Nova pjesma “Saborska penzija” Vojka V. izazvala je reakcije zbog stihova u kojima podgrijava stereotipe o “hercegovcima, bosancima i dotepencima svih vrsta” i njihovom neizmjernom utjecaju na politiku i život običnih Hrvata iz RH, popularno zvanih Perecijanci ili Pereci, prema obliku granica avnojevske Hrvatske. Kao što vidite iz samog uvoda, nastavljamo se vrijeđati!
Opće je mjesto da je u novinarskim, kulturnim i pop-kulturnim krugovima u Hrvatskoj dominirala velegradska haustorčad odrasla na Čokolinu koja je godinama perpetuira otrcane tranzicijske stereotipe iz devedesetih (vrijeđajmo se i dalje). Počesto se radi o djeci privilegirane crvene buržoazije koja su odrastajući u bezbrižnom obilju kasnog titoizma razvila određenu averziju prema istinskom proletarijatu koji se u socijalistički raj slijevao iz selendri Bosne i Hercegovine, gladan svega i spreman na svaku akciju koja će mu osigurati bijeg od motike i zavičaja.
To je razlog zbog kojega imamo galeriju likova “hercegovaca, bosanaca i dotepenaca svih vrsta” kao najzastupljeniji negativni stereotip u Hrvatskoj pop-kulturnoj produkciji, pa tako i u “Saborskoj penziji” Vojka V.
Zamislimo da je kotač socijalnih migracija išao u drugom smjeru. Možda bi smo imali čest pop-kulturni motiv-stereotip o besposlenom idiotu iz disfunkcionalne splitske/zagrebačke obitelji koji ustaje u podne i ostatak dana pije otrovan gemišt u kvartovskom bircu dok dotepencima rasprodaje obiteljsku imovinu.
Ovako ipak da se ne lažemo. Navala nas, agresivnih gladeža iz dijaspore i malih mjesta po rubu RH, na sveučilišta, na dobre poslove, dobro plaćena mjesta u tvrtkama, podebljana jakim seksualnim nagonom za vitkim plavušama iz dobrih zagrebačkih i splitskih familija čini nas prirodnim materijalom za plitki šovinizam i umjetnički iskoristive stereotipe.
Mi smo za odlazeću generacija kulturnih pregalaca iz Perecije invazivna kultura vrijedna nadahnuća za film, pjesmu i roman. I trebamo se prestati vrijeđati zbog toga. Zašto prestati? I zašto sada ne skačemo na Vojku kao što smo se nekada davno borili protiv plitkih stereotipa u Matanićevim filmovima, protiv šovinističkih spotova HNS-a iz devedesetih godina, anti-hercegovačkih uradaka u vodećim hrvatskim medijima itd
Razlika je ogromna. Ne tako davno su u politici, medijskom gremiju i javnom prostoru u Republici Hrvatske dominirali ljudi koji su aktivno djelovali protiv političkih prava Hrvata u BIH (Pusić, Mesić, pok. Banac itd). Bez veze je danas nabrajati umirovljenike i pokojnike ali radilo se bezmalo o polovici medijske i javne scene.
Danas položaj Hrvata u BIH potajno potkopava svega par novinara iz Hanza medije, dok generacija frustrirane haustorčadi lagano nestaje s pop-kulturne, medijske i političke scene.
Danas, za razliku od kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih i Mirela Ahmetović iz SDP-a ima osvješten i ispravan odnos prema Hrvatima u BIH. Na političkoj sceni možda samo je Sanda Benčić iz Možemo zaostala u ranim dvijetisućitim kada je nerazumijevanje Hrvata u BIH bilo ulaznica za društvo velegradskih pametnjakovića.
S druge strane i nove generacije dotepenaca iz Hercegovine su urbanije, obrazovanije, manje “drukčije” i manje iritantne.
Stereotip o nama “hercegovcima, bosnacima i dotepencima” prestaje biti opasan za “nas” i poželjan za “njih”.
Lagano dolazimo u kategoriju “sve vas bum tužil” Zagoraca, pijanih Prigoraca, Splitskih Tovara itd…
Vremena zdravoga unutarnacionalnog vrijeđanja su pred nama.
Stoga neka se Vojko V. slobodno zajebava s nama.
Ako bih mu nešto zamjerio onda bih to što nije dobar beat iskoristio za neku ljubavnu baladu.
Ovako mu je pjesma zakurac. Glazbeno oponaša beatove Z++, a tekst pjesme mu je kao soundtrack za neki post-tranzicijski smor-film Dalibora Matanića. Mogao je bolje i vrijeđati kad smo već kod toga…