke politike upisala sklonost protektoratu. Suverenitet, država, sloboda – to su ideje za druge. Za one koji su navikli vladati. Bošnjaku je dovoljno da ima nad kime. Samo da ne bude jednak.
Zato on danas ne sanja državu, nego OHR, stranca, nadzornika. Neka dođe neko treći, neka uvede red. Neka kaže tko je u pravu. Bošnjak će uvijek reći da je to pravda.
Kod Hrvata je stvar još tužnija. I još dublje ukopana. Ostat će hrvatski čovjek u BiH vječni pripravnik suvereniteta. Uči on od Zagreba kako se klanja, kako se trpi, kako se šuti kad se ženi prereže vrat u ime Prvonoćja. I kad ti fratar odvali šamar, zahvali mu na pedagogiji. Sve je to za tvoje dobro.
Hrvatski politički identitet u BiH zapravo je vječni pripravnički staž kod tuđe državnosti. Kao da duboko u sebi zna da nije kadar imati svoju. Zato će biti konjušar, ali najbolji. Zato će biti slugan, ali herojski. Zato će ginuti – ne za svoju zemlju, nego da bi ga netko u bijelom svijetu pohvalio. Tako je bilo za vrijeme cara. Tako je bilo za vrijeme poglavnika. Tako je i danas, kad se Plenković dođe slikati u Vukovar i dobije kolačić iz Bruxellesa jer nije galamio previše.
A Srbi? Oni imaju svoju posebnu ironiju. Mit o vlastitoj veličini. O božanskoj povrijeđenosti. Oni nisu robovi, oni su pali bogovi. I kao takvi, ne mogu prihvatiti da ih netko nadzire. Ne može Srbin biti pod kontrolom. Može biti u ratu, može biti u inatu, ali nikad u tišini. Njemu je OHR uvreda. I kad vidi da Bošnjak i Hrvat preklinju stranca da presudi, Srbin se povlači – ne zato što je slab, nego zato što je uvrijeđen.
Zato on hoće otići. Ne da bi bio slobodan, nego da ne bi bio ponižen. Jer Republika Srpska, kakva god bila, ipak nije Federacija. Federacija je entitet kmečavaca. RS je entitet kofrčenja.
Zato BiH ne može opstati. Jer nije riječ o nacionalnim razlikama. Riječ je o antropološkim dubinama. Srbin je Jupiter. Hrvat je konjušar s austrijskog dvora. Bošnjak je tihi ministar derviške pravde koji još uvijek piše pisma u Istanbul, ali ih šalje u Washington.
Ne može se od toga skuhati država. Ne može se od tih mitova napraviti ustav. Može se, eventualno, napraviti zbirka nesporazuma. Ili antologija poraza.
Zato Srbin danas izgleda kao jedini koji hoće državu – ali ne ovu. Hoće svoju. Jer ova ga vrijeđa. A Bošnjak i Hrvat? Oni će živjeti pod bilo kim, samo da se ne mora odgovarati.
I tako živimo dalje. Podijeljeni, neslobodni, duboko uvrijeđeni. Neka se kaže da su Srbi tu po kazni. Ali nisu jedini. I mi ostali smo tu – po navici.
wpDiscuz
