U poprilično antipoduzetničkoj atmosferi, u kojoj su oni koji investiraju smatraju gotovo kriminalcima i izloženi su reketima različitih oblika, pogotovo ako su domaći, rijetko se postavi pitanje – što ako ode tih par postotaka poduzetnika?
Vrlo je, malo, inače onih sklonih riziku ulaganja da bi se uopće zvali poduzetnicima. U relativno uspješnoj Finskoj, u ukupnoj populaciji samo je 3 posto ljudi koji žele biti poduzetnici, Švedskoj tek nešto više.
Poput FFF ulagača (fools, friensd, family- budale, prijatelji i obitelj), kako ih naziva Max Gurvits, kroz kraticu koja pokazuje na koji način ( i od koga) prikupljaju novac za svoje poduzetničke poduhvate.
Uostalom, već i površno istraživanje pokazuje da je u našim uvjetima većina poduzetnika nastala iz nužde. Izgubili su prethodni posao ili im je bilo nepodnošljivo raditi za nekoga drugoga, a ne zbog toga što su vidjeli priliku, napravili studiju održivosti, pa onda krenuli u neki poslovni poduhvat, kako se to uči u poslovnim školama i na fakultetima.
Ayn Rand u knjizi Pobunjeni atlas (Atlas Shrugged – diutopijsko društvo SAD) pokazuje, pomalo i pretjerujući, da ako bi najbogatiji – poduzetnici odbili više raditi i napustili zemlju, pod pritiscima, primjerice prozivanjima za korupciju, optužbama i slično, nastao bi potop. Možda bi u međuvremenu i netko novi došao – ali ako odu domaći, društvo je već u srednjem roku osuđeno na neuspjeh.
Krećemo li se u tom smjeru?
Danas se podržavaju oni koji izbjegavaju rizik, bojeći se neuspjeha. Karijera u nekoj državnoj ili paradržavnoj sinekuri smatra se uspjehom.
To i može trajati ako u društvu postoji kritična masa poduzetnika sklonih riziku, onih koji zaista žele raditi neki posao i smatrati ga svojom misijom, a ne ući u sigurne ali izdajničke birokratske vode.
Naša nova generacija potencijalnih poduzetnika upravo se dokazuje u Njemačkoj i Irskoj. Koji su, politički, odlučili glasati nogama, a stvarno se potvrditi znanjem, upornošću i invencijom u prostorima gdje je to moguće i gdje se to cijeni.