Nastanak moderne Španjolske i povijesni uzroci današnjih podjela u španjolskom društvu (I.dio)

Od svih europskih društava nijedno nije suočeno s toliko izazova centralnoj vladi i s toliko neriješenih identitetskih pitanja kao Španjolska. Dok su druge zapadnoeuropske države poput Engleske, Francuske, Njemačke i Italije uspjele stvoriti jake nacionalne identitete i kreirati moderne centralizirane države, Španjolska je i dalje nacija koja je rastrzana brojnim separatističkim i regionalističkim pokretima koji prijete jedinstvu zemlje i autoritetu centralne vlade u Madridu. Od izuzetno snažnih pokreta za neovisnost u Kataloniji i Baskiji, do puno slabijeg separatizma u Galiciji, sve do izuzetno snažnih pokreta za autonomiju regija poput Valencije, Aragona i Andaluzije; Španjolska je kao nijedna druga europska država lišena snažnog nacionalnog identiteta i suočena sa snažnim regionalnim centrima koji su u stanju prkositi Madridu.
Uzroci ovako fragmentiranog nacionalnog identiteta su brojni, ali neki od najbitnijih su velika kulturna i lingvistička raznolikost Španjolske i različito povijesno naslijeđe koje je uvjetovalo formiranje jakih lokalnih identiteta nauštrb nacionalnog. Dok u većini europskih zemalja postoji samo jedan službrni jezik, u Španjolskoj su u upotrebi čak četiri (španjolski, katalonski, baskijski i galicijski), dok su neki od dijalekata koji se koriste u regijama toliko različiti od standardnog kastiljanskog španskog da bi se mogli smatrati zasebnim jezicima. Na primjer, valencijski dijalekt koji se koristi u regiji Valencija je varijanta katalonskog jezika i teško je razumljiv običnim Španjolcima, a postoje i oni žitelji Valencije koji žele da ovaj govor bude priznat kao zaseban jezik u odnosu na katalonski.
Korijeni ovih podjela i španjolskih problema s nacionalnim identitetom sežu još u daleku prošlost, u doba razvijenog Srednjeg vijeka. U to vrijeme u Engleskoj i Francuskoj dolazi do razvoja prvih modernih država pod utjecajem Stogodišnjeg rata. Vladari ovih država se sve više oslanjaju na državnu birokraciju i profesionalnu plaćeničku vojsku kako bi centralizirali vlast u svojim rukama i razbili moć lokalnih feudalaca. U ovom procesu su se oslanjali na stanovništvo gradova, a naročito na rastuću buržoaziju. Ovoj novoj gospodarskoj klasi u usponu je bilo neophodno nacionalno tržište kako bi mogli slobodno trgovati bez potrebe da plaćaju poreze i carine lokalnim feudalcima.
Još je francuski kralj Filip Lijepi krajem XIII i početkom XIV stoljeća počeo s procesom stvaranja moderne centralizirane države, a njen razvoj će se nastaviti tijekom cijelog Stogodišnjeg rata, da bi doživio svoju kulminaciju u doba Karla VII. U njegovo vrijeme, zahvaljujući dubokim reformama u državnoj administraciji i vojsci, Francuska je protjerala Engleze sa skoro svih okupiranih teritorija i pobijedila u Stogodišnjem ratu. Kao rezultat ove pobjede, Francuska je izašla iz rata kao jedinstvena država, ujedinjena i moćna. Iako će feudalizam nastaviti postojati još tri stoljeća, smrt burgundskog vojvode Karla Smjelog 1477. godine i udaja bretonske vojvotkinje za francuskog kralja Karla VIII 1491. godine su uništili zadnje velike prijetnje apsolutnoj vlasti dinastije Valois.
Za razliku od konsolidiranih i ujedinjenih država poput Engleske i Francuske, Iberijski poluotok je sredinom XV stoljeća (u vrijeme kada se završio stogodišnji rat) bio rascjepkan na čak osam država. Među njima najjača je bila kraljevina Kastilja, ali također su postojale i kraljevine Aragonija, Valencija, Mallorca, (sve tri formalno ujedinjene pod aragonskom krunom) Navara (pod kontrolom dinastije lojalne Francuskoj) i Portugal, a također i kneževina Katalonija (podređena aragonskoj kraljevini) i muslimanski nazaridski emirat Granada.
Monarhija katoličkih kraljeva
Krajem XV stoljeća dvije vodeće sile na Iberijskom poluotoku bile su Kastilja i Aragonija. Između njih je, međutim, postojala upadljiva neravnoteža. Kastilja je bila teritorijalno mnogo veća; imala je oko pet milijuna stanovnika i taj broj je pokazivao tendenciju porasta. Raspolažući velikim blagom u vidu mnogobrojnih stada ovaca koja su pastiri neprestano preseljavali sa ljetnih na zimske pašnjake, kastiljansko gospodarstvo je ostvarivalo najveće prihode upravo od trgovine vunom, ali i eksploatacijom rudnih bogatstava. Kastilja je putem trgovine bila tijesno povezana s europskim lukama na Atlantiku i Sjevernom moru. Od 1492. svemu tome će biti pridodano još i osvajanje i eksploatacija novih, američkih teritorija, što će biti izvor neizmjernog bogatstva u kojem će u početku uživati samo Kastilja.
Za razliku od nje, kraljevine Aragonija, Valencija i Mallorca i kneževina Katalonija, bilježile su izvjestan demografski pad. Njihovo stanovništvo jedva da je brojalo milijun ljudi, a primjetan zastoj u njihovom gospodarskom razvoju bio je u dobroj mjeri izazvan gubitkom tržišta u istočnom Mediteranu, što je bila posljedica najezde Turaka Osmanlija. Spomenute okolnosti, uz činjenicu da je složenost aragonskih institucija otežavala centralizaciju administracije, išle su u prilog Kastilji, omogućivši joj da bude hegemon u izgradnji nove države nastale dinastičkim ujedinjenjem obje kraljevine.
Brak između Fernanda II od Aragonije i Isabele I od Kastilje, sklopljen 1469. godine, tradicionalno se smatra ključnim događajem za nastanak španjolske nacije. Iako je ova teza već izvjesno vrijeme podvrgnuta dubokom preispitivanju i sumnjama povjesničara koji uporno tvrde da je njihov brak bio puki osobni savez, jer su konfederalne države zadržale svaka svoje već postojeće suverene institucije i vlastito zakonodavstvo, ipak je očigledno da je monarhija katoličkih kraljeva označila presudnu etapu u procesu stvaranja unitarne države Španjolske.
Budući da su i Isabela i Fernando vladali u obje kraljevine, njihov prvi cilj bio je da učvrste autoritet monarha, veoma oslabljen u vrijeme vladavine njihovih prethodnika. Jedna od prvih mjera radi ostvarenja pomenutog cilja bilo je stvaranje Svetog bratstva, lokalne policije, pod kontrolom krune. Njihovo djelovanje bilo je usmjereno na iskorjenjivanje razbojništva koje je uzelo maha poslije građanskog rata u Kastilji, na početku Isabeline vladavine. Monarsi su također poduzeli akcije protiv nekih plemića, naročito onih buntovnih, kako bi im drastično smanjili ogromnu moć koju su stekli u prethodnom periodu. Katolički kraljevi su istovremeno računali na podršku mnogobrojnih pristaša u krugovima visokog plemstva čije su velikaške privilegije poštovali, pa čak i uvećali na štetu žitelja gradova i sela.
Veći i dalekosežniji značaj imat će reforma administracije obje kraljevine. Po okončanju građanskog rata, Isabela i Fernando polagano su u Kastilji nametali centralizaciju, zbog čega se o toj državi može govoriti kao o autoritarnoj monarhiji. Cortes, odnosno skupština sazvana u Toledu 1480. godine, reorganizirao je Vijeće Kastilje tako što je smanjio glasačku moć pripadnicima iz redova plemstva i ustanovio funkciju kraljevskih tajnika, vjerodostojnih ministara postavljenih na čelo sve složenijeg birokratskog aparata. Na lokalnoj razini kruna je osigurala kontrolu vlasti u gradovima naimenovanjem korehidora. Riječ je o predstavnicima centralne vlasti koja je tako postala prisutna u općinskoj upravi.
Njihova je uloga bila presudna u rješavanju izuzetno važnih pitanja, a jedno od njih je svakako bilo i izbor gradskih prokuratora u Cortesu Kastilje. Naime, kraljevi su nastojali ograničiti moć prokuratora, jer je ona neizmjerno narasla tijekom XV stoljeća nauštrb plemstva. Zaista, taj srednjovjekovni parlament bio je sazivan samo pet puta u periodu između 1476. i 1502. godine, gotovo isključivo s jednim zadatkom; da potvrdi uvođenje novih poreza za održavanje kraljevske administracije. Za razliku od Cortesa Kastilje, na teritorijima u sastavu aragonske krune Cortes je i dalje imao široke zakonodavne ovlasti. Osim toga, kontrolirao je i ponašanje monarha.
Jedan od važnih oslonaca monarhije bila je i Sveta inkvizicija. Ona je već postojala u Aragoniji, a sada je bila ustanovljena i u Kastilji. Kada je u novembru 1478. papa Siksto IV odobrio kraljevima da postavljaju inkvizitore, ovaj crkveni tribunal postao je oruđe u rukama krune za borbu protiv političkih neistomišljenika i vjerskih manjina (Židova, muslimana i kasnije protestanata), čija je vjera ugrožavala obrazac katoličkog društva, zdušno nametan od strane monarha. Godine 1492. oni su naredili protjerivanje svih Židova koji su odbili prijeći na katoličanstvo. Njih oko sto tisuća napustilo je tada Španjolsku i naselilo se uglavnom u oblasti istočnog Sredozemlja gdje su osnivali sefardske zajednice. Tribunali Inkvizicije slobodno su primjenjivali torturu i, u pojedinim slučajevima, osuđivali na lomaču one okrivljene koji bi uporno odbijali odbaciti svoja uvjerenja.
Osim djelovanja na planu administrativne reorganizacije, katolički kraljevi su bili i pobornici aktivne vanjske politike čiji su ciljevi bili: ujedinjenje Iberijskog poluotoka, stvaranje prekomorskog kolonijalnog carstva, zaustavljanje francuske ekspanzije u zapadnom Sredozemlju i uspostavljanje tješnjih odnosa sa zemljama koje izlaze na Sjeverno more kao prirodnim saveznicima u, za Kastilju izuzetno važnoj, trgovini vunom. Do teritorijalnog širenja na Iberijskom poluotoku došlo je odmah po završetku dugog rata za osvajanje posljednje muslimanske države, emirata Granade. S padom ovog grada, 1492. godine, okončalo se ujedno i osam stoljeća islamskog prisustva u Španjolskoj, mada je na španjolskom tlu i dalje postojala znatna muslimanska zajednica moriskosa. Poslije smrti kraljice Isabele, kada je Fernando vladao Kastiljom kao regent, kastiljanske trupe su 1512. ukinule neovisnost kraljevine Navare, jer je njena politika previše naginjala francuskim interesima.
Advance.hr